Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda [Tema: Pesoa]

| September 30, 2017 | 0 Comments

 

33.

  1. do D.

U prvim danima jeseni što je iznenada stigla, kada mrak poprima obilježje nečega što prerano dolazi te se doima da mnogo kasnimo u svemu što činimo tijekom dana, ja uživam, čak i u svakodnevnim poslovima, zbog nailaska nerada što ga sa sobom donosi sjena, zato što je noć, a noć je san, kuća, sloboda. Kada se u prostranom uredu upale svjetla i više nije mračno, počinjemo raditi noću a da nismo prestali raditi danju, te osjetim besmisleno zadovoljstvo poput sjećanja koje pripada nekom drugom, i miran sam dok pišem kao kad čitam sve dok ne osjetim da me obuzima san.

Svi robujemo vanjskim okolnostima: sunčan dan rastvara nam široka polja usred kafića u nekoj uličici, oblačno nebo nad poljem tjera nas unutra, pa se sklanjamo u kuću bez zaklona od nas samih, dolazak noći, čak i usred dnevnih poslova, širi se poput lepeze što se polako rastvara, poput nutarnje svijesti o potrebi za počinkom.

No zbog toga posao ne zaostaje: postaje življi. Više ne radimo, zabavljamo se predmetima na koje smo osuđeni. I onda odjednom, kroz velik i iscrtan list moje brojčane sudbine, stara kuća još starijih tetki, zatvorena pred svijetom, poslužuje čaj u pospanih deset sati, a petrolejska svjetiljka mojega izgubljenog djetinjstva svijetli samo nad lanenim stolom i zaklanja mi pogled na Moreiru, osvjetljavajući crnim svjetlom beskraje s onu stranu mene. Donose čaj, donosi ga sluškinja starija od tetaka, pomalo pospana i podnošljivo loše raspoložena zbog nježnosti što ju stvara staračka skromnost, a ja bez greške ispisujem iznose ili zbrojeve kroz cijelu svoju mrtvu prošlost. Nestajem, gubim se u sebi, zaboravljam se u dugim noćima, neumrljanima dužnostima i svijetom, djevičanskima s obzirom na tajnu i budućnost.

Tako je lagan osjećaj što me odvaja od troškova i prihoda, te kada me slučajno netko nešto upita, odgovaram s lakoćom, kao da mi je biće šuplje, kao da nisam drugo do stroj za pisanje što ga sa sobom nosim kao prijenosni dio mene samoga. Ne pogađa me prekid snova: tako su lagani da ih nastavljam sanjati iza svojega govora, pisanja, odgovaranja, čak i razgovora. I kroz sve to izgubljeni se čaj bliži kraju, a ured će se zatvoriti… Podižem se, polagano zatvaram knjigu, očiju umornih od plača što ga nisu isplakale, i u zbrci osjeta patim kao da će se zatvaranjem ureda zatvoriti i moj san, kao da pokretom ruke kojom zatvaram knjigu navlačim veo preko svoje nepopravljive prošlosti, i zato što ću otići u postelju života bez sna, bez društva i bez spokoja, u istjecanju i dotjecanju moje zbrkane svijesti, poput plime i oseke u crnoj noći, na svršetku odredišta čežnje i napuštenosti.

34.

Ponekad mislim kako nikada neću otići iz Ulice Douradores. A kada to još i napišem, doima se kao vječnost.

Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda.

Prijeći s utvara vjere na privid razuma znači samo promijeniti tamnicu. Umjetnost, ukoliko nas oslobađa ustaljenih i apstraktnih fetiša, isto nas tako oslobađa velikodušnih zamisli i društvenih briga, što su jednako tako fetiši.

Pronaći osobnost u njezinu gubitku — ista vjera jamči taj smisao sudbine.

35.

  1. do D.

… i neki dubok i gadljiv prezir prema svima koji rade za čovječanstvo, prema svima koji se bore za domovinu i daju svoje živote kako bi civilizacija mogla i dalje postojati…

… prezir ispunjen gađenjem prema onima koji ne znaju da je jedina stvarnost svakoga od nas naša vlastita duša, dok je ostalo — izvanjski svijet i drugi ljudi — neestetska noćna mora, kao posljedica loše duhovne probave u snovima.

