Anatomija Fenomena

Na ribanju sa mesecom [Tema: Crnjanski]

Lutajući po Primorju ja sam, svako veče, gledao kako ribarske barke izlaze u lov. Njihovo je vreme noć, kad se svici jave i mesečina razlije po ogledalu mora. Tada se, kao bludeći plamenovi pojave i svetiljke čamaca, pa lagano kruže i obilaze dubine, iz kojih nagrnu ribe u mreže. Na veće daljine, u dublje more, u mirne uvale ostrva, izlaze veće barke. One love u vodama daljim od obala. One bliže zadržane su za stanovništvo i mali lov.

Čekao sam, noć sa punim mesecom, pa da otplovim do Senja, gde se, u kanalu Morlaka, osobito lepo lovi. Istina, do naših obala dolazili su tada i talijanski ribari, naročito oni iz Kjođe i ribari čak iz okoline Ankone, koji na jedrima svojih barki imaju znak i znamen bela konja. Ali uglavnom ipak je to bio naš svet, ribar odvajkada, istarski, hrvatski, koji lovi noću sve do dalmatinskih obala i ostrva. Na svoju ruku, ili razdeljen po zadrugama, koje posle dele ribu.

Na jednoj staroj barci vozim se dakle do brodogradilišta ribarskih čamaca u Žurkovu. To je mala kamenita uvala, sa kafanom, jednim finansom, sa lupom dasaka i struganjem borovine, ispod stena, na kopnu, i pod jednim šumarkom. Život, žene, ljubavi i patnje, tu su kao u romanima Hamsuna, norveškog književnika. Na svima prozorima bele zavese i drveni kapci, isprepucani od zimskih, beskrajnih kiša i oluja.

Mali brodovi, postavljeni na ogromne panjeve i grede, sa kojih curi katran, krpe se tu, i zakucavaju. Iznad njih, u zelenilu, vidi se selo. Život je tu strašan. Da bi se dobilo malo zemlje, treba mesecima vaditi kamen iz zemlje, koja je crvena i puna kamenja, među kojim je, nekada, rodila loza.

Svet ovde ništa ne zna, sem tužakanja. Izgleda kao da lelek prelazi sa oca na sina. Slušao sam ih kako pevaju. Kao da jauču. U podne, kad je more kao ugrejano ulje, dolazi barka da otplovimo do Novog. To je obična, teška barka, bedna naizgled, opremljena za težak rad. Pod krmom je zazidan običan motor, što se loži petrolejem. Taj motor neprestano lupa i njegovo lupanje se čuje po vodi, na milje daleko. Sva je barka masna i strašna i zaudara od ribe. U kućici motora svakojaki plamenovi. Samo bog zna kako to funkcioniše. Dimnjak motora je pravi sulundar, kao od šporeta. Onaj koji očekuje tvrdu, snažnu barku engleskih i nemačkih ribara, njihove kožne i gumene čizme, do kolena, razočaraće se. Ribari u crnoj maji, sa kapetanom Blaževićem. Ljudi, koji su plovili oko pola sveta. A nikad dalje od sata hoda u zemlji ovde bili nisu.

Čučeći na četvorougaonim sanducima za ribu, izgledaju kao ugljari, crni od dima petroleja, a ne kao neki heroji talasa i bura. Njihovi likovi su komponovani sa isprepucanim jarbolima i isprepletanim užetima i odaju tupu patnju i sirotinju. Njihov govor se sastojao od besprekidnog jaukanja, tužakanja, pričanja povoljnih novosti i obećanja. Saopštavajući jednako jedno drugome cene hleba, šećera, rada, oni su jednako dodavali ponešto novog, dobrog; povoljnu mogućnost za zaradu, selidbu u Ameriku, i dizali glave i pitali: „Ki govori, ča govori?“

Znali su unapred da će do smrti, i oni i njihova deca i njihove pogrbljene žene, jesti polentu.

Prolazimo jednako kraj stenovitih i golih uvala, pod kršom Povilja, gde ima tunolov. Velike merdevine, kao ogromni komarci kraj vode, čekaju nad morem. U njima po jedan ribar nedeljama gleda u vodu da javi dolazak tunine.

U pristaništu Novog, tovarilo se drvo, dok su spremali mreže. Drvo se tovarilo strašno primitivno, sa golim telom i pogrbljenim rtenjačama, ropski. Večan bol i večna patnja na ovim sivim, kamenitim obalama.

