Mirko Kovač: Prijateljsko dopisivanje sa Borislavom Pekićem

| December 22, 2017 | 0 Comments

 

Ponovo pročitati: Pisanje ili nostalgija (1)

Prijateljsko dopisivanje

Izdavačka kuća „Fraktura” iz Zagreba objavila je knjigu Mirka Kovača. Rečima izdavača Seida Serdarevića: „’Pisanje ili nostalgija’ naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić i mnogi drugi suvremenici – od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića, pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića”.

U tekstovima koji slijede, složenim i izabranim po nekom vlastitom redoslijedu, bit će memoarskih natruha onda kad uplećem neke osobne doživljaje, premda i to može biti samo kakva literarna finesa ili pak doskočica onoga koji će svoje memoarske bilješke još neko vrijeme ostaviti u ladicama, iako sam nešto od toga, na poticaj Heni Erceg, objavio u nekoliko nastavaka u Feralu. Kada bih se usudio uzeti Malrauxovu dosjetku antimemoari kao žanrovsku natuknicu, možda bi to i ovaj rukopis jasnije odredilo, a ovako sve ostaje negdje između eseja i pokojeg „Mnemosinina treptaja”, kako je Nabokov volio reći.

1.

Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog – umro je u Londonu, u svojoj šezdeset drugoj godini života, pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šeststo stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić) o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo, nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivač knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti. Uza sve, prošlo je mnogo godina od njihova nastanka, te su mi bila od koristi da se podsjetim zaboravljenih, čak i nepoznatih detalja iz vlastitog života. Nisam bio nimalo veseo što sam dijelove zaboravljenog života u ovoj korespondenciji ponovno pronašao, jer svatko od nas posve nesvjesno vrši stanovitu selekciju pamćenja. Nekih scena u tim privatnim, intimnim pismima, sada sam se gotovo užasnuo, posebice onih nepristojnih mjesta – valjda godine čine svoje. Utjeha su čitatelji koji mi se već podulje javljaju i hvale tu korespondenciju.

Tih mladenačkih godina kada smo se prilikom svakog rastanka, putovanja ili boravka izvan Beograda, umjereno dopisivali, nisam imao nikakvu predodžbu o važnosti svojih pisama; kasnije sam ipak počeo o tomu pokatkad voditi računa, pa su i moja pisma Pekiću s godinama postajala kraća i rjeđa, što nikako ne znači da je naše prijateljstvo jenjavalo. Moj je drugar imao svijest o svojim pismima, pisao ih je uvijek u dva primjerka; kopiju bi odmah i uredno pohranio u fasciklu. Pisao ih je određenoj osobi, a istodobno i za povijest književnosti. Bila je to njegova prednost i korisna cenzura. Ako je nekoga otrcavao, onda je to činio svjesno, računajući na vječnost. A kad je sumnjao da privatnu poštu kontroliraju obavještajne službe, onda bi i za njih ostavljao pokoju mrvicu na bogatoj trpezi, duhovitu i proturežimsku psovku, tek da marnim doušnicima pripomogne u radu na djelu „Pekićev dosje” koji je rastao još od 1948. godine, kada je kao maturant osuđen na petnaest godina robije, a odležao pet, jer je bio član ilegalne organizacije Saveza demokratske omladine.

Mi, Pekićevi prijatelji, sudionici u prepisci, vjerojatno nismo znali pridavati sebi i svojim riječima takvo značenje i literarnu težinu kao što je on umio, pa smo forsirali lakoću, zezanje i posve neobaveznu korespondenciju, ne misleći na historiju i ostavštinu. Uostalom, pisanje jednog pisma, bez koncepta i pripreme, samo je trenutak, mala životna stanka, kao kad se predahne u kafiću i napiše razglednica prijatelju, a dogodi se da najednom nedostaju riječi, nedostaje duhovita zgoda, tako da se bjelina karte učini nesavladivom. Osobno sam sva pisma pisao u dahu, izazvan nečim ili iz potrebe da nešto saopćim prijatelju, voljenoj osobi, nekomu tko mi je u tom času bio potreban, koga sam htio razveseliti, pa i pokazati umijeće pisanja, sliku nekih svojih stanja, bila tegobna ili vedra, da bih odmah nakon potpisa prešao u posve novo raspoloženje. Možda je doista pravedno, kako je Pekić razmišljao, svaki naš trenutak učiniti važnim i smjestiti ga u neki pretinac života, unatoč tomu da se svatko od nas pokatkad želi odreći svojih zabluda, pogreški, suvišnih riječi, promašaja, ljubavnih nedaća, premda bismo bez svega toga zapali u „dosadu od koje se umire”. Ono što je Pekića činilo različitim od nas jest njegova „bolest od vječnosti” koja bi ga odvela k vragu da nije imao tako izrazit smisao za humor i da nije svojom samoironijom razarao tu „bolest”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač. Filip David u jednom pisamcetu Pekiću (22. prosinca 1973) veli: „Kovač povremeno svrati do mene, jadan je i bedan otkako je Kiš otišao u Bordeaux.” Ako me prijatelj tada vidio „jadnim i bednim”, kako li će se tek ta potištenost, ta trajna boljka razvijati u dolazećim godinama i to unatoč nekim zadovoljstvima pisanja i književnim uspjesima.

