Možda je najbolje zabraniti fudbal (Sedma priča)

| May 30, 2014 | 0 Comments

sumrak drava

2. Jul 2009. godine
19:00
Gradski Stadion, Koprivnica
Referee: Carlos Miguel Taborda Xistra (Portugal)

Slaven (Hrvatska) – Birkirkara (Malta)
                 1                                  0
Csizmadia  3′

Marija Čaval je počela da brine i prije početka utakmice. Iako je brat njenog pokojnog muža obećao da će i on biti na utakmici, i to na onom dijelu gdje se nalaze najvatreniji navijači, brinula je. Uvijek poslije utakmice odu i napiju se i ko zna šta sve ne, možda koriste i marihuanu, ili ne daj bože nešto još gore. Marija Čaval je znala da te  noći neće zaspati dok ne čuje ključ u bravi.
– Ima tek šesnaest godina, opasno je na tim utakmicama – rekla je.
Brat njenog pokojnog muža ju je smirivao:
– Ma ne brini, nije ovo Zagreb, ili Split, nema ovdje pravih huligana…To je samo njihova igra.
Muž Marije Čaval je poginuo prilikom čišćenja minskog polja.
Njegov brat skoro svakog dana dolazi kod nje, sjedi, razgovaraju.
Kaže:
–          Zašto ne izađeš negdje, još si mlada, ne možeš život provesti za šporetom i
ispred televizora.
Marija Čaval se osjeća tako umornom i tako starom i zna, dobro zna, da je najljepši dio njenog života prošao. Zna da joj je najljepše bilo upravo kada je rat počeo, kada se vjenčala, te prve noći, pune strepnje, pune ljubavi. I sve te godine, i trudnoća, njegova ruka na stomaku, rođenje sina, zagrljaji.

Nikada se nije plašila kada je išao na zadatke deminiranja. Nikada, ni u ludilu, nije mogla pomisliti da mu se nešto može desiti. Toliko je bila uvjerena u njegovu snagu, pamet i sposobnost. Onda je on poginuo. A ona ne može da zaspi dok se njen sin ne vrati sa utakmice. Gleda TV i ne gleda fudbal, gleda film o oženjenom poslovnom čovjeku koji se zaljubljuje u stjuardesu.

Srebrenko Čaval je na utakmici razmišljao da li da ode kasnije do nje, da popije par rakija, da joj ispriča da je sve prošlo dobro, da su pobijedili, da se ništa loše nije desilo. Najbolji i jedini prijatelj mu je savjetovao da je pita da se vjenčaju, da je i ona sama i da je on sam, da ih je tako, loša sudbina povezala, da malom treba otac u kući i muška ruka. Srebrenko nikada to ne bi mogao uraditi. I tada je tom prijatelju rekao:
–          Ti nijesi normalan, to je žena mog pokojnog brata.
I Srebrenko nakon utakmice odlazi u kafanu, pije četiri rakije, izvadi mobilni i pritisne call kada se njeno ime pojavilo. Zvoni, niko se ne javlja. Srebrenko pokušava još jednom, pa još jednom, naručuje petu rakiju. Čelo mu je namršteno. Nešto se desilo, zašto se ne bi javila. Onda se jedna ljubomorna misao i jedna slika javila u njegovoj glavi. Tada ustaje, plaća piće, i žurno izlazi iz kafane.

Nakon utakmice Aljoša Čaval i njegovi prijatelji su pili po lokalima, a onda otišli na obalu Drave i nastavili da piju. Prepirka se vodila oko fudbala i oko politike.
Kada mu je tri minuta nakon ponoći zazvonio telefon znao je ko je i nije mu bilo pravo. Svi znaju da ga zove majka, da ga provjerava, da ga kontroliše, iako ima skoro sedamnaest godina. Odvojio se od društva i razgovarao. Kada je završio razgovor jedan od drugova mu je dobacio:
– Sigurno neka cica…
– Nije cica – rekao je Aljoša Čaval. Stric me zove. Kaže da mi majka nije dobro.

Idem tako po utakmicama i zagledam lica navijača, taj bijes, nevjerovatno, pa kad viču, kao, ubićemo, prebićemo. Šta im je? O, znam ja sve te studije, znam. Znam kako govore odrasli, pametni, kažu – frustracije u ovim kriznim vremenima bolje je na tribinama ispoljavati, tako, u grupi, nego na ulicama. Da, kao da i ja ne navijam i ne psujem, ali nikom ne želim zlo. Možda ni ti ljudi ne žele nikom zlo, možda tek tako psuju nečije sestre i majke i nabijaju ih na kolac, tek tako, možda da im se stvarno pruži prilika da nekog isprebijaju možda bi rekli, ma pusti to, šta nam to treba, nećemo. A? Ili bi tukli do krvi, bez obzira što ima preko pedeset godina, kako se usudio da sa njihovim šalom uđe na naš dio tribine.
Možda je najbolje zabraniti taj fudbal. I kladionice. Šta bi onda radili?

Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

Tags: , , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Možda je najbolje zabraniti fudbal (Sedma priča)

by Slobodan Šabeljić time to read: 3 min
0