Na svakom koraku privilegije satiru dobru volju [Tema: Orvel]

| October 5, 2016 | 0 Comments

blitz-london-may-1941

Trgovci  u ratu (2)

II

Razlika između socijalizma i kapitalizma nije poglavito u tehnici upravljanja. Ne može se jednostavno prijeći iz jednog poretka u drugi, kao kad se u tvornici postavi novi stroj te nastavi rad kao i ranije, ostavivši iste ljude da njime upravljaju. Očito potreban je potpun prebačaj vlasti. Nova krv, novi ljudi, nove ideje – u pravom smislu te riječi, revolucija.

Već sam prije govorio o čvrstoj homogenosti Engleske, patriotizmu koji prožima poput veznog tkiva gotovo sve slojeve. Poslije Dunkirka svatko tko iole misli mogao se u to uvjeriti. Ali apsurdno bi bilo pretvarati se da je obećanje tog trenutka ispunjeno. Gotovo je sigurno da su mase naroda sada spremne za nužne opsežne promjene, ali te se promjene još nisu počele događati.

Engleska je jedna velika obitelj kojom gospodare krivi članovi. Gotovo potpuno s nama vladaju bogataši i ljudi koji na svoj povlašteni položaj dolaze nasljednim pravom.

Malo je tko, ako je itko od njih, svjesno izdajnik, neki od njih čak nisu ni budale, ali kao klasa potpuno su nesposobni da nas vode k pobjedi. Oni u tom ne mogu uspjeti, čak kad se pri tom i ne bi neprestano spoticali o svoje materijalne interese. Kako već spomenuh, oni su na umjetan način zaglupljeni. Uza sve ostalo, premoć novca nastoji da s nama vladaju uglavnom starci – to jest, ljudi posve nesposobni da shvate u kojem stoljeću žive i protiv koga se zapravo bore. Ništa nije bilo žalosnije u početku ovog rata od načina na koji se cijeli stariji naraštaj upeo da krivo prikaže da je ovaj rat repriza prvog svjetskog rata. Svi stari senilci vratili su se u aktivnu službu, dvadeset godina stariji, sa svojim koščatim lubanjama. Ian Hay sokolio je vojnike, Belloc je pisao članke o strategiji, Maurois govorio na radiju, Bairnsfather crtao karikature. Sve se doimalo kao čajanka duhova. Prilike jedva da su se izmijenile. Udarac što ga izazva poraz izbacio je u prve redove nekoliko sposobnijih ljudi kao što je Bevin, ali općenito uzevši, s nama još uvijek zapovijedaju ljudi kojima je uspjelo da prožive godine od 1931. do 1935, a da nikad nisu ustanovili da je Hitler opasan. Naraštaj nedotupavih objesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima.

Čim se netko prihvati razmatranja bilo kojeg problema ovog rata – bez obzira na to radi li se o općem aspektu strategije ili najsićušnijem detalju organizacije u domovini – odmah mu sine da se nužne promjene ne mogu izvesti dok se ne promijeni društveno ustrojstvo Engleske.

Neizbježno, zbog svog položaja i odgoja, vladajuća se klasa bori da sačuva svoje privilegije koje se nikako ne mogu uskladiti s javnim probitkom. Pogrešno bi bilo zamišljati da su ratni ciljevi, strategija, propaganda i industrijska organizacija odijeljeni nepropusnim pregradama. Sve je međusobno povezano. Svaki strateški plan, svaki taktički potez, čak svaka vrsta oružja, nosit će na sebi žig društvenog poretka koji ga je proizveo. Britanska se vladajuća klasa bori protiv Hitlera kojeg je uvijek smatrala, i kojeg još uvijek neki od njih smatraju, svojim zaštitnikom od boljševizma. To ne znači da će se oni njemu namjerno prodati, ali znači da će se vjerojatno, u svakom odlučnom trenutku pokolebati, uvući svoje rogove, učiniti neku nepodopštinu.