Sada mi se čini da je „povijest raspadanja” započela hajkom na Danila Kiša sredinom sedamdesetih godina, te njegovim definitivnim odlaskom u Pariz. U toj hajki, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to sve slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. lipnja 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. „Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno ‘Delo’. Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji širi nije ništa manji. Neonacionalistički, ili čak nacistički koncept kulture – to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom.”

To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito; možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma (London, lipnja 1972) razumio Kišov tadašnji bijes i njegove točne prosudbe o pojavama „oživljenog barbarogenija”. Bit će da je u časopisu Delo zasjedao neki okrugli stol za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo „mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u „jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke „grčko-cincarske teme”. Meni se predbacivalo da svjesno rabim „kroatizme” i „razaram srpski jezik”, te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od „mediteransko-hrvatskih pisaca”. Čak su me i prijatelji podbadali, pa tako u jednom pismu Dragoslavu Mihailoviću (11. veljače 1972), moj će Pekić reći ironično „pučko-školskim svjedodžbama, kako bi rekao Mirko Kovač”. Dakako, u tome njegovu zafrkavanju oko moje hrvaštine, želim vjerovati, nije bilo zlobe.

Nisam uopće znao da sam tada napisao Pekiću kako sam napustio Društvo književnika i samoga sebe izuzeo iz srpske književnosti; to mi je sada posve nov podatak. U pismu od 6. srpnja 1972, ispovijedajući se prijatelju, pišem mu: „Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, neidentificirano, onda se stvarno oslanjam na neku ‘infernalnu logiku’, na ono svoje žalosno ćutilo o ‘ujedinjenju tragedije’ i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog (‘u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola’)”.

Iz ove Pekićeve prepiske sve više shvaćam da se tada zbivalo nešto ozbiljno, da su to bili estetski sukobi u kojima je Kiš prednjačio, svakako uz našu podršku. To je bila prva polovica sedamdesetih godina, zapravo uvodni dio u hajku na Kiša koja će ga snaći nakon njegove genijalne knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, oklevetane u čaršiji kao plagijat. Dvije godine prije hajke, Dragoslav će Mihailović napisati Pekiću jedno opširno pismo iz Pariza (30. svibnja 1974) u kojemu će između ostaloga reći: „Pričati sa Kišom poslednje dve-tri godine za mene je isto tako zadovoljstvo kao što je čučati u govnima do guše i ja sam se posle toga razgovora upravo tako i osećao.” Očito je, barem sudeći po ovim pismima, Borislav Pekić sve više bio u ulozi pomiritelja, iako je držao stranu grupe kojoj je pripadao i koju je utemeljio. Njegova „plava krv” otvarala mu je vrata svih skupina, od građanskih do nacionalističkih. I doista je s pomirbama uspio; kasnije će neki nesporazumi biti izglađeni.

Potaknut ovim pismima, osvježene memorije, možda ću dočarati još ponešto iz naših života. Pekićeva je korespondencija mali vodič u prošlost. Još ću listati knjigu, citirati pisma i točne datume, jer tako se ćudljivoj memoriji osigurava tlo pod nogama. Za istraživača je ondje mnogo više materijala; za sudionika pak dovoljno za bolan povratak.

  1. Rekoh maločas da ću još listati korespondenciju Borislava Pekića, da ću još kopkati po uspomenama, a ta „pisma iz zaborava” pripomažu mi kao kakav slučajno nađeni podsjetnik da i sam rekonstruiram neki svoj osobni kalendar. Sjećanje mi je bistro, događaje pamtim, memorija mi je zbilja jača strana, pa ipak sam, suočen s Pekićevom korespondencijom, u više navrata bio zatečen, kao ulovljen u stupicu, jer su se neki prizori iz pisama kosili s mojim sjećanjem, a o datumima se bez evidencije i ne može govoriti. Fulao sam čak i godine. Bio sam, primjerice, posve uvjeren da sam s Danilom Kišom boravio na Bledu negdje od veljače do konca ožujka 1971, ali sada u Pekićevu pismu iz Londona (21. siječnja 1972) nalazim sljedeću rečenicu: „Vodiš li Kiša na Bled, jadna li ti majka? Ako ga vodiš, ne daj mu da govori ružno o svojoj knjizi, jer će najzad poverovati da ne valja i početi je iznova”.