U vrhu broda, pokriveno krpama, jedno malo pseto. Iz dubine broda viri par nogu, odevenih u nove, žute cipele, amerikanskog vrha, sa gumenim potpeticama. Dve ruke koje čitaju „Borbu“. U toj drvenoj rupi, sličnoj mrtvačkom sanduku, gde se spava, hleb i vino i krevet od dasaka. Jedan crveni, radnički jastuk. Sirotinja svud ista. Jedno ogledalce i brijač na jednoj dasci, ničeg ribarskog. Na palubi okreću čekrk i daju znake rukom drugoj barci. U lov idu barke sve dve i dve, a između sebe vuku mrežu po dnu mora. Čekrci škripe, dižemo sidro.

Izlazak iz Novog bio je vedar i plav, pri zalasku Sunca. Novi, sa svojom plažom i svirkom vojne muzike, sa belim odećama žena, kao malim jedrima, ostao je u senci brda. Vetar još nije bio legao, a huka motora nosila nas je sve dalje u plavetnilo mora, stena, ostrva i oblaka. Na krmi se lagano okreće točak. Brod pred nama izišao je pre nas i sad savija, ostaviv za sobom uzburkani, penušavi trag talasa. Zelene, plave, rumene svile u vodi trepere sve do neba i teških surih brda iza nas. Početak je lova vrlo lep, dva broda kao da igraju, drže se parno i izvode krugove, dok polako dreše i počinju spuštati mrežu, iza svojih krma.

Poda mnom jednako vidim sobu i četiri daščana kreveta u mraku, otkuda dopire smrad. Jedne izderane cipele ostavljene na stolu. Eto, i to je svojina!

Na dasci na zidu tri kašike, lepo, u redu, zadenute. Dva prstena od gvožđa; u njima smrdljive lampe na petrolej, to je domaće ognjište. Nekoliko paradajza i krompira i flaše, koje se naročito štede. Jedan tiganj i čanak, opet na jednim odrpanim čakširama. Silazim, a dočekuje me i tu ribar. Njegove razroke oči pokušavaju da me gostoljubivo prime, mada mu je život mrzak.

Nedeljama ne vide svoje žene. Lampe ih muče, neće da gore. Dovode ih do škrguta zuba. On mi nudi mesta na svojoj postelji.

Gore se dotle igra brodova smirila. Naš par je bacio mrežu i sad je i mi spuštamo. Dugi pajvani trče sa rebara naše barke u dubinu morsku. Mreža se čini ogromna, a spušta se na dno mora, jer je riba dole, u tišini. Motori obeju lađa hukte po istom taktu. Pogrešiti u tome znači izvrnuti mrežu i lov.

Pred nama se posle mrači i motor stoji. Mreža mu se vuče po vodi, kao dugačka kosa. Mi se vrtimo oko nje i kružimo.

Sunce je tek bilo zašlo i voda zarumenela. Meseca još nije bilo, ali je noć padala u vodu brzo. Brda su tavnela. Novi je sve više bledeo, a stene i pučina bili sve tamnije ljubičasti.

Dok su mi tumačili kakva je mreža i kako se vuče na dnu mora, kako se riba stiska u njoj, ispričaše mi i sto svojih jada. Ribe je puno osobito blizu otoka, ali lov tamo pripada ovima iz Novog. Ukrasti od njih, ah kako bi to bilo divno! Za dva sata tamo ulovi se više ribe, nego ovde napolju za dve noći.

Međutim, postoji i lučko poglavarstvo na svetu.

Pajvani sad već jure u dubinu, debeli, pa tanji, pa najtanji, po nekom čudnom redu. Oko barke je hladno i već je noć. Siva, kamenita i beskrajna. Voda je svršila svoje menjanje boja, koje ispunjava sve veče i sav vidik, od najplavijeg i najzelenijeg do sivog i crnog.

Dve barke sad kruže i sve se više bliže, igraju se kao golubovi. Vidimo drugu barku sasvim jasno u širokom zalivu, između ostrva, približujemo joj se sve više, i, najposle, pri svetlosti fenjera, priležemo uz nju. Prvi akt lova je završen.

Posle, tiho, laganim motorom vučemo mrežu po dnu mora, koje ove godine jako „cveta“. To znači da je mnogo mulja i da nam se mreža sad provlači kroz morske trave i gmizavi život morskog dna.

Mrežu nad vodom drži nekoliko flaša što plove po površini. More je prešlo u boju dubokog ultramarina. Tada sa drugog broda odjekuje uzvik: „fora“ i mreža je sva otišla u dubinu. Zviždimo jedno drugome i tako dajemo znakove. Motori lupaju sve tiše, plovimo plašljivo i paralelno, prema Senju. More je boje mastila i sasvim mirno. Trokut Novog, Vrbnika i Glavine sad je pravo nad našom mrežom.

