Anatomija Fenomena

Mišel Fuko – biografski detalji [Tema: Fuko]

 

Piše: Stiven Kec (Stephen Katz)

Ključna stvar je, kao što je Niče rekao, da mislioci uvek, takoreći, ispaljuju strele u vazduh, a drugi mislioci ih pokupe i ispale u drugačijem pravcu. To se dešava sa Fukoom.

Žil Delez (Gilles Deleuze)

Biografski detalji i teorijski kontekst

Mišel Fuko je rođen 15. oktobra 1926. godine u Poatjeu (Poitiers), Francuska, a umro je 25. juna 1984. od AIDS-a. Smatraju ga najvažnijim i najpoznatijim misliocem dvadesetog veka. Lako je njegova asketska slika obrijane glave postala ikona postmoderne misli, Fukoa bi pre svega trebalo zapamtiti po maštovitoj potrazi za mišlju izvan datih istina i rezigniranog skepticizma našeg doba, i po njegovim distinktivnim dostignućima u četiri oblasti. Kao prvo, on je razotkrio materijalne prakse i odnose moći koji leže ispod uspona zapadne filozofije, istorije, politike i književnih proučavanja.

Drugo, njegov rad je obnovio profesionalna polja poput urbanog planiranja, medicine, kriminologije, mentalnog zdravlja, obrazovanja, menadžerskih studija, državne politike, i socijalnog rada. (Neki od primera su: Garland 1997; McKinlay i Starkey 1998; Chambon et al. 1999).

Treće, Fuko se suočio sa glavnim kritičkim tradicijama, kao što su strukturalizam, marksizam i humanizam, i pružio je vitalnu kritiku njihovih ograničenja. Najzad, Fuko je postao javni intelektualac koji je prkosio dominantnoj kulturi putem svojih političkih udruživanja, predavanja, intervjua i gay aktivizma.

Ova dostignuća upućuju izazov onima koji teže da predstave njegovu karijeru, kako otkriva Dejvid Mejsi (David Macey) u biografiji The Lives of Michel Foucault (Macey 1993), prikazujući Fukoovo kreativno žongliranje između intelektualne, političke i javne osobe. Dodatna činjenica jeste da Fukoova čudesna delà ne pokazuju nijedan jedinstveni teorijski model ili političku orijentaciju, a niti jedno delo ne predstavlja čisto njegovo učenje. Džejms Miler (James Miller), drugi biograf, tvrdi da “Fuko iza sebe nije ostavio nijednu sažetu kritiku društva, nijedan sistem etike, obuhvatnu teoriju moći, čak ni generalno korisnu istorijsku metodu… Koju vrednost, onda, zaista ima njegovo delo? Šta nam ono može značiti? Kako bi se trebalo upotrebiti? ” (Miller 1993:19).

Fuko, dete porodice iz srednje klase, otkrio je entuzijazam za interdisciplinarno učenje još u najranijim danima studija na univerzitetu. Diplomirao je na prestižnom École Normale Supérieure u Parizu, dobivši diplome iz filozofije 1948. i psihologije 1949. godine. Vruća intelektualna atmosfera na École Normale odražavala je i posleratni entuzijazam u Francuskoj za ideje koje su dolazile od marksizma, strukturalne lingvistike, hegelijanske fenomenologije, i upravo je tu Fuko upoznao uticajne savremenike kao što je bio istoričar nauke Žorž Kangilem i marksistički teoretičar Luj Altiser.

Godine 1951. Fuko je primio agregaciju iz filozofije na École Normale (veoma zahtevan skup ispita koje je na kraju pao), a 1952. završio je kurs iz psihopatologije.

Od 1952 – 1955. predavao je psihologiju na katedri za filozofiju na Univerzitetu Nord-Pas-de-Calais, u gradu Lil. Za to vreme radio je kao istraživač i “neslužbeni stažista”(Miller 1993:63) u bolnici Sveta Ana u Parizu, stičući vredno kliničko iskustvo koje će kasnije igrati važnu ulogu u njegovim delima o psihologiji, medicini, i mentalnoj bolnici. 1954. Fuko je napisao svoje prvo delo Maladie mentale et personnalité {Mental lllnes and Psyhology). (Na engleski ga je preveo Alan Šeridan /Alan Sheridan/ 1976, na osnovu prerađene francuske verzije iz 1962. pod naslovom Maladie mentale etpsyhologie. Dok je to delo nagoveštavalo Istoriju ludila u doba klasicizma, istim je kasnije bilo zasenjeno, i time uglavnom zanemareno u naučnoj literaturi o Fukou).

