Najprije, tišina

| October 22, 2018 | 0 Comments

Piše: Patrik Weiss

Kozmos šuti. Rasprostrt je u tišini. I najmanje kretanje osjeća zamor pri trenju što ga oglasuje. A čovjek? Čovjek je groteskna maska koja želi da se vrištanjem vidi i da bude viđena. Svijet je stiješen u trpljenju. Glavnina zbivanja je sabiranje bola. Svijet trpi gomilanje bola. Svako postojanje je borba za prevlast nad trpljenjem bola. Također i uzaludnost te borbe. Sabiranje bola kozmosa nema ranjive točke jer je uronjeno u tišini. Bol je ravnodušna pred (našim) trpljenjem. Čovjek je od početka pokušaj art-(c)-i-kulacije vriska/glasa. Postavka čovjeka je izlaženje iz trpljenja boli, odnosno tišine. Tišina je skrivena u neotkrivenosti, dok je temeljno čovjekovo raspoloženje – htjenje prisutnosti i rasta u osvijetljenom. Kozmos je indiferentan prema našem htijenju. On nema poriva, dok je uglavnom ljudska maksima/pretpostavka – Opstati, biti Bitak. Razlika između čovjekova i sve(tskog) trpljenja je u raspoloženju i dosegu. Dok svijet bezbolno trpi, čovjek je uvijek već nekako raspoložen trpljenjem bola.

Čovjekovo i sve(tsko) trpljenje su različiti. Pokušavši nadvladati bol, čovjek uranja, odnosno preciznije rečeno, izlazi u poeziju / proizvođenje glasa. Glasovanje. Modaliteti i topika boli nisu važni. Bitnije je spoznati granice trpljenja. Spoznavši granice, čovjek može odrediti smjer svoje borbe. Jer, znati ono “kako” trpljenja, znači znati ono “što” borbe. Kada spoznamo sadržaj i formu ( granicu ) trpljenja, možemo ocrtati formu borbe. Sadržaj borbe nikako ne možemo znati. To je neizvjesnost koju moramo prihvatiti.

Ivan ima pet godina. Roditelji su mu rastavljeni. Živi s majkom. Ima problema s disanjem. Plače. Mama sjedi na kauču, puši i pije treću po redu čašu vina. Htjela bi da Ivana nema. Ivan i dalje plače. Ustaje se i odnosi ga u drugu prostoriju. Ukoliko se s vremenom pojavi mamin jebač koji će zauzeti mjesto očuha ili se mama propije Ivan će imati veoma male šanse postati pjesnik. Eventualni izlaz bilo bi da naslijedi relativno rano veću količinu novaca. U protivnom, prisiljen raditi za svoju egzistenciju, Ivan neće biti pjesnik. Talozi boli biti će uzavreli vulkani spremni eruptirati, ali uvjeti za erupciju nikada neće biti povoljni. Pjesničko zanimanje zahtjeva određena porodično – osobna poznanstva i određenu količinu novaca. Ukoliko ti primarni uvjeti nisu zadovoljeni pjesnička duša ( čovjek u očekivanju uvijek nadolazećeg krila ) postaje obična skitnica, izopačenik ili pijanica. Boemstvo je sasvim druga stvar.

Marko ima devetnaest. Dobrostojeća obitelj. Njegov intelektualni put je osiguran, ali zakržljao. Eventualno može postati prepotentni liječnik ili pravnik. Mogućnost prave artikulacije eutanizirana je u samom početku njegova ljudskog razvoja. Da nesreća bude veća, nizak je. Prokleto nizak. Jebeni goblin. Nikada neće upoznati uzvraćenu ljubav. Osuđen je na patnju. Fakticitet određuje mogućnosti. To će spoznati tek nešto kasnije. Kako je svijet sabiranje bola u njegovom malom zaostalim tijelu sabrana je velika bol. Nikada neće pobijediti temeljno raspoloženje općeživotne gadosti spram svoje nemogućnosti. Pjesnički put mu je zatvoren. Marko zna da bez ljubavi nema niti početnog pjesničkog krika. Sve u svemu zakržljala egzistencija.

Srđan ima dvadeset pet. Vidio je kako mu roditelje strijeljaju. Početni krik. Ulazak u poeziju osiguran. Živio s djedom i bakom. Svaki trenutak utrka s bolom. Trpljenje je dosezalo ogromne visine. Tuče. Nemilosrdnosti. Neotesanost. Do kraja srednje povreda skoro svih građanskih ćudorednih običaja. Svađe s matorim starcima. Poslijepodneva u knjižnici. Univerzitetska stipendija za djecu poginulih u ratu. Preseljenje. Trpljenje. Goropadnost. Krikovi izlaze sami. Lete. Bujaju. Sudaraju međusobno. Um i duša gore pod trpljenjem i kontradikcijama. Nesanica. Srđan je uspio. Razmišlja o smrti. Počeo je osjećati. Muke tek počinju. Svijet se sastoji od bola zato što je u svojoj biti nesavršen. Puka nesreća kontingencije formirala je nedovršenost. Bol je manifestacija nedovoljne konstruiranosti svijeta. U sabiranju bola svijet pokušava formirati svoju suštinu. Posljedica – trpljenje ravnodušnog pokušavanja. U samom temelju nedostaje iskra – ljubav koja bi podarila srčanost. Odatle ta ravnodušnost. Od bola ljudi ne mogu ništa.