Na brodu je tiho. Mrak je raširio more u beskraj, zvezde trepere, trepere i svetionici u daljini. Ovde brzo pada noć.

Tad, iznenada: mesec.

Crven, i ogroman, kao veliki balon, naduvan, kotrlja se po obronku brda. Došao je tako čudan i tako iznenada na nebo.

Mi smo međutim spustili 700 m. užeta. “Sad kopa mreža“ – mrmlja kapetan Vico – „biće škampa“!

Bolja riba je dole na dnu i samo kad je mesečina jaka diže ribu gore. Svi hodaju na palubi gore dole i ćute. Motor lupa kao srce. Po vodi kao da počinje da treperi mešavina rumenog zlata i srebra. Brod kao da stoji. Onaj drugi ljulja se kao senka, nedaleko od našeg. Pitam ribare šta im uče, u školi, deca. Ali mi oni neveselo odgovaraju da ribanje prelazi sa oca na sina i da i na našem brodu ima takvih koji rade zajedno. Šoferov sin – šofer! Ribarev sin – ribar!

Oko ponoći odlazim da spavam. Brodovi sad plove tako lagano da se čini kao da stoje. Noć.

Oko dva sata me bude. Izvlačiće mrežu. Bunovan i hladan ustajem opet i vidim beskrajno, razliveno, mlečno srebro mesečine oko broda, u koje su utonula i brda i ostrva. Mesec je sad manji, strašno beo, kao diskos od srebra i blešti. Teturam se po palubi, jer je brod počeo da se ljulja. Vetar duše.

Mada me je Blažević jednako pokrivao, jer se bojao da mi mesec „ne škodi“, meni je hladno i drhtim. Crne i teške ribarske prilike, kojima sad ne raspoznajem više likove, rade teško, previjaju se, vuku, dripče.

Pošto je mreža puna i pošto će uskoro da sviće, brodovi se približuju i mreža počinje da se izvlači. Strašan je to posao.

Brodovi se ljuljaju, čekrci škripe, a mulj, užasno blato sa dna morskog, puno mrtvih, sitnih riba, razliva se po palubi, tako da se ljudi lepe. Barke su se sudarile i pritegle kao da izvlačimo davljenika. Novi sada svetli u daljini. Ostrva se crne. Uokolo je pustoš mora.

Pod svetlošću jedne lampe, ribari rade. Ćuti se i stenje. Mreža je kao beskrajna, a blato jednaš zaliva kljun broda. U vodi se ljuljaju crne senke. Satima rade za taj momenat. Ljudi su kao od gline. Užetom biju blato sa mreže.

Čuje se samo, naporno: „Riva hola, riva hola“.

I kad se pojavilo teško i puno dno mreže, sve je u blatu. Jedna ogromna kesa, puna riba, u vrednosti od više hiljada dinara. Ali tada se dogodilo nešto strašno.

Čuo sam grmljavinu čekrka, iznenada, uzvike ljudi i pljusak talasa. Za dva tri sekunda sve je bilo propalo. Uzalud su se ljudi pružali preko broda u mračnu vodu. Mreža se bila pocepala.

Dva tri minuta grozne zabezeknutosti, gledanja u vodu, pognutih glava, zatim psovka i mir.

Uzalud ceo rad, utrošen petrolej, i skupa mreža. Pa ipak, uzbuđenja nema. Ljudi su ovde neosetljivi kao kamen. Prvo naš brod, zatim i druga barka odlaze sa tog mesta. Nekoliko glasnih uzvika i uzimamo pravac prema Novom. Vetar duše i more šumi. A barka koja je ostala za nama crni se.

Zvezda Danica sja blizu meseca.

More je sad maglovito, stižemo u zaliv i pristajemo uz neke druge barke. Dovikivanje. Zatim ruganje i potsmeh.

Izgubljeno je nekoliko hiljada dinara.

Na našem brodu je ćutanje. Ljudi lepljivi od blata, mokri, prozebli, sede pod jednim fenjerom. Ja zamišljam kako to mora izgledati zimi.

Čekamo zatim zoru da odemo ponovo u Žurkovo za nove mreže, kao da ništa bilo nije. U svetlosti fenjera ja vidim te ljude kako jedu hleb.

U očima mi se kupe suze.

Miloš Crnjanski

 

 

 

 

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.