Kada sam već taj detalj nabacio, dugujem čitatelju nekoliko riječi o tomu kada je Danilo Kiš, pomalo neurotično, tražio kakav tihi kutak eda bi već jednom zgotovio golemi rukopis svog romana što ga je vukao sa sobom, kao neku muku, na relaciji Pariz–Beograd. On je zapravo tražio imaginarno mjesto u kojemu se rukopisi okončavaju, a intimno je znao da takvog mjesta nema. Pišući roman, bio je u stalnim krizama i dvojbama. Dvostruki strah, jednako dramatičan, bio je danomice prisutan: strah od završetka romana, od točke na rukopis, kao i strah da ga može u trenutku krize uništiti. U pismu Pekiću (Gentilly, 26. srpnja 1970), Danilo Kiš veli: „Radim kao lud. Napisao sam tristo-četiristo stranica, dve-tri verzije, nijedna završena. Sve uvek iznova. Ne znam i ne vidim gde je kraj tom mom romanu. Bela dana u Parizu nisam video. Čitao sam i radio kao konj. A, kažem ti, od rezultata – ništa, bar zasad.”

Sada vrijeme samo pomičem u 1972. godinu; radnja je ista. U veljači smo već bili na Bledu. Uzeli smo jeftine sobe u potkrovlju starog hotela Park. S nama na katu bile su striptizete i plesačice iz noćnog bara. Jedini sam ja, kao stari gost toga hotela, bio privilegiran i imao tuš u sobi, dok su ostali gosti koristili zajedničku kupaonicu na hodniku, ali naše prijateljice, „umjetnice” s kata, radije su se kupale kod mene. Bila je to neka naša mala zajednica, nešto kao „umjetničko bratstvo”, ili jato „zečica i zečeva”, kako je Danilo volio reći. Te cure, sjećam se, bile su nam drage.

Kiš u svojoj sobi bješe posvuda razbacao papire; rukopis od oko tisuću stranica – vjerojatno sve verzije! Njegov je radni slogan bio: sažimati, skraćivati, montirati. Krupnim slovima i flomasterom istaknuo je na jednom kartončiću čvrsto i zlatno pravilo u svome posljednjem hrvanju s rukopisom i prikucao ga iznad stola, a ono je glasilo: zabranjeno pisanje! I doista, nemilosrdno je križao čitave stranice rukopisa i samo pokatkad mijenjao pokoji pasus ili rečenicu. Ja sam tada radio lakši posao i za lovu; bili su to dramski tekstovi ugovoreni za radio Stuttgart. Svakim danom radili smo sve manje, a navečer smo pili i provodili vrijeme u noćnom baru, s našim susjedama s kata. Ubrzo smo shvatili da od posla neće biti ništa, nastavimo li s orgijama i rastrojstvom koje nismo uspjeli ukrotiti. Pobjegli smo natrag, u Beograd. Danilo se sabrao i ondje završio konačnu verziju romana, dok sam ja, sudeći prema pismu Pekiću (13. travnja 1972), nastavio „gluvariti”, pa mu pišem: „Ja sam u stalnim krizama. To je moje jedino stanje. Dižem ruke od toga da ih se oslobodim. Krize, krize, gađenje, odvratnost. Stalno petljam s nekim ženama. Od vremena do vremena dobro se natreskam s Kišom. Idem kod njega svaki dan. Čita mi odlomke svog romana”.

I doista, dobar sam dio knjige čuo iz Danilovih usta. Čitajući, uvijek bi se zadržao na onim mjestima koja su mu bila posebice draga. Bio je ponosan na neke svoje pronalaske ili zgodne dosjetke („Najefikasniji lek za mamurluk jeste samoubistvo”), kao i na verbalne igrarije („Udova belih udova”), a ponajviše je isticao i često se vraćao savršenom opisu „emotivnog inteziteta” za trajanja pijanstva njegova lika E. S. Kiš je fascinantno opisao vlastita napijanja, čitav onaj repertoar kojega sam toliko puta odgledao, najednom je u romanu dobio neko više značenje, „empirijsko saznanje”, a ne samo „pogubni učinak alkohola”. Prenoseći svoja pijanačka iskustva na očevu figuru u romanu, on je to doživljavao kao neku „simbiozu s imaginarnim likom”, kao „udvajanje s ocem”. To je bio njihov ekstatični susret na nedefiniranom i strašnom „mjestu transa”. Dakako, sve vrijeme riječ je o romanu Peščanik. Osobno mislim, danas kao i onda, nakon toliko godina kada se i vrijeme kočoperi kao sudac, da je Peščanik Danila Kiša remek-djelo koje se „uzdiže i odjekuje ‘vox humanom’ velikih orgulja”, kako je o romanu pisao američki književnik Edmond White. Taj je roman pisan cijelim „bićem, etosom i mitosom, sjećanjem, tradicijom, kulturom, zamahom jezičnih asocijacija”. To je završni akord trilogije, pokop lutajućeg oca, velika misa nad pepelom holokausta.