Po svojoj biti bol je sam svoja suština. Bol je determiniran što znači da ima svoje čvrste granice. Te granice su takve da mu ne dopuštaju da bude nešto drugo osim samog nedovršenog sebe. Izostaje nabačaj/mogućnost. Trpljenje ima veći značaj za čovjeka. Čovjek je obdaren iskrom srčanog. Ta iskra omogućuje aktivno trpljenje i samo nezadovoljstvo trpljenja. U pravim uvjetima čovjek razvija krik i objavljuje rat bolu koja uzrokuje trpljenje. Čovjek ne trpi trpljenje. Barem ne ljudi kod kojih je iskra bacila dovoljno iskri ljubavi. Čovjeka nervira ravnodušnost svijeta. Čovjek je živa, aktivna spodoba željna akcije. Čovjek postaje lijen tek porazom od sve(tskog) ravnodušnog trpljenja. Ljubav nikada nije prolazila kroz transformacije. Od početka čovjek je imao mogućnost voljeti jednako. No, nisu svi ostvarili naprije tu mogućnost pa samim time niti su mogli pristupiti ljubavi. Ljubav za drugoga nije ljubav. To je podjarmljivanje, bespotrebna žrtva ili u najboljem slučaju ravnodušnost. To smo trebali naučiti slušajući kozmos.

Istinska ljubav je ljubav ni za što, odnosno iskra koja pali samu tu ljubav. Ljubav, mogli bi reći, je volja za negodovanjem i nepomirenjem. Kada dosegne taj stadij, samu sebe, ona postaje ona sama. Pojednostavljeno, tek ostvarivanjem Mogućnosti javlja se ljubav (jedina moguća – istinska – ljubav kao sama ljubav, ljubav ni za što ). Ta ljubav je uvijek ona sama, ali tek kada upali iskru koja vodi borbu ona može osvijetliti samu sebe. Sve što završi kao neuspjelo abortirano tkivo te prvotne iskre prije punog ispunjenja, podlaže se opasnosti da postane lažna ljubav. Ljubav o kakvoj smo dosad većinom slušali. Ostvariti ljubav – potpuno zapjevati. Pjevati – istinski živjeti. Potpuno pogriješiti – najebati. Vratiti se – osakatiti sam sebe. Nastaviti – gajiti ljubav. Svijetu treba pljunuti u lice. Ne osjetiti uzvraćenu pljusku – potvrditi život. Potvrditi da je svijet za naše potrebe i dalje gluh. Razbjesniti se i voljeti još gorljivije, opsesivnije – znati da si na dobrom tragu. Tragu i ništa više. Poznajte svoju prošlost samo da bi se naslađivali.

Živjeti dostojanstveno – nemoguća misija. Treba likvidirati sve nadanja. Živjeti smisleno – u startu pogriješiti. Iskrite! Iskrite dok se ne ispovraćate. Kada vam se budu smijali smijete se i vi njima. Pročitajte nekoliko stranica koje povijesne knjige. Smijte se opet. I volite. Uvijek volite, ali ne zaboravite što je točno ljubav. Život nije test. Ni blizu. Više je igralište u kojem je sve dopušteno. Trebati Boga kao nadzornika – kenjati u vlastita usta. Nositi slabe – ogriješiti se u jedino pravilo. Nametati svoju volju – dekapitirati sam sebe. Silovati ljubavlju – osvojiti zlato. Nametanje volje i iskonska ljubav ipak su dijametralno suprotni.

Biti stidljiv. Biti rezerva na klupi. To Vam je filozof. Čudit mu se – nemoguće. Tu poziciju je već on zauzeo. On šuti – neka. To je njegova stvar. Mi smo ovdje pjesnički. Mi ne pripadamo zajedno. Mi smo muzikanti svijeta i znati da je šutnja pozadina iz koje naša muzika izvire znači pogoditi ravno u sridu. Srditi se zbog toga – dakako. Biti apsolutno siguran da nigdje nećemo stići – biti u pravu. Stajati u jedinoj sigurnosti u koju možemo biti sigurni. Neka nas bol pregazi u kotlu života. Neka! Neka! Mi znamo da nam ne može oduzeti ljubav. Trpimo. Zauvijek trpimo i trpljenje će jednom pred ljubavlju pasti. Tada će se ljubav sabrati sama u sebe i novi će korov pokriti naše čistine. Radovati se tome – biti u milosti – biti autentičan. Sagledajte sve prethodno. Istrijebite gamad. Suvišno. Nade. Projekcije. Nezasluženo? Ništa ne mora biti zasluženo. Sve je na dohvat ruke. Sve, baš sve. Temelj sam. Ogolite prethodno do kosti. Vidite li. Sami otpadci. Sama bljuzga i ništa snijega. Vidite li? Pa pogledajte pobogu. Bol i ljubav. U tome je sve. To je sve. Pljunite na vlastiti grob – ako se ne bojite – zaslužili ste. Lažem! Pljujte kako vam se prohtje. Ovdje nema mjesta za zasluge.

PATRIK WEISS

Tags: ,

Category: Notes

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Najprije, tišina

by admin time to read: 6 min
0