Odbojnost što ju osjećam prema zalaganju gotovo se živim pokretima uznemiruje sve do užasa pred svim oblicima silnoga zalaganja. I rat, produktivan i energičan posao, pomaganje drugima… sve mi se to čini tek proizvodom drskosti…

A pred uzvišenom zbiljom moje duše, sve što je korisno i vanjsko ima okus neznatnoga i bezvrijednoga u usporedbi s uzvišenom i čistom veličinom mojih vrlo osebujnih i čestih snova. Za mene, oni su stvarniji.

36.

  1. do D. 5. 2. 1930.

Nisu to mrski zidovi moje obične sobe, ni stari pisaći stolovi tuđega ureda, ni oskudnost poprečnih ulica uobičajenoga Donjega grada što sam ih toliko puta prešao te mi se čini da su već pouzdano prisvojile nezamjetljivost, nije sve to ono što u mojem duhu stvara mučninu koja se u njemu vrlo često javlja pred prljavom svagdašnjicom života. Nego su to ljudi koji me uglavnom okružuju, duše koje me ne poznaju i koje me svakodnevno upoznaju kroz druženje i razgovor, oni u mojem duhovnom grlu stvaraju slinavi čvor fizičke nelagode. Učmala prljavost njihovih života, izvanjski usporednih s mojim, njihova duboko nutarnja svijest o tome da su mi nalik odijeva me u prisilne odore, nudi mi tamnicu, stvara34 me lašcem i prosjakom.

Postoje trenuci kada me svaka pojedinost običnoga zanima u svom vlastitom postojanju, i u svemu osjećam strast prema znanju koje bi mi omogućilo jasno čitanje. Tada vidim — kao što je Vieira rekao da Sousa35 opisuje — zajedničko s pojedinačnim i vidim da sam pjesnik koji ima onu dušu s kojom je grčka kritika stvorila intelektualno razdoblje u pjesništvu. Ali isto tako postoje trenuci kao ovaj koji me sada guši, kada samog sebe osjećam više nego vanjske stvari, a sve se pretače u kišnu i blatnu noć, sve je izgubljeno u samoći jedne usputne postaje na obilaznici, između dva vlaka trećega razreda.

Da, moja unutarnja vrlina zbog koje sam često objektivan i koja me udaljava od razmišljanja o sebi samom, kao sve vrline, čak kao i svi poroci, trpi od nedostatka potvrde. Tada se zapitam kako preživljavam, kako se usuđujem kukavički ovdje biti, među ovim ljudima, u ovom pouzdanom poistovjećivanju s njima, u ovom istinskom prepuštanju prljavoj iluziji sviju njih? Javljaju mi se poput bljeska dalekog svjetionika sva rješenja u kojima je mašta ženska — samoubojstvo, bijeg, odbijanje, veliki aristokratski potezi pojedinca, ogrtač i mač života bez balkona.

No Julija, ideal bolje zbilje, zatvorila je ponad izmišljenoga Romea moje krvi visoki prozor književnog razgovora. Ona sluša svojega oca, a on svojega. Nastavlja se svađa Montecchijevih i Capuletijevih, spušta se platno ponad onoga što se nije prikazalo, a ja se vraćam kući — onoj sobi u kojoj je odbojna gazdarica koje tamo nema, djeca koju rijetko viđam, ljudi iz ureda koje ću tek sutra vidjeti36 — u ogrtaču s podignutim ovratnikom, kakav nose trgovački djelatnici bez začuđnosti, sada oko vrata jednoga pjesnika, s čizmama što se kupuju uvijek u istoj trgovini i koje nesvjesno zaobilaze lokve hladne kiše, i pomalo s podijeljenom zabrinutošću između toga što uvijek zaboravljam na kišobran i na dostojanstvo37 duše.

37.

  1. do D.

BOLAN INTERVAL

Odbačena stvar u kutu, bačena krpa na ulici, moje prezreno biće pred životom se pretvara.

38.

  1. do D.

Zavidim svim ljudima jer nisu ja. Od svih nemogućnosti ova mi se uvijek činila najvećom, i u njoj se najviše napajala moja svakodnevna tjeskoba, moj očaj svih tužnih sati.

Jedna zraka bez sjaja mutnoga sunca spalila je u mojim očima tjelesni osjet vida. Topla se žutost zaustavila na tamnom zelenilu drveća. Utrnulost…

36 koji će biti tek sutra

37 božanstvenost / posebnost

Fernando Pesoa

Prevod: Tatjana Tarbuk

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 5 min
0