Sledećih pet godina Fuko je ostvarivao karijeru kombinovanjem predavanja i kulturne diplomatije, dobijajući mesta u Upsali, Varšavi i Hamburgu. Ova nameštenja pružila su mu, u svakom slučaju, značajne intelektualne mogućnosti. Biblioteka na univerzitetu u Upsali obezbedila mu je materijale potrebne za pisanje Folie et derasion: historié de la folie a l’âge classique {Ludilo i bezumlje : Istorija ludila u doba klasicizma), a rad u Varšavi i Hamburgu pogodovali su da delo dovrši do 1960. Te godine Fuko je prijavio Folie et déraison kao doktorsku disertaciju, koja je primljena i pohvaljena od strane Žorža Kangilema (Canguilhem 1995).

Od 1960. Do 1966. godine, kad se Fuko premeštao iz Pariza na mesto profesora na Univerzitetu Clermont Ferrand, njegovo delo o istoriji ludila prošlo je kroz prvi krug oduševljenog naučnog prihvatanja. Imalo je sve karakteristike onoga što će kasnije biti prepoznato kao Fukoov brilijantan stil, genijalna metodologija, neumorna erudicija, te mešavina talenta, retko primenjivanih u tako prozaičnim temama od strane socijalnih teoretičara.

Delo Folie et déraison navodno je o medikalizaciji ludila tokom osamnaestog i devetnaestog veka, te o razvoju azila i psiholoških nauka. Međutim, ono predstavlja i kritiku prosvetiteljske liberalne tradicije i filozofije razuma, te kao takvo pokreće Fukoov širi projekt razotkrivanja ontoloških značenja putem kojih su istina, znanje i moć postali isprepleteni.

Drugi internacionalni krug oduševljenog prihvatanja pratilo je objavljivanje knjige u Engleskoj 1965. godine pod naslovom Madness and Civilization. Pohvale knjige, pak, bile su praćene kritikom koja je optuživala Fukoa za diskursni determinizam, slabo istorijsko istraživanje, te nepriznavanje i neuvažavanje istinski lekovitih funkcija moderne terapije. Takav kriticizam javljaće se iznova tokom Fukoove karijere, ali je ta rana runda bila nepravedno izazvana okrnjenim prevodom originala iz 1965. u kojem su izbačeni važni delovi i primedbe (Gordon 1990; Still, Velody 1992). Uprkos kriticizmu, Istorija ludila u doba klasicizma nastavila je da širi svoj uticaj.

Kasnih šezdesetih u Francuskoj delo je povezano sa naglim društvenim promenama šezdesetosme, dok je izvan Francuske dočekano kod veoma politizovanog” antipsihijatrijskog” pokreta na čijem čelu su bili Tomas Sas (Tomas Szasz), D. Leng (D. Leng), Ivan llič (Ivan lllich) i Dejvid Kuper (David Cooper).

Kako ističe Robert Kaštel (Robert Castel), Fukoovo prvo značajno delo time je imalo dvostruki značaj: ranih šezdesetih pojavilo se kao ključni doprinos “epistemologiji nauka o čoveku” (Castel 1990: 27); a kasnih šezdesetih postalo je analitičko sredstvo za “politički aktivizam i uopšte anti-represivni  senzibilitet” (Castel 1990: 29).

Fukoovo drugo značajno delo, Naissance de la clinique: une archeologie du regard medical (Foucault 1963), na engleski prevedeno kao The Birth of the Clinic: An Archeology of Medical Perception (1973), označilo je dva razvoja u njegovoj karijeri.

