Piše: Jurica Pavičić
Djelo Pabla Larraína može se odčitati i kao alegorija nove crkve u eri pape Franje
Na samom početku čileanskog filma “Klub” nije vam sasvim jasno tko su i što su likovi kojima se film bavi. Pet muškaraca i jedna žena žive u sumornom priobalnom gradu, u zajedničkom domaćinstvu, a glavna su im razbibriga uzgajanje trkaćeg hrta, utrke pasa i klađenje.
Nakon desetak minuta shvatite da su stanovnici neobične kuće svećenici koji su na različite načine okaljali službu – pedofili, homoseksualci, pronevjeritelji, kao i vojni kapelan iz doba Pinochetove hunte. Jednog dana, u zajednicu stiže novi član. Istog jutra se ubije, a pred kućom se pojavi čudnovati klošar koji urla skaredne prostote. Crkva šalje vizitatora – isusovca i misionara Garciju – da istraži što se zapravo događa.
Kandidat za nagradu
To je zaplet filma “Klub” koji potpisuje Čileanac Pablo Larraín, redatelj koji već svojom biografijom predstavlja stanoviti kuriozitet. Larraín je dijete roditelja koji su bili značajni čileanski konzervativni političari i podržavali Pinocheta. Od prvog filma “Tony Manero”, međutim, Larraín u svom opusu sustavno juriša na političke vrijednosti i ideologeme okružja u kojem je odrastao. Njegov film “Post Mortem” nastao je po memoarima liječnika koji je obducirao Allendea, a u filmu “No!” ispričao je povijest referenduma o svrgavanju Pinocheta. “Klub” je prvi Larrainov film koji se ne dira izravno politike, no shvatite da je i čileanska politika dio tereta grijeha koji u filmu crkva ima. Te grijehove dolazi iskupiti isusovac/detektiv/misionar koji nas malo podsjeti na Chestertonova oca Browna.
Film “Klub” nije teško odčitati kao alegoriju nove crkve u eri pape Frane Bergoglija, crkve koja staje na stranu ranjivih i bespoštedno lustrira vlastite gnojne zakutke. No, pored tog “političkog” aspekta Larraín je zanimljiv i kao uspjela, dojmljiva drama. Čileanac fino dočarava sumornu provinciju, psihozu i atmosferu tajne unutar kuće, a kad se “stanari” odluče riješiti pogibelji film bukne eksplozijom mračnog nasilja koje vas zalijepi za stolicu. Larraín je “Klubom” potvrdio ugled intrigantnog mračnjaka latinoameričkog filma, a sudeći po prijemu njegov bi se film mogao uplesti u diobu nagrada.
A ta dioba nagrada mogla bi žiri staviti pred teške muke, jer je natjecateljski program Berlina zasad vrlo izjednačen i možda najbolji u posljednjih nekoliko godina.
A nizu vrlo dobrih filmova iz Čilea, Gvatemale, Njemačke i Britanije priključio se u utorak i jedan film iz Poljske – “Tijelo” redateljice Malgorzate Szumowske. Junak “Tijela” je postariji udovac (Januisz Gajos), inspektor varšavske policije. Istražitelj po sav dan skida s grana obješene i radi očevide po klozetima, a kod kuće muku muči s tinejdžerkom kćerkom koja pati od anoreksije. Kad je hospitaliziraju, kći dospije u ruke terapeutkinje (Maja Ostaszewska), tužne i osamljene žene koja u životu ima samo golemu dogu.
Izvrsni glumci
Tu – međutim – slijedi iznenađenje. Bezlična terapeutkinja ima i tajnu karijeru medija-spiritista te pomaže sirotim ljudima da “komuniciraju” s mrtvima.
Utrpati spiritizam i anoreksiju u isti film zvuči suludo preuzetno, no Szumowska se tu dosta spretno snašla. Film ima izvrsne glumce, vješto koketira s hororom i fino dočarava tranzicijsku Varšavu. Autorica spretno film ostavlja “na vagi”, tako da vam nije sasvim jasno kakav odnos film ima prema spiritizmu.
http://www.jutarnji.hr/cileanski–klub–u-berlinu-mracan-film-o-posrnulim-svecenicima/1291865/