Sve dok im Churchillova vlada nije donekle stala na rep, postojano su griješili još od 1931. Pomagali su Franca da zbaci španjolsku vladu, iako im je svatko s malo pameti u glavi mogao reći da će fašistička Španjolska biti neprijateljski raspoložena prema Engleskoj. Snabdijevali su Italiju ratnim materijalom cijelu zimu 1939–1940, iako je cijelom svijetu bilo jasno da će nas Talijani napasti idućeg proljeća. Za ljubav nekoliko tisuća rentijera preobratili su Indiju od prijatelja u neprijatelja. Uz to, dokle god se bogataši nalaze na vlasti, ne možemo razviti drugu, osim obrambenu strategiju. Jer, svakapobjeda znači promjenu statusa quo. Ma kako istjerati Talijane iz Abesinije, a da istodobno ne probudimo obojene narode našeg vlastitog Imperija?

Kako uopće da skršimo Hitlera bez rizika da na vlast dovedemo njemačke socijaliste i komuniste? Ljevičarima koji nariču da je ovo »kapitalistički rat« i da se britanski imperijalizam bori radi podjele plijena, glave su naopačke nasađene. Britanskoj imućnoj klasi nije ni na kraj pameti da zagospodari novim područjima. To bi samo dovelo do novih neugodnosti. Njihov je ratni cilj (prešutan i nedokučiv) da samo zadrže ono što već imaju.

Iznutra, Engleska je još uvijek raj za bogataše. Sva naklapanja o »jednakom požrtvovanju svih« obična je floskula. Istodobno, dok se od tvorničkih radnika traži prekovremeni rad, tiskaju se novinski oglasi u kojima se traži »’butler’, jedan u obitelji s osmero služinčadi«.

Bombardirano stanovništvo East Enda gladuje bez krova nad glavom, dok dobrostojeće žrtve jednostavno sjedaju u svoje limuzine i odlaze u svoje ladanjske dvore. Teritorijalna je obrana narasla na milijun ljudi u nekoliko tjedana i namjerno je odozgo tako ustrojena da samo ljudi s privatnim prihodom mogu doći na zapovjedničke položaje. Čak je i garantirano snabdijevanje tako organizirano da cijelo vrijeme pogađa najsiromašnije dok ljudi s prihodom većim od 2.000 funti na godinu o njemu praktički ne ovise.

Na svakom koraku privilegije satiru dobru volju. U takvim uvjetima čak i propaganda postaje gotovo nedjelotvorna. Kao pokušaj da se pobude patriotski osjećaji crveni su plakati koje je izlijepila Chamberlainova vlada u početku rata nadmašili sve njihove dotadašnje napore u tom smjeru. Pa ipak, nisu mogli biti ništa drugo nego ono što su i bili, jer kako su se Chamberlain i njegovi pristaše mogli i usuditi da pobude jak antifašistički osjećaj među pučanstvom?

Svatko tko je iskreno mrzio fašizam morao je biti i protiv Chamberlaina i svih onih koji su Hitleru pomogli da se dočepa vlasti. Isto vrijedi i za našu propagandu namijenjenu inozemstvu. U svim govorima lorda Halifaxa nema ni jednog konkretnog prijedloga za koji bi ijedan stanovnik Evrope žrtvovao i crno pod noktom. Jer, kakav su drugi ratni cilj Halifax i njemu slični mogli sebi postaviti, osim da vrijeme vrate natrag u 1933.

Samo revolucija može probuditi urođen duh engleskog naroda. Revolucija ne znači crvene barjake i ulične borbe; ona znači temeljan preobražaj vlasti. Da li će se to dogoditi uz krvoproliće ili bez njega, uvelike ovisi o mjestu i vremenu. Revolucija ne znači ni diktaturu jedne klase. Ljudi u Engleskoj koji shvaćaju koje su promjene nužne i koji su sposobni da ih izvedu, nisu određeni klasnom pripadnosti, iako će među njima zacijelo biti malo onih s godišnjim prihodom većim od 2.000 funti. Nužan je svjestan, otvoren revolt običnih ljudi protiv neefikasnosti, klasnih privilegija i vladavine staraca. Ne radi se nužno o zbacivanju vlade.

