Morelijeva zemlja [Tema: Imaginarna mjesta]

| July 6, 2014 | 0 Comments

code

Za ovu zemlju se ne zna gdje se tačno nalazi. Posjetioci bi trebalo da znaju da je cjelokupni društveni život ove zemlje zasnovan na tri osnovna i sveta zakona koji imaju za cilj da iskorijene poroke i zla koja muče druga društva: nijedan građanin ne smije da posjeduje privatnu imovinu, izuzev stvari koje se koriste u svakodnevnom životu; sve građane zapošljava zajednica; i svi građani doprinose ekonomiji u skladu sa svojom starošću, sposobnostima i fizičkom snagom.

Vlada je republikanska: svi očevi preko pedesete godine postaju senatori i imaju pravo glasa kada se radi o političkim odlukama. Senat po potrebi izveštava savet sačinjen od mlađih ljudi I predstavnika zanata I liberalnih profesija. Lokalni senat i savjet bira svaki pojedini grad; oni, za uzvrat, biraju Vrhovni Savjet. Društvo je zasnovano na porodici, plemenu i gradu: svako pleme sastavljeno je od podjednakog broja porodica, a svaki grad od podjednakog broja plemena. Koliko je to moguće, svi gradovi su iste veličine – kada neki od njih postane prevelik, osniva se novi grad.

Osnovu republike čine njen sistem organizovane proizvodnje i raspodjele. Svi građani, pod nadzorom najstarijih i najiskusnijih predstavnika svakog zanata ili profesije, moraju da rade. U svakoj oblasti proizvodnje, iskusan majstor (koji mora da ima najmanje dvadeset šest godina) nadgleda grupu od deset do dvadeset radnika. Ništa se ne može kupiti, prodati ili trampiti privatno – sva trajna roba se prodaje posredstvom javnih radnji, a svu kvarljivu robu prodaju na javnim mjestima sami proizvođači.

Rad i izbor zanata usko su povezani sa obrazovnim sistemom brige o djeci. Bebe se doje, kad je to moguće, i ostaju kod svojih roditelja dok ne napune pet godina. Od tog uzrasta djeca se odgajaju odvojeno u kućama za muškarce i kućama za djevojčice, i tokom narednih pet godina o njima se staraju njihovi roditelji, koji na smjenu rade u ovim kućama. Tokom ovog perioda, djeca dobijaju osnovno moralno vaspitanje i uče se prvim elementima zanata koji im najviše leži. U desetoj godini, ona ulaze u odabranu profesiju i stupaju pod nadzor majstora tog zanata. Njihovo šegrtovanje obuhvata nauku o moralu, kao i čisto tehnička i profesionalna pitanja. Tokom čitavog ovog perioda, majstor je odgovoran za obrazovanje i moralnu dobrobit svakog pojedinog djeteta. U dvadesetoj, svi građani moraju započeti petogodišnji period poljoprivrednog rada, sem ako ih u tome ne sprečava neki fizički nedostatak. Oni tada mogu da odluče da izaberu poljoprivredu za svoju profesiju, ili mogu da se vrate prvobitnom zanatu, i postanu majstori. U slučajevima kada pojedinac izabere neki drugi zanat, on ili ona moraju biti šegrti još pet godina. U četrdesetoj, pojedinac postaje “Slobodan radnik” – slobodan da izabere zanat kojim će se baviti bez dalje obuke.

Svi građani obavezni su da stupe u brak najkasnije do svoje četrdesete godine. Mladi ljudi iz svih gradova okupljaju se svake godine na javnim skupovima da bi izabrali bračnog partnera. Iako je dozvoljen pristup posmatračima, ove skupove bije glas da su neprijatni kako za učesnike tako i za posmatrače. Izbor partnerke je povlastica muškaraca, ali brak se može sklopiti samo ako postoji ženski pristanak. Razvod nije dozvoljen tokom prvih deset godina nakon vjenčanja, a nakon toga samo uz obostrani pristanak. Prije nego što se dopusti razvod, pleme i porodica pokušavaju da se dođe do pomirenja. Razvedene osobe ne smiju da viđaju jedan drugu tokom šest mjeseci poslije razvoda, i ne smiju ponovo da stupe u brak tokom godinu dana. Oni ne smiju ponovo da stupe u brak sa svojim bivšim partnerom, niti drugim razvedenim osobama, kao ni sa bilo kim mlađim od sebe. Kada se razvod odobri, sva djeca iz tog braka ostaju pod starateljstvom oca.

Zakoni o ličnoj potrošnji primjenjuju se na sve građane, kako muške tako i ženske. Svi građani se oblače isto do tridesete godine, a boja njihove odjeće ukazuje na njihovo zanimanje. Kada navrši tridesetu, oni mogu da se oblače u skladu sa svojim ukusom,pod uslovom da im je odjeća jednostavna i neupadljiva. Svaka taština kada se radi o oblačenju se energično obeshrabruje, i ako je to potrebno, glave porodica mogu da propišu odgovarajuće kazne. Svi građani dobijaju od zajednice odjeću za rad i slobodne aktivnosti.

Umjetnost se aktivno podržava širom zemlje i njome se profesionalno može baviti svako poslije navršene tridesete. Studije nauke o moralu, zasnovane na zakonima društva, pristupačne su svima. Metafizika je svedena na ono što je rečeno o božanstvu (na koje se gleda kao na bezličnog tvorca univerzuma). Građani ostaju agnostici kada se radi o mogućnosti života poslije smrti zastupajući mišljenje da “Autor Prirode” nije dao nikave naznake o tome šta se događa ili ne događa poslije smrti. Istoriju Morelijeve zemlje beleži senat, i ona predstavlja činjenični iskaz u kome nema mjesta izmišljotinama.

Racionalnost karakteristična za čitavu zemlju može se vidjeti u gradskom planiranju. Ulice su raspoređene po propisanom planu oko centralnog javnog rga, a sve kuće izgrađene su po standardnom uzoru. Svako pleme naseljava određenu četvrt, a svaka porodica ima svoju kuću, s tim što postoji mogućnost njenog proširenja bez ugrožavanja pravilnosti samog plana. Sve radionice i fabrike nalaze se na izvjesnoj udaljenosti od grada i okružene su pojasom obradivog zemljišta. Sve bolnice i starački domovi sagrađeni su u okviru ovog pojasa ili sa njegove spoljne strane.

U Morelijevoj zemlji, ubistvo se smatra zločinom protiv prirode; ubice se osuđuju na kaznu doživotnog zatvora i njihovo ime briše se iz svih registara, da bi se pokazalo da ih je njihovo zlodjelo odvojilo od ljudskog društva. Kazna za druge zločine je zatvor ili zabrana služenja u javnoj službi, a sve sudske presude su konačne. Zatvorenici dobijaju jednostavnu hranu i odjeću na račun javnosti, a posjećuju ih djeca koja su pokazala sklonost ka lenjosti. Vjeruje se da će njihovo suočavanje sa posledicama zločina pomoći u iskorjenjivanju te sklonosti. Zatvori se uvijek grade na najneprijatnijem raspoloživom mjestu, i obično gledaju na groblje.

Ništa se ne zna o smještaju putnika, koji će morati da ga sami pronađu kako znaju i umiju.

Izvor:  Moreli, Code de la nature, ou le veritable esprit de ses lois, de tout negige ou meconnu, Amsterdam, 1755)

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Morelijeva zemlja [Tema: Imaginarna mjesta]

by admin time to read: 4 min
0