Mnogo bi mi smetalo kad bih bio srećan, iskreno, ugnjavilo bi me. Mislim da je to krajnje glupo [Tema: Dado]

| May 20, 2015 | 0 Comments

dado3

Razgovor sa Dadom (šesti nastavak)

MB: U selu se osjećaš dobro. Voliš ga u odnosu na grad ili kao takvo?

D: Kao takvo, jer mislim da je grad neka vrsta kristalizacije fenomena života, to nešto ćelijsko, opet se vraćam, sve to gomilanje, sva ta govna, je t … Ne, selo, to je …

MB: Grad se nikad ne javlja u tvom slikarstvu?

D: Ne znam. Da, da, ima jedan crtež, tamo, koji predstavlja New York City. One kutije tamo, to je Njujork. Lijep crtež.

MB: Koje? Ploče?

D: Da, nisu to ploče, na onom velikom crtežu, nego kocke.

ŽV: Ali nema ni drveća, cvijeća ima, ponegdje…

D: Pazi, baš ti elementi su umjetničko djelo samo po sebi. Kao i arhitektura. Drvo, gledaš ga, i to ti je dovoljno. Savršeno dovoljna duhovna vježba, gledati drvo. Tako dopunjavaš baterije, pretpostavljam. Gledati zid preko puta, sa glupačom koja se svlači, takvi štosevi, sve je zbrkano, razumiješ. Nema više…Sloboda više nema pravo građanstva, zbrisana je.

MB: A ipak te je to držalo, zidovi s prozorima. Bilo je jedno vrijeme kad si od njih pravio slike!

D: Ah, čuj, to, to ti je vrlo prosto. Nema tu nikakve tajne, to što tamo vidiš su ruševine… Ti zidovi… Treba reći da sam ja ovdje zidove popravio vlastitim rukama, je li. Vidi… Pa i u selu u kom sam se iskrcao 58-me sa Kordijeom, e, pa u tom selu čak i danas postoji nešto kao zid, apsolutno ogroman. Mora da je dug nekoliko kilometara…! Ima i ostataka feudalizma, jedna nula…Prirodno, famozne Vensenone zidine inspirisale su me kao i Rubensovo platno, kao i moja Crna Gora u početku iz koje sve potiče, koja je srž moga nadahnuća. To je ta neka mješavina…

ŽV: Mašine, nikad ih nema?

D: Ah! Ima. Moja prva platna bila su mehanička, dolazila su pravo iz mojih sjećanja na djetinjstvo koje sam proveo s drugom, onim što je ubijen na Skadarskom jezeru. Njegov otac je bio bravar, i svake subote po podne on je dolazio po mene da raspremamo radionicu, francuski ključevi, klješta, znaš već, pribor za lemljenje, za kalajisanje, taj nekakav čekić.

ŽV: Let-lampe?

D: Ne, nije bilo let-lampe. Da, bila je jedna. Ali ovaj je radio vrlo primitivno, lopaticama, razumiješ. Po zidovima su bile daske s ekserima, trebalo je okačiti na desetine alatki.

MB: Pada mi na um „Ikarov pad“ . Ima u njemu nečeg od dječje igre „majstorisanja“ , zar ne?

D: Da, da, znam. Ne znam odakle je to došlo. Ja lično nikad nisam imao baš lijepih igračaka.

MB: Nije to ono mehaničko o čemu si pričao, nego sam pomislio na njega kad si govorio o tvojim prvim platnima na kojima se pojavljuje mašina. Konačno, zapaža se da postoji gomila stvari kojih nema u tvom slikarstvu. Vatra? Pada mi na um „Žena koja uzvikuje požar“ .

ŽV: Tačno, vatre kod tebe nema, a ni vode.

D: To je, mislim, kao i drveće, to je problem drveta. Ako ćemo pravo, to što ja radim je jedno strogo kontrolisano slikarstvo, i veoma polako konstruisano, je li. Ja vodu vidim da vrlo dobro stoji u jednom ekspresionističkom slikarstvu, mnogo prije, čini mi se … Pričam gluposti, je l’ da? Vidi, praviti odraz nekog lika u vodi može da bude zanimljivo, ali mi to izgleda kao poduhvat stvarno…

ŽV: Da nije prije taj život vode i vatre ono što ti smeta? Zato što je sve što ti napraviš kao… sleđeno.

D: Ah, skamenjeno! Naravno. To je ono fosilno…! To su antagonistični elementi u životu, ono što sam maločas govorio: dosađivao sam se jer više ništa nisam video. Pa, da, opet, tovarim sebi na vrat element vode, vatre, okamenjenu materiju, zidove koji su moj glavni izvor inspiracije, ako hoćeš, ili likove…Mislim da se moramo zaustaviti, razumiješ.