Britanske vlade, općenito govoreći, predstavljaju volju naroda i promijenimo li naš sustav odozdo, dobit ćemo i vladu kakva nam treba. Ambasadori, generali, visoki činovnici, kolonijalni upravni službenici koji su senilni i profašistički nastrojeni, opasniji su nego ministarski kabinet koji svoje glupave poteze mora javno izvesti i opravdati. Cijeli je naš nacionalni život prožet privilegijama protiv kojih valja da se borimo. Valja da se borimo protiv mišljenja da je priglup đak privatne škole sposobniji za zapovjednički položaj nego inteligentan mehaničar. Iako i među njima ima nadarenih i čestitih pojedinaca, valja nam ipak u cijelosti slomiti moć bogataške klase. Engleska mora da poprimi svoj pravi lik. Engleska koja je tik pod površinom, u tvornicama i uredništvima listova u zrakoplovima i podmornicama, valja da preuzme kormilo sudbine u svoje ruke.

Za sve jednake žrtve uvesti »ratni komunizam« važnije je u ovom trenutku od radikalnih ekonomskih promjena. Prijeko je potrebno da se industrija nacionalizira, ali još je potrebnije da smjesta nestanu monstruoznosti kao peharnici (butleri) i »privatni prihodi«. Gotovo je sigurno da je Španjolska Republika mogla izdržati dvije i pol godine i pružati otpor pod nemogućim uvjetima samo stoga što u njoj nisu postojale goleme imovinske razlike. Ljudi su užasno stradali, ali svi podjednako. Kad običan vojnik nije imao što pušiti, nije imao ni general. U takvoj jednakosti požrtvovanja, moral bi, u zemlji poput Engleske, postao nesalomljiv. Ali ovog trenutka ni na što se drugo ne možemo pozvati osim na tradicionalni patriotizam koji je u nas jači nego drugdje, ali nije obavezno i bez dna. Kad-tad suočit ćete se sa čovjekom koji će vam reći: »Neće mi biti ništa gore pod Hitlerom.« A što da mu na to odgovorite? – odnosno kako naći odgovor koji će on poslušati – dok obični vojnici izlažu svoje živote pogibelji za dva šilinga i šest penija na dan, a tu se gospe vozikaju u rollsroyceima šetajući pekinezere?

Vrlo je vjerojatno da će ovaj rat potrajati barem tri godine. A to će donijeti zamoran prekovremeni rad, hladne i tmurne zime, jednoličnu i šturu ishranu, skučen život bez zabave i daljnja bombardiranja. Neizbježno, životni standard mora pasti jer u ratu se prvenstveno proizvodi oružje, umjesto potrošačke robe. Radnička će klasa morati podnijeti strašne žrtve. No, radnici će ih pretrpjeti gotovo u nadljudskom opsegu ako budu znali zašto se bore. Radnici nisu kukavice, a nisu ni internacionalnih nazora. Oni mogu izdržati sve što su izdržali španjolski radnici, pa i više. Ali, zahtijevat će makar nekakav dokaz da njih i njihovu djecu čeka bolji život. Siguran bi zalog za to bio da, kad im nametnu poreze i preopterete ih prekovremenim radom, vide da su bogati jače od njih pogođeni. I što bogati glasnije cvile, to bolje.

Sve to možemo postići samo ako želimo. Nije istina da je javno mnijenje u Engleskoj nemoćno. Svaki put kad je podiglo glas, nije to učinilo uzalud; izazvalo je većinu svih promjena nabolje u posljednjih šest mjeseci. No, krećemo se sporošću puža i poučavaju nas samo katastrofe. Valjalo je dapadne Pariz, da se riješimo Chamberlaina; da dođe do nepotrebnih patnji tisuća ljudi u East Endu, da bismo se oslobodili sir Johna Andersona. Nije vrijedno izgubiti bitku samo za to da bismo mogli pokopati jednog mrtvaca. Jer, mi se borimo protiv zlih ali bistrih umova, a vrijeme pritišće i povijest poraženom reče: Jao! al’ se ne mijenja, nit’ prašta.

Džordž Orvel

Nastaviće se

 

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Na svakom koraku privilegije satiru dobru volju [Tema: Orvel]

by admin time to read: 7 min
0