Mudro društvance

| July 19, 2018 | 0 Comments

Aristotel (otpijajući topli čaj od žalfije sa Tople, onako žudno i lakonski): Neki su ljudi veliki samo zato što su druge ljude učinili malim…Izgubljeno je samo ono čega se odrekneš…Ko ima mnogo prijatelja, nema pravog prijatelja…Narod može imati vrijednost samo tamo gdje i zakoni imaju vrijednost… Ono čega se plašiš dogodiće se brže nego ono čemu se nadaš… Onoga koji hoće, sudbina vodi, onoga koji neće, vuče…Rijetki su ljudi koji u sebi sjedinjavaju superiornost položaja i moralne visine…Sve, baš sve mudrosti, nalaze se u umjerenosti…
Sveti Avgustin (blagoumno, milodušno i osunčano, prebirajući po savinskim brojanicama): Ako robujemo požudi, ona postaje naša navika, a ako se ne odupremo navici, ona postaje naša nužnost…Ima prilika, bogme, kada je dopušteno prećutati istinu, ali je nikada ne treba zamijeniti lažju…Uvreda je za dušu da te savlada užitak ili bol…Čemu služi vjerovanje, sem ako ne služi da se vjeruje u ono što se ne vidi…
Frensis Bekon (blagorodno iscrpljen nesanicom i utvarama nad Španjolicom): Malo ima prijatelja na svijetu, a najmanje među jednakima…Niko ne uspijeva tako brzo kao onaj koji se koristi tuđom greškom…Osveta je neka vrsta divlje pravde…Postoji mladost misli i mladost doba…Sve će se, baš sve, boje složiti u mraku…Četiri su glavna zla vlasti: odgađanje, podmićivanje, grubost i povodljivost…Čovjekov nagon izrasta u biljku ili korov; zato valja na vrijeme zalivati prvo, a čupati drugo…
Fransoa Volter (osokoljen plemenitom bokeljskom arijom i podorjenskom harmonijom): Dokolica bez knjige, to je smrt i sahrana živoga čovjeka… Većina junaka liči na umjetničke slike: da bi ih čovjek cijenio, ne smije ih gledati iz velike blizine…Jedan trenutak sreće vrijedi hiljadu godina slave…Kleveta je kiša koja pljušti po svima onima koji uspijevaju…Ljubav je, braćo, od svih strasti najjača, jer u isti mah udara u glavu, srce i tijelo…Ljubav prema pravdi je kod većine ljudi samo briga da ne pate od nepravde…Ljudi su, uopšte, nalik na pse koji počnu da laju čim izdaleka čuju lavež drugih pasa…Ma kako da je rijetka prava ljubav, ona je ipak češća od pravog prijateljstva…Malo, odista malo je izgubljeno, ako je čast spašena…
Diogen (upravo izašavši iz jednog škverskog crvotočnog badnja, zaslijepljen mrenom sunčane zalivske zrake): Veliki lopovi uvijek hvataju malog lopova…Klevetnik je najljuća divlja zvijer, a laskavac najopasnija pitoma zvijer…
Dvije stvari čovjek mora da nauči da trpi ako hoće da mu život ne bude nesnosan: loše vrijeme i ljudsku nepravdu…Država u kojoj se poštenje ne isplati, ne može dugo…Ima vrlo mnogo svijeta, ali vrlo malo ljudi…Nije život zlo, nego je zlo rđav život…
Epikur (poškropljen lakim zadovoljstvom, osunčan milinom sutonskog sunca, nazdravljajući nektarom gustim iz Luštice): Dobri moreplovci se pamte po burama i olujama…Duševna zadovoljstva su jača i korisnija od tjelesnih…Život ne sadrži ništa strašno za onog čovjeka koji je shvatio da u smrti nema ničeg strašnog…Zadovoljstvo dolazi od sjećanja na dobro ili od očekivanja dobra…Kriviti drugoga zbog naših nevolja, znak je neznanja; kriviti sebe, početak je shvatanja; ne kriviti ni sebe ni drugoga, znak je mudrosti…U pogledu svake želje treba postaviti jedno pitanje: kakva bi bila korist da se ona ne ispuni…
Seren Kjerkegor (iscrpljen i zaduvan novskim skalinama, ispijen egzistencijanim dušegupkama, samo zeru razvedren cukanjem sitnih zvona sa Belaviste): Ako bih jednom riječju trebalo da se izjasnim o svojoj epohi, rekao bih da joj nedostaje religiozno vaspitanje i poštenje…Ako ne mogu da vidim kako raste trava, ne želim uopšte da je gledam…Ako pitamo nekog sjetnog čovjeka šta je razlog njegove sjete, on će odgovoriti: ne znam, ne mogu to da objasnim. U tome se nalazi beskonačnost sjete. I taj odgovor je potpuno pravilan, jer čim čovjek sazna za razlog sjete, sjeta više ne postoji…Brak je škola karaktera. Čovjek se ženi da bi oplemenio i izgradio svoj karakter…Veličina nije u tome biti ovo ili ono, nego da se bude vlastito Ja. A to može svako, ako želi…
Lao Ce (mudrački žmireći negdje prema Mamuli na kojoj se koprcaju zasužnjene duše umivene mirisom oleandera): Mudar čovjek ne zna mnogo stvari…Dobar putnik ne zna gdje ide. Savršen putnik ne zna odakle dolazi…Onaj koji zna mnogo, nije mudar…Zategni luk do kraja i poželećeš da si ga popustio na vrijeme…Kad su palate suviše raskošne, žitnice su prazne…Kao što je strast glas tijela, tako je savjest glas duše…Što ima više zakona, sve je više lopova…Pošteni ljudi ne bivaju bogati, bogati ljudi ne bivaju pošteni…
Društvance se nekim čudom okupilo u Herceg Novom za kamenim astalom tajnovide avlijice u Ulici Sime Matavulja. Nekim čudom sam prisluškivao pomenuto društvance šćućuren pod smokvom ispod Kanli-kule. Vidio sam ih svojim očima. Čuo sam ih svojim ušima. Osjetio sam ih svojim vinom koje sam ispijao sa svojom ljubavlju. Baš prošle noći koja je svitkala kao najljepša zora…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Mudro društvance

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0