ŽV: Maločas si nam pokazao fotografije Crne Gore, pod snijegom. Snijeg, to je element koji te je mogao opčiniti, ne?

D: Da, ali to je element kome kultura nije sklona. Osim Brojgela, nema ništa sa snijegom, treba li to i reći. A koliko ima snijega u kičeraju? Kvadratni kilometri! Dijete na majčinim grudima prekriveno snijegom! Imaš te ruske slikare kičere… Jedan je bio u Jugoslaviji, zvao se … Kolesnikov. Slikao je samo snijeg, prodavao je to kao alvu, trojne u snijegu.

MB: Ali voda se može osjetiti u tvom slikarstvu iako nije prikazana, kao krv…Nema ni krvi…

D: Ne, to su prolazne tečnosti, to nas ne zanima.

MB: Kako to, prolazne tečnosti?

D: Pa tako, gube se. Ne, ako ćemo pravo, odsustvo vode… Ah, ma vidi! Njegov je korijen potpuno stvaran, utemeljen. U Crnoj Gori, na Cetinju, nema ni kapi vode, ni potočića, ništa, nula. Prirodno, nema ni bazena.

ŽV: Je li to istina?

D: E! Živa istina. Kupali smo se u nekoj vrsti udubljenja u stijeni gdje su čobani dogonili koze na pojilo, dva kubna metra vode, to je sve, pa smo se ljeti tu brčkali… E, istina je.

ŽV: Ali krv, stvarno je to dosta čudno…! Tvoje figure uopšte ne krvare…! Koža im je oderana? Krvi nema.

D: Ne, krv ti je kao i grčki stubovi, ona pompezna strana stvari.

MB: Ipak, pompezna strana! Pogledaj Rembranta, Sutina!

D: Istina, to jeste dobro.

MB: Dok se kod tebe krv nikad ne pojavljuje.

D: Stid! To je tačno, jedino to. Nikad ne bih slikao krv, da li si lud! Ja, s mojim uspomenama na krv, sranje. Odvratno. Ali pojavljuje se jedan čabar krvi, eruvalski ex-libris.

ŽV: Zapravo čabrovi krvi…

D: Da, da, to je eruvalski ex-libris… simbol… Ipak je to smiješno… ali stvari koje ja slikam uopšte nisu smiješne.

ŽV: Nisu smiješne ali nisu ni dramatične ili silovite. Nisu to ekstremne situacije, uvijek je to…

D: Eh, dvosmisleno je to, naravno, dvosmisleno.

ŽV: Vrlo dvosmisleno.

D: Ali vječnost ti je to, dvosmislenost. Drama je nešto prolazno, je l’ da, bura je prolazna, i bol, ali dvosmislenost, dvosmislenosti nema kraja zato što ne razumijemo ništa.

MB: Da li se u funkciji te dvosmislenosti u tvojim crtežima, u tvom slikarstvu sve preobražava? Ne možeš da nacrtaš patku a da joj ne prilijepiš samo jednu nogu, ili tri, ili četiri?

D: Ma ne, nema govora o tome da crtam patke. To je ono što sam rekao i za drveće, posmatram stvari, stvari koje me naročito privlače, a onda, posle, bude neka vrsta smješe koja izađe, i to je moje slikarstvo. U svakom slučaju ne mogu da se sjetim. Nevjerovatno se naprežem, recimo kad napravim neko platno kao što mi se nedavno desilo da napravim jedno u Bretanji, pa ako hoću da se sjetim šta sam uradio, broj likova, ništa, nula, nemoguće, a ne mogu ni da zamislim svoje platno. Istina je to, znaš, to mi potpuno izmiče, sve moram ponovo da vidim. Znam da bih krepao od muke. Onog dana kad budem na samrti, stvarno ću imati utisak da ništa nisam propustio pošto prosto neću moći da se sjetim šta sam radio. Jer je toliko elemenata unutra. Ne možeš se sjetiti trista likova koji su na nekom crtežu ili na nekoj slici.

MB: Ali ono što me kopka jeste ta potreba za mutacijom, za preobražajem. Sve što ti prođe kroz ruke:

ŽV: Da, mijenja prirodu. A osim toga kad kažeš patka, zapravo je nikad neću naslikati, ni drvo

D: Ali ja to činim , ako ćemo pravo, ja to činim. Stvarnost se pojavljuje ali u jednom meni svojstvenom jeziku.