Kao prvo, delo je ukazalo na njegovo eksperlmentisanje (iako ne i na pridržavanje) sa strukturalizmom i semiologijom, sa fokusom na lingvističke sisteme značenja i prostorne diskurse percepcije. Tako se Fuko pridružio intelektualnom putovanju zajedno sa kolegama, francuskim misliocima, Klodom Levi-Strosom, Rolanom Bartom, Žakom Lakanom i Lujem Altiserom. Drugo, Rođenje klinike unapredilo je “arheologiju”kao novu istorijsku metodologiju. Pod uticajem ideja Gastona Bašlara i Žorža Kangilema o istorijskom diskontinuitetu i kritici progresivizma i prezentizma u istoriji nauka (Gutting 1989), “arheologija”, kako je primenjuje Fuko u Rođenju klinike, predstavlja način prikazivanja diskurzivnog sloja, uklopljenog u moderno obrazovanje medicinskog autoriteta. Na površini, izgleda da se delo bavi promenama u medicinskoj praksi u Francuskoj od kasnog osamnaestog do ranog devetnaestog veka.

Ispod njenih naoružanih zamki, Fuko unutar modern medicine otkriva slojeve novih lingvističkih, tehnoloških, epistemoloških i političkih konstituenti ljudskog života.

Fuko je proširio svoj arheološki pristup u dva sledeća dela: Les Mots et les choses: une archeology des sciences humanies 1966, (Reči i stvari: arheologija humanističkih nauka /Fuko 1971/) i u L’Archeologie du savoir {Arheologija znanja/Fuko 1998/) 1969. godine. (Tokom ovog perioda Fuko je napisao brojna dela i eseje o umetnosti, književnosti i filozofiji, kao što je Rejmon Rasel (Foucault 1963),te o delima Žorža Bataja (George Bataille), Morisa Blanšoa (Maurice Blanchot), i Renea Margita (Rene Margitte). Pošto se Fuko nakon 1960. godine nije vraćao na ova područja, ova dela nisu bila uticajna u književnim proučavanjima, a ne smatraju se ni delom njegovog značajnog korpusa (za neke od ovih dela v. Foucault 1998). U Arheologiji znanja, Fuko je usavršio svoju arheološku metodologiju i u glavnim crtama izložio formalnosti koje leže ispod diskurzivnih formacija u naukama o čoveku za čijim razumevanjem je tragao. Ali, Arheologija znanja mnogim je čitaocima ostala opskurna u poređenju sa Rečima i stvarima, koje je postalo bestseler, sa širokom popularnošću kao i naučnom prijemčivošću. U tom delu Fuko nalazi diskontinuitete u naukama o čoveku od njihovog pojavljivanja u Renesansi kroz razvoj njihovih suštinskih oblasti – ekonomije, biologije i lingvistike – u devetnaestom veku. Kontroverzno istraživanje dela o “smrti” figure “čoveka” u savremenoj misli izazvalo je kritičko reagovanje Žan-Pol Sartra (Sartr 1974) između ostalih, koje je bilo simptomatično po rastućoj humanističkoj i marksističkoj suprotstavljenosti Fukoovim idejama.

Fuko, ipak, nije bio u Francuskoj, predavajući u Tunisu u kritičnom periodu između 1966. do 1968. godine. Po povratku u Pariz, distancirao se od njegovog popularnog prikazivanja kao strukturaliste “U Francuskoj su izvesni budalasti ‘komentatori’ istrajavali da me etiketiraju kao’strukturalistu’. Nisam uspeo da doprem do njihovih sitnih mozgova to da nisam koristio nijedan metod, koncept ili ključni pojam koji karakterišu strukturalnu analizu”, napisao je Fuko u svome predgovoru za englesko izdanje Reči i stvari (Foucault 1971 b: xiv).

Imenovanje za profesora filozofije na novom eksperimentalnom Univerzitetu u Vinsenu (Vincennes) 1968. godine označilo je različite intelektualne pravce koje će slediti tokom sedamdesetih godina. Njegov radikalni karakter dobro se uklapao u alternativno interdisciplinarno okruženje na Univerzitetu u Vinsenu, ali je ubrzo izabran na istaknutom Collège de France, da preuzme mesto profesora istorije sistema mišljenja. Obavljao je ovu službu do kraja života. Collège de France zahteva od svojih profesora da smisle godišnje kurseve u skladu sa svojim predmetom. Rezimei Fukoovih kurseva predstavljaju fascinantne hronike pustolovina u područja koja će inspirisati drugu polovinu njegove karijere: kriminologija, seksualnost, upravljanje i etika (Foucault 1997b).

