Možda su neželjena djeca tužnija (Četrdeset deveta priča)

| November 22, 2015 | 2 Comments

Estambul8

  1. Jul 2009. godine
    20:45
    Şükrü Saracoğlu Stadium, Istanbul
    Referee: Knut Kircher (Germany)

 Fenerbahče (Turska) – Budapest Honved (Mađarska)

                            5                                      1

Roberto Carlos  13′                            Zsolnai  78′
Daniel Guiza    30′ 40′ 61′
Alex  69′

Hana Bilgin nije mogla da sjedi mirno na jednom mjestu više od pet minuta ali je tog dana, kada je pročitala u novinama da je ubica uhvaćen, bila mirna više od pola sata, toliko dugo da se njen momak zabrinuo. Bila je na ulici Beyoglu kada se desilo. Čovjek je pao, vidjela je napadača koji se okrenuo, pogledao je i počeo da trči. Vidjela je nož u njegovoj ruci. Mediji pišu da je tražio novac za hranu, da stranac nije dao. Onda je Nijemac umirao, a ljudi su stajali oko njega nemoćni da pomognu.
U novinama kažu da je ubica izjavio da je tog dana morao da ubije hrišćanina. Hana Bilgin je rekla momku:
– Ne mogu to nikako da shvatim. Ubio je čovjeka tek tako. Kao što ti ubijaš muve.
– Jesi li vidjela kada je..
– Ne, samo sam vidjela čovjeka koji leži, i oči iznad njega. I nož.
I hitna pomoć nije stizala. I čovjek je umirao, pred njenim očima. I poslije Ministarstvo laže da je hitna pomoć stigla za osam minuta. Nije. Ona zna da nije.
– Idemo li na utakmicu? – pitao je momak.
Hana ga je pogledala i rekla:
– Naravno…
– A šta misliš, možda da je Njemac dao jednu liru, možda bi bio živ?

Furkat Sahin je oduvijek želio porodicu, kuću i ženu. Ali je imao djevojku koja nije željela ništa od toga. I nije uopšte znao šta da radi.
Jednom mu je rekla:
– Zar nam ovako nije lijepo? Slobodni smo, možemo da putujemo, da upoznamo svijet!
– Nemamo dva života!
I tog dana je Furkat Sahin, pokrenuo priču o zajedničkom životu.
– Zašto da ne? Već smo tri godine zajedno, dolazim kod tvojih, imamo novca, zašto ne bi za početak iznajmili jedan stan?
– Ma daj, hoću na utakmicu pa ćemo o kući i slatkoj dječici pričati kasnije. E, a pogledaj ovo – pokazala je bilbord – avion i srećna stjuardesa – možda da budem stjuardesa.
– Pa da, avion bi pao ako bi ušla u njega – rekao je Furkat.
– Baš, pao? Skakala bih po krilima?
– Ne znam. Napastvovala bi putnike. Ili nešto slično.
– Zanimljivo mi je koliko svi mislite da znate šta bih ja uradila u pojedinim trenucima. A ne znate. Jer ni ja ne znam. Ti i moja majka. Možda najbolje sa njom da budeš, pa pravite porodicu, ionako se sa njom bolje slažeš nego sa mnom.
Djevojka se nasmijala.
Ti si blesava – rekao je Furkat Sahin.

Napravi joj dijete – rekla je Lejla Bilgin svom, mislila je, budućem, zetu – onda će se smiriti.
– Mislite? – rekao je momak zabrinuto.
– Večeras, poslije utakmice, dođite ovdje, neću biti kući.
Lejla Bilgin je prethodne noći gledala emisiju na televiziji i shvatila da je njena ćerka bolesna od neke vrste hiperaktivnosti i pomislila – možda bi sve bilo drugačije da sam na vrijeme otkrila, da sam je povela kod doktora. Jer, svi su joj govorili, pusti, dijete i treba da bude aktivno, neka se igra, bolje nego da sjedi i gleda TV. Kada su počeli da je dovode izubijanih koljena i laktova, sa modricama ispod oka (ma on meni da kaže!) pa kasnije čak par puta i policija da dolazi zbog njenog nedozvoljenog i skandaloznog ponašanja, rekla je prvoj komšinici:
– Ma neka priča ko šta hoće, ova djevojka nije normalna, nije uopšte kao druge. Nikad se neće udati! Niko je neće, ovakvu htjeti.
Sjedi Lejla Bilgin i gleda svog, mislila je, budućeg zeta. Pomisli: Ovakvog sam muža ja trebala naći, onda, a ne onog, spremnog na svaku budalaštinu.

Hoće li se roditi to dijete, željeno, neželjeno i imaju li okolnosti pod kojima se rađa neku vezu sa njegovom sudbinom, možemo o tome pričati, a ne moramo,  uostalom svi već znamo da smisla nema, i da je svejedno. Možda su neželjena djeca tužnija. Možda imaju lošu karmu. Možda su izdržljivija. Pojma čovjek nema. Bio sam na utakmici, tačno iza njih dvoje i gledao. Kako se samo radovala! Daniel Guiza je te noći bio njen heroj. Iste noći, poslije utakmice, desile su se stvari koje su, i za nju i za njega i za njenu majku, po strani ostavile priče o porodici i djeci. Život, sudbina, slučajnost, sveo list, galeb, srna, mjesec na pučini, jedno ubistvo. Događaji od te večeri su potpuno promijenili njihove živote. I da, ipak mogu reći. Zašto da ne kažem. Kad je svejedno. Dijete će se roditi. O njegovom rođenju, o godinama i događajima koji su mu prethodili, o njegovom životu, jednom brodu, jednoj mački i jednom kompjuteru, mogao bih da pišem sve do vremena dok Egejsko i Mramorno more udruženim snagama ne potope i Bosfor i Dardanele i sve što su ljudi vjekovima gradili i za šta su umirali.

Iz zbirke 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Comments (2)

Trackback URL | Comments RSS Feed

  1. Marija says:

    gdje ima da se kupi ova knjiga…fenomenalno

Leave a Reply

Art

Možda su neželjena djeca tužnija (Četrdeset deveta priča)

by Slobodan Šabeljić time to read: 4 min
2