MB: Još nešto je vrlo čudno — mnogo češće se susreće muški nego ženski pol.

D: Ah! Tja, pa to je moj vlastiti pol, zar ne, to nije nikakav problem. Neka vrsta ogromnog portreta. Znaš, pravo da ti kažem, vrlo mi je teško da govorim o mom slikarstvu jer moram da se sjećam, da izađem iz nečeg što sam upravo dovršio da bih mogao nešto da kažem jer, naravno, kad cio dan slikam, kad sam sam, postavljam sebi pitanja, razmišljam kao i svi drugi o ovom poslu, pa to ponekad štima, bude neka vrsta tihog monologa, koji sutradan možda postane slika. To je to, ta sprega… ali ovako govoriti o slikarstvu, e, to je sranje…! To je gnjavaža jer se tu upliće analitični duh, sto posto popisan, utefteren, ne, to nije moguće. Ali istina je da ti monolozi mogu da nagovijeste neku sliku koja počne da se razvija sjutradan, ali se ona koju danas radiš mijenja prema tom monologu. Ako hoćeš, ne mislim da taj monolog može da joj bude stran.

MB: Ali tvoj tihi monolog se vrlo vjerovatao hrani gomilom stvari a ti nipošto nisi  ravnodušan na ono što se dešava u svijetu, bilo da su to rasni problemi, vojni režimi ili rat u Vijetnamu.

D: To, na nesreću, potvrđuje moje slikarstvo kao postojanje jednog stvarnog i vječnog užasa, to je ono zajebano. Zajebano je u životu to što kad te zadesi neka muka, kad si žrtva, i ako je to poslednji udarac koji primaš, razumiješ, kažeš posle svega, pa dobro, plaćam, i samo da više ne bude tih užasa što se ponavljaju. Ali užas nije samo ta muka koja te je zadesila nego i buduće neizbježne muke. I mislim da je to ono što pokušavam da slikam. Taj očaj bez predaha. Nije to lični očaj… mnogo mi smeta kad se to postavlja na plan pojedinačnog, aktuelnog, i slično. Riječ je o nečem…, što sam maločas rekao, vječnom.

MB: Nekoj vrsti prokletstva koje se nikad neće okončati?

D: Baš tako. Ma, baš tako. Ni manje ni više, to je to. Odatle dolazi ta nekakva obuzetost, taj užas, koji me se lično tiču. Dešava se da uspijevam da crtam. Slikam, prilično se mučim, pa ipak tehnični uspijevam da ostvarim, i mislim da moje slikarstvo može da ide samo ka gorem, ka sve izrazitijem užasu…zato što je ta potvrda sve izrazitija i stvarnija. Znači tu sam gdje sam, i ona mora da ide dalje, to je neka vrsta horor-biznisa koji mora da se vrti.

ŽV: A pojam sreće?

D: O, ne, to su gluposti. Nikad to sebi nisam postavljao, to je stvarno dobro za XIX vijek ili takve štoseve. Za jednog umjetnika je to ništa, apsolutno ništa, ma ne, nikad, to se ne postavlja. Mnogo bi mi smetalo kad bih bio srećan, iskreno, ugnjavilo bi me. Mislim da je to krajnje glupo. Ali kako god bilo, na primjer u mojim ličnim i drugim poznanstvima, začudo su to uvijek vrlo nesrećni ljudi, pritisnuti nekom mukom, da kažemo jednu gadnu riječ: ljudi pritisnuti teskobom, koji me zanimaju i koje zanima moje slikarstvo. Nekako im to godi, kako, ne znam, reklo bi se da im donosi nešto, to je neka vrsta užasa koji oni osjećaju, koji ne iskazuju a vide ga ostvarenog.

MB: Obojica smo o tome pričali i ne smeta nam, taj užas.

D: Ne, ne smeta vam zato što ste zaljubljeni u slikarstvo, i što imate osjećaja za ovo što radim. To je nešto što vas se lično tiče.

ŽV: Ne smeta nam zato što je hladno kao činjenično stanje.

D: Nije lično, razumiješ. Nije sentimentalno, konačno priča je potpuno odsutna iz mog slikarstva.

MB: To je ono što smo govorili, izvan vremena je, vječnost užasa.

D: Vrijeme je pojam kojim baratamo, ali vrijeme ne postoji, to svak zna. Frustrirani smo svojim kosturom koji šetamo dok se ne raspadne, takve gluposti. Recimo, isto tako i polnost, e, to je kruna svega…! Ali, konačno, sve je ogavno, sve je užas. Ja, gdje se ja osjećam pomalo stisnuto, istina, to je kad vidim malog Malkolma… Vraški je lijepo to dijete, ali jednoga dana, razumeš, tap, komadanje, molim lijepo. To je tako užasno.