Između 1969. i 1975. godine Fuko postaje politički aktivan u grupama kao što je Grupa za informisanje o zatvoru (Prison Information Group) i putuje kroz Poljsku i Irak da bi pisao o represiji i revoluciji. U tom periodu pisao je oglede, davao intervjue i priređivao tekstove, kao što je monografija o devetnaestovekovnom ubici Pjeru Rivijeru (Foucault 1975). U međuvremenu, dok nije objavio nijedno važnije delo, radio je na svom sledećem metodološkom proboju inspirisanim idejama Fridriha Ničea, posebno njegovim delom Genealogija morala. U eseju pod naslovom Niče, genealogija, istorija (Foucault 1977c; Fuko 1995), Fuko jasno prikazuje snagu onoga što vidi kao ničeovski genealoški metod: multidisciplinarna tehnika otkrivanja kontigentnih istorijskih trendova koji podupiru savremeni diskurs i prakse moći. “Genealogija je siva; ona je sitničava i strpljivo dokumentarna. Ona radi na zamršenim, sastruganim pergamentima” (Fuko 1995:79), i prema tome, suprotstavljena je traganju za tradicionalnim poreklima i podizanju temelja u korist narušavanja”onog stoje prethodno smatrano imobilnim” i fragmentiranju “onog što je smatrano objedinjenim” (Fuko 1995). Idealno, cilj genealogije je da razume “istoriju sadašnjosti” nezavisno od poznatih istorijskih pripovesti i političkih ideologija koje su predstavljale prošlost. Prado (Prado) jasno predstavlja uvod u Fukoovu “genealošku analitiku” (Prado 1995). Drugi autori su tragali za Fukoovom vezom sa Ničeom ili se nisu slagali da takva veza postoji (Mahon 1992; Ovven 1996; Nilson 1998).

Fukoov metodološki zaokret ka genealogiji, i novom opsegu tematskih zanimanja, izražen je u dramatičnoj knjizi, koja se pojavila nakon praznine u objavljivanju, Surveiller et punir: naissance de la prison (Foucault: 1975; Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora /Fuko 1997/). Snažno artikulišući političko i intelektualno zanimanje koje ga je zaokupljalo prethodnih sedam godina, delo je započelo genealoško prepravljanje kriminološke istorije zatvorskog sistema. Postalo je i Fukoova najpoznatija knjiga, jer vešto iznova određuje modern kao “disciplinarno društvo” oblikovano novim formama moći koje su pratile opadanje evropskih suverenih režima. Zanimanje za genealošku istoriju sadašnjosti nadahnulo je Fukoov sledeći niz istorije seksualnosti: Historié de la sexualité I: La volonté de la savoir (Foucault 1976; Istorija seksualnosti I. Volja za znanjem, /Fuko 1978/); L’Usage des plaisirs (Foucault 1984; Istorija seksualnosti: korištenje ljubavnih uživanja /Fuko 1988/); LeSouci de so/(Foucault 1984; Istorija seksualnosti: staranje o sebi /Fuko 1988/).

Uprkos njihovim razlikama, ova delà konzistentno upotrebljavaju ničeovsku dekonstrukciju porekla zapadne duše i pokoravajućih režima istine, etike i identiteta. Zajednički im je i razumljiviji jezik negoli u Fukoovim prethodnim radovima: ona su postala nužna za svaki univerzitetski kurs o kriminalu, seksualnosti i srodnim temama koje se bave regulacijom i socijalnom kontrolom.

Sa skoro dirljivom ironijom, Fukoovi poslednji dani u junu 1984. provedeni su u Salpetrijeru, čuvenoj bolnici koju je osuđivao u svome radu zbog njene istorijske uloge u uspostavljanju “bio-moći” francuskog upravljanja: ležeći u krevetu u bolnici, bio je zadovoljan čitajući prve prikaze njegovih poslednjih knjiga, toma II i III Istorije seksualnosti.

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.