Borislavu Pekiću je sve u životu išlo teško osim pisanja. S lakoćom bi, u jednom cugu, nanizao i po tridesetak stranica dnevno. Rukopisu se nije vraćao da bi nešto popravio, nego da bi u njemu uživao. Mi smo ga, dakako sa simpatijama, zadirkivali kao skribomana, premda je o svojoj skribomaniji ponajbolje sam govorio, uvijek duhovito i šaljivo. U jednom pismu veli kako on uvodi novi žanr u literaturu – novelu od 350 stranica. I dok je tada Kiš izbezumljeno tragao za naslovom romana; danima je to trajalo, svi smo bili u njegovoj službi, Pekić mu je pisao iz Londona (13. lipnja 1972) da je glupo to „zamajavanje oko naslova za roman”, da bi ga potom tješio kako se on oko toga ne napreže. „Ja bih naslov odmah našao. Naslov knjige koju sam upravo završio i zbog koje ti uglavnom i pišem je upravo odvratan, a osim toga ni najmanje ne odgovara sadržini.” On je smatrao da je svaki naslov dobar, ma kakav bio, a što neprikladniji temi, to bolji. Za sebe je znao reći da je arhivar ili popisivač, te da će iza njega ostati tovar dnevnika, pisama, fusnota, bilješki, „paraliterarne građe”, a i sam je bio strastveni čitač memoara i intimnih ispovijesti. Ali srećom, iza snažnih erupcija toga vulkana u krhkom tijelu, ostao je barem koji grumen čiste zlatne literature.

U drugoj polovici osamdesetih godina kotač je povijesni i sudbinski, ako ne uzdrmao, a ono zategnuo i naše međusobne odnose. Pa ipak smo uspjeli sačuvati prijateljstva i prebroditi krize. Ono što je Kiš davno naslutio („oživljavanje barbarogenija”) sada je već dominiralo kulturnom i političkom scenom. Kiš je već bio teško bolestan i nije imao volje suprotstavljati se, čak ni komentirati te pojave. Kada je 1988. godine primljen za dopisnog člana SANU, jedini mu, na večeri u tu čast, kod Žunje i Bote Koprivice, nisam čestitao, jer sam već pisao o toj ustanovi kao ratnom stožeru. On je to zapazio i potiho mi, za večerom, rekao: „Moraš shvatiti da je meni sasvim svejedno za sve što se zbiva sa mnom i oko mene.”

Danilo Kiš je umro u Parizu 15. listopada 1989. godine, pokopan je u Beogradu, u Aleji velikana. Mi, njegovi bliski prijatelji, nosili smo lijes i spustili ga u grobnicu u kojoj su već počivali istaknuti umjetnici Lubarda, Aralica i kipar Matija Vuković. Nakon pogreba, na ožalošćenoj sjedeljci, nastala je glasovita Pekićeva rečenica da je naš prijatelj „ipak sahranjen u masovnoj grobnici”, aludirajući, dakako, s tugom i suosjećajem, na židovsku sudbinu. O toj „rečenici s gorkim prizvukom”, pisala mi je Viktória Radics, autorica monografije o Kišu, najprije objavljene na mađarskom, a potom i na srpskom, jer je za potrebe svoje knjige fotografirala grobnicu koja je „začudo imala formu stilizirane petokrake, a jedan mramorni krak bio je polomljen, pa se moglo vidjeti da dolje nema nikakvih pregradaka, te da je to doista zajednička grobnica”. Odmah do te grobnice, također u Aleji velikana, pokopani su i smrtni Kišovi neprijatelji, koji su ga htjeli protjerati iz književnosti, D. Jeremić i M. Bulatović. O toj sahrani, o episkopu Amfilohiju koji je vodio obred pokopa, već sam nešto natuknuo u pismu F. Davidu (Knjiga pisama 1992–1995, Feral Tribune, Split, 1998), ali još ću se osvrnuti, melankolično i s tjeskobom, na taj pokop po pravoslavnom obredu.

Mirko Kovač

Tags: , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mirko Kovač: Prijateljsko dopisivanje sa Borislavom Pekićem

by admin time to read: 13 min
0