ŽV: S djecom čovjek ima osjećaj sreće.

D: Da, da, ali moja lična situacija je pomalo posebna, djeca su melezi i problem se postavlja na jedan drugi način.

ŽV: Taj problem te se jako dotiče, boja, rasa?

D: Ah! Svakako, svakako.

ŽV: Vrlo često o tome govoriš.

D: Naravno, zato što ga imam…, to je nešto što sam naknadno otkrio. Otkrio sam ga, ako hoćeš, njegov vrhunac otkrio sam u Njujorku kad sam sreo svoju ženu Hesi. Pa i za mene samog, kad sam otišao u Beograd govorili su taj je Crnogorac. Vidiš, nekakav oblik antisemitizma koji me je vrlo rano povrijedio. I to je svakako problem koji će neprestano narastati. Sad je krenulo. Dolazi do apsolutno potpunog suočenja. Rasisti su sve brojniji i brojniji, razumiješ. Valja pročitati onu Kleverovu knjigu, znaš, stvarno nije loša. Zapaža vrlo razborite stvari. Napravio je to u ćuzi, tu nnjižicu, takva knjižica vrijedi… postoji li neko nasleđe nekakve mudrosti, neka je to hrišćanstvo — ja lično sam ga primio jer sam rođen u hrišćanskoj porodici — odbijam ga. To je ono što sam rekao ortaku u Njujorku. Kaže mi Mišel: „Znaš da je sjutra pravoslavni Uskrs, dolaziš li?” „Briga me!“ , kažem ja. Kažem: „Zašto? Sjutra ću da se častim s tobom i ostalima koji nisu pravoslavci i šta će biti s njima?“ Ništa. Razumiješ, to je već način da se izvučeš, da uvališ druge u nekakva govna. Mislim da se mora odbaciti sve što miriše na udobnost. U Americi su svi praznovali osim crnaca.

MB: Ponovo pomišljam na djecu. To je nešto što se može konstatovati, čak neka vrsta spektakla, taj rast, razvoj djece, njihov procvat. To je nešto na šta nisi osetljiv?

D: Ma da, naravno da jesam, ali slutim i rast budućeg rasiste koji će kasnije živjeti pored njega. Ne gajim iluzije. To je ono što me sprečava…, vjerovatno je to jedna apsolutna dovršena priča…,nesvjesno. Ali, pravo da ti kažem, ja sam je tražio, razumiješ. Možda sam odbacio neku vrstu udešavanja stvari, mnogo mudriju, primjereniju. Nikad me to nije iskreno zanimalo. Uvek sam to svjesno odbacivao. Ali ovo me je zanimalo zato što mi se nametalo, više je isticalo stvari. To je to. Neka vrsta zadovoljstva, možda i bolesnog, u svakom slučaju sa dvije oštrice. Stvara nevolje. Rizikuješ da dođeš do zanimljivih stvari.

MB: Čudno, ali ne uspijevam da u tvom slikarstvu vidim beznađe.

D: Eh! Pa beznađe je jedno nazadno osjećanje i apsolutno dostojno jadnih tipova. Mene beznađe ne zanima.

MB: Da, a ipak, način na koji ti vidiš taj vječni tok budućnosti, to je da se baciš u močvaru.

D: Nije, nije.

MB: Naročito kad misliš na svoju djecu.

D: Zato i stvaram djelo.

MB: Da, ali tvoje slikarstvo nije nekakakav lični egzorcizam.

D: U svakom slučaju ne treba to da bude. Ono mora da postane nešto svakidašnje.

MB: Zanimljivo je to što veliš, jer ima toliko ljudi koji kad vide tvoje slikarstvo kažu: o, la, la … kakve budalaštine radi taj momak! Da ne slika…

D: Da, to je otrcana teorija. Priča o Pikasu koj bi ubijao ljude da nije bio slikar. Ima u tome i istine, naravno. U svemu ima istine.

MB: Konačno: ti si momak koji čvrsto stoji na zemlji i koji konstatuje…

D: Da. Čitavo moje slikarstvo je svakako i odbacivanje svijeta u kome živim, civilizacije, onog što se danas zove civilizacijom.

Preveo sa francuskog

Milojko Knežević

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Mnogo bi mi smetalo kad bih bio srećan, iskreno, ugnjavilo bi me. Mislim da je to krajnje glupo [Tema: Dado]

by admin time to read: 11 min
0