Naši mali varvari

| September 6, 2013 | 0 Comments

Rusevine hotela Crna Gora u Podgorici

Mali varvari su nastavili svoje orgijanje diljem naše poludivlje carevine. Bili bi gotovo nemoguće popisati sva njihova mala nepočinstva i podlostiTako vam je to. Neko gradi, neko ruši. Neko stvara, neko uništava. Zemaljski dani teku i uvijek se može pisati o varvarizmu i vandalizmu. Destruktivna snaga pokreće ovaj grešni svijet, bodlerovski kazano: lakše je vjerovati u Boga nego ga voljeti i lakše je voljeti đavola nego vjerovati u njegovo postojanje.
Čini nam se da nikada cvijeće zla nije opojnije mirisalo i nikada se nije raskalašnije šarenilo kao u danima našim.
I ako zaobiđemo teme o velikim varvarima i strašnim vandalima, zapravo o jenki-civilizaciji, koja satire ovaj svijet i razara njegovu drevnost i kulturu, opet nam je ostalo dosta priloga istoriji domaćeg, malog, umalo ne rekoh voljenog, varvarizma i ljupkog vandalizma. Dakle, manimo se i Indijanaca i crnaca i Iračana i Libijaca i Sirijaca i Srba, manimo se epohalnih priča o stradanju i istoriji beščašća, spustimo pogled na male stvari, prolutajmo našim varošima, zagledajmo se u naše male istine i opet ćemo se suočiti sa varvarizmom, malim, ljupkim, domaćim, koji kao mačka umilno prede i uljuljkava naš mali svijet gurajući ga u drijemež mlake praznine. Elem, o malim temama je riječ i o malim varvarima koji u svojim reverčićima imaju zadjenut po jedan bodlerovski cvjetić zla. Ipak, kada bolje razmislimo, i ti varvarčići domaće proizvodnje sa utvrđenim geografskim i ideološkim porijeklom zapravo su skloni – velikom varvarizmu. Dakle, dolazimo do onoga – ne postoji malo i veliko, zločin je zločin ili varvarizam je varvarizam, a nihilizam je nihilizam ili titoizam je miloizam… i sve tako redom i sve bolno slično, kao što je onomad rečeno – isto to, samo malo drukčije…
Nekako mi se čini da je početak mog školovanja, bolje reći života i priključenija, obilježio jedan znameniti trenutak, odnosno jedna lokalna kataklizma, u istoriji našega zaboravljenog grada poznata kao rušenje najljepše gradske osnovne škole. Građanke i građani su masovno propratili taj svijetli trenutak – bombardovanje škole u centru grada. Sjećam se i škole i školskog dvorišta, osjećam još uvijek tiho dostojanstvo školskog zdanja i spokoj podneva u školskom dvorištu. I stariji varošani danas tvrde da je to bila najljepša škola u NK gradu. U meni se taman bješe začela ljubav prema školstvu i knjizi kad su drugovi rukovodioci odlučili da školu ljepoticu, opštenarodski rečeno – divotni hram znanja, sravne sa zemljom. Tako sam umjesto prvog školskog zvona začuo stravičnu detonaciju jedne rane sulude jeseni ili kasnog ljeta – kako vam drago. Danas zurimo u monstruoznu ruinu, sablasno zdanje Doma revolucije, koje je užasni spomen ludila i prkosa zdravom umu i dobrim namjerama. Umjesto škole – histerija gluposti.
Drugovi ruše crkve i škole, djeca dugove kobajagi vole, pjevušio je jedan lokalni boem nazdravljajući lozom trinaestojulkom.
O, ljudi, o, običaji! Ljubljena oholosti, slatka gramzivosti! Umjesto da obnavljaju staro i stvaraju novo, mali varvari satiru postojeće i stvaraju novu starinu, porađaju prividnu važnost uz posprd i porug i zemlji i nebu.
Mali varvari su nastavili svoje orgijanje diljem naše poludivlje carevine. Bili bi gotovo nemoguće popisati sva njihova mala nepočinstva i podlosti.
Ovih dana srušena je Crna Gora ( ili to bješe poodavno), srušen je zapravo hotel tog imena na odista varvarski, vandalski način. Tako je i glavni grad ostao bez svog simbola jer je vajni investitor odlučio da izgradi još stariji hotel umjesto starog hotela i još stariju baštu umjesto stare otmene hotelske bašte.
Preko puta pokojnog hotela je spomenik Božidaru Vukoviću Podgoričaninu, prvom Srbinu, štamparu i izdavaču, kako je pisalo na postamentu spomenika podignutom povodom četiristo godina od njegove smrti. Postament je, naravno, oštećen i biće zamijenjen novim na kojem će, kako je predloženo, pisati: Prvom ćiriličnom štamparu na slovenskom jugu. Dakle, mali varvarin oličen u liku i djelu lokalnog šerifa počinio je veliko varvarstvo. Teško nama sa divljacima u armani odijelima!
Da se ne bismo podsjećali na smiješne i strašne priče o ukidanju starog i uvođenju novog, a toga je u našoj povijesti neizdrživo mnogo, podići ćemo pogled iznad nas, iznad sebe:
Avaj! I gore, na visinama, vidimo jedinu planinu koja umjesto vrha ima glavu, i koju su naši mali varvari obezglavili. Lovćen je poodavno ostao bez glave, Crna Gora je onomad promijenila ime, Njegoš je prekjuče raznjegošen, a mi se bavimo tricama i kučinama! Zato – pijuk u ruke i udri na staro i mrsko!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Naši mali varvari

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0