Jasan Pogled

Naši zelenaši

Šta najbolje uspijeva i najbogatije rađa u našoj maloj carevini? Šta cvjeta raskalašnije od svake majske ruže u dičnom mediteranskom raju? Šta bi moglo postati i ostati simbolom umjesto dvoglavog orla na krvavoj pozadini alaj-barjaka? Da li je to dvotrbušje, dva razbrekla džepa ili dvostruko srebroljublje i zlokrvno vlastohljeplje? Kome je trbušina mjera, a večera vjera? Ko je požderao sve što smo imali i čime smo se ponosili? Ko su sramotnici i pomeljari tuđega žita? Ko goste dočekuje tuđom pogačom i kradenim vinom? Ko prodaje rog za svijeću u našem mrklom mraku iliti bijele bubrege za bubrege u ovom bezmudom zemanu? Ko je proglasio državicu za babovinu i ko krčmi i prosipa čast i čest kao Alajbegovu slamu?
O, pečalnih noći, o sumračnih dana našemu puku… O, ljepote i krasote, o šerbet-jutara u našoj šeher Podgorici, na divanu svjetloga Padišaha! Teško nama sa nama i sa njima, krivokletnicima i zelenašima-kamatašima.
Zelenašenje klija kao đavolje sjeme, cvjeta otrovnim cvijetom odvajkada na ovom grešnom i naopakom svijetu. Kamataši su odvajkada bili krvoloci i poturali nesrećnima omču kao spasenije. Ali, čini nam se, da nigdje i nikada nije njihova sramna rabota proglašena za sposobnost, poželjno ponašanje i ugledan biznis, kao u maloj carevini.
Još onomad je svijetli Padišah javno poručio trudbenicima u državnim službama da se ne žale, nego da se snalaze! Sve drčno i očinski gledajući u buljave kamere jadne i bijedne državne televizije. Taj zastrašujući ferman je ozvaničio i korupciju i zelenašenje kao jasnu državnu strategiju u zemlji-dembeliji. Elem, ljekar koji ne uzima mito i nije ljekar, bježi od njega kao đavolak od krstine, jer taj i ne zna da vida rane čim pare ne ište. Profa i nije profa, ako ne nabere na indeks poneki zlatni grozd od naše umne mlade intelektualne armade. Sudac nije sudac, već smotanac i blesavko, ako presudu ne pozlati starostavnim dukatom. Žandarm nije žandarm ako se ne učini vješt i ne uzme što mu mračna ruka dariva… Da ne spominjemo guzate bankare koji na pamuk narodnu dušu vade i odozgo zakivaju da se ne čuje kukavni jauk i lelek sebra, muke narodne…
Pa onda kamatica na kamaticu, jamica po jamica, kućica po kućica i eto urnebesja od rajskog života.
Kod tih zlotvornih kamataša danas se ide kao nekada kod vezira. Prvo se snishodljivo pristupi, poljubi se skut i papuča, pa se onda jecajno ište sopstveno izgibenije. Ti mali veziri sebe su proglasili dobrotvorima i zadužbnarima, biće i lozom svetorodnom! Ta naša muka i bruka satire i ponižava, obesmišljuje i razara, mjeri dušu na kantar i kupuje i trguje onim što se ne kupuje i čime se ne trguje i nesojluke čini zaštićena migom svirepog sultana.
Nekada je bilo – bolje je poginuti glavom no obrazom, a sada naši zelenaši na cjenovnik turaju, u tefter teftere, i glavu i obraz, i dušu i podušje. Zidaju saraje i kadiluke i za ovaj i za onaj svijet! Ni majčina duša im ne miriše kao šuška u alavoj ćesi! O, kamaterenje i svaštarenje, ima li ti kraja i konca, ima li ti ustuka i batine…
Spomenimo se na ovom mjestu Dušanovog zakonika iz trinaestoga vijeka, člana 13: Niko da se mitom ne postavlja i bira. Ni mitropoliti, ni episkopi, ni igumani da se mitom ne postavljaju. I ko se nađe da je to uradio neka bude proklet. I on i onaj koji je postavljen… Podmićeni svjedoci, odnosno porotnici, koji bi donijeli nepravedne odluke, kažnjavaju se novčano i progonom u drugu zemlju…
I zelenašenje se još u srednjem vijeku po jasno propisanoj zakonskoj regulativi oštro, a ponekad surovo, kažnjavalo. Naravno, nijesmo za odsijecanje ruke, ali jesmo za odsijecanje ukradene kese u kojoj su se mnogi udavili.
Pričamo priču da je duši lakše. Nadamo se da će se bratija oplemeniti i opametiti, da će ustuknuti, onako, sami po sebi, po duševnoj sili koja je u svakom insanu. Jer, u ovakvu državu, uzdanija nema. Vukovi ne jedu jedni druge. A ovo su i lisičja i vučja vremena.

 

 

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.