Anatomija Fenomena

Nemoguće ogledalo [Tema: Gnosticizam]

Piše: Žan Lakrijer

Kad Isus siđe u Pakao, grešnici poslušaše
njegove reči i biše svi spaseni.
Ali sveci, misleći kao i obično da
su stavljeni na iskušenje, odbaciše
reč Isusovu i biše svi prokleti.

Markion, Antiteze

 

Devijacije, inverzije, spermatolatrijski obredi i magije, bunila, koji su apanaža aleksandrijskih gnostika, ne bi trebalo da nas navedu da zaboravimo jednu bitnu činjenicu: proučavani na nivou obreda i njihovih konkretnih izraza, ti stavovi se čine nenormalni, naivni, štaviše perverzni. Ali, čim dođemo u dodir sa majstorima mudrosti, učiteljima, doktorima gnoze, odmah nailazimo na ljude visoke kulture, široke erudicije, koji su vaseljenu, svet i ljude gledali izuzetno bistrim i oštrim pogledom. Uprkos svom ogorčenju spram sekti i „sramnih” običaja gnostika, hrišćanski autori nisu mogli a da ne priznaju vrednost i duhovno zračenje ljudi kakvi su bili Vasilid, Valentin, Karpokrat i mnogi drugi.

To su protivrečnosti, a istovremeno i bogatstva gnoze: lucidnošću i radikalnošću svog stava zadovoljava sve zahteve duha, pritom obeshrabrujući ponekad revnost svojih sledbenika čudnim posledicama koje uvodi u njihov svakodnevni život. Ne igra se nekažnjeno s ognjem nebeskim ili iskrom duše, i mnogi gnostici morali su, kao Faetont, sagoreti na vatri koju su svesno raspalili. U želji da prodube i da oslobode – e da bi ih iscrpli – agresivne i destruktivne sile žudnje, često su izigravali šegrte-čarobnjake duše, u vreme kad znanje o oblasti podsvesnog nije postojalo. Neosporno je da su naslutili postojanje te oblasti i otvoreno zahtevali za čoveka pravo da sagori u svome bunilu. Ne poznajem u istoriji zapadnog mišljenja – premda je gnoza isto tako i istočnjačkoga porekla i ne pripada baš našem svetu — pokušaj uzvišeniji, nabijeniji iskrama i klicama, bremenitiji pozitivnim otkrićima, nego što je pokušaj gnostika. I zato ponavljam da se istorija gnoze ne može pisati kao što bi se pisala istorija templara, kalvinista, reformista. Sto više odmiče ova knjiga, što se više strane povezuju, to više postajem svestan da gnoza lukavo deluje na mene i da me potpuno uvlači u pitanja koja joj postavljam. U svemu što sam dosad napisao, gde počinje, gde se završava moje vlastito tumačenje gnoze? Jer, ona me neprestano vraća meni samom, pošto čitavim tokom istorije koju je odbacila, razvoja sveta protiv koga se borila, sebi i onima koji su je ispitivali nije prestajala da postavlja pitanje: ko si ti? Ko sam ja da ponovo oživljavam tu povest seni, odbijanja i tajne gnostika, da ponovo krčim puteve namerno skrivene, da pokušavam da prozrem ta hermetička otkrića – čiji me hermetizam upravo baca u očaj – ali, za koje sam potpuno siguran da nipošto nisu bezrazložni?

Ta sigurnost ide još dalje. Te staze otkrivaju jedini mogući put, jedini način ponašanja u suočenju sa tajnama sveta: iskusiti sve, izraziti sve, otkriti sve, da se ogoli čovekovo stanje, da mu se skine organska, psihička, društvena i istorijska odežda, da se od svega odvikne, e da bi mogao da se vrati onome što se nekad zove njegov izbor, a nekad njegova sudbina.

Ispisujući ovu reč: odvikne, uviđam da sam dotakao srž gnostičke doktrine. Nijedno znanje, nijedno mišljenje, nijedan valjan izbor nije moguć dok god se čovek ne liši svega što ga uslovljava, na svim nivoima iskustva. A te tehnike tako sablažnjujuće za laika, bile asketske ili raspusne, to iscrpljivanje i trošenje organske i psihičke vatre – sperme i žudnje – to kršenje svih društvenih pravila i sporazuma, upravo su i jedino zato tu: kao brutalni, ali radikalni načini da se čovek liši svojih mentalnih i telesnih navika, da mu se probudi usnulo biće, prodrma otuđujuća učmalost duše.

Po mome mišljenju, čudno je da sve knjige napisane o Gnozi ostavljaju svoje autore netaknute, kao da su pisali neko poglavlje istorije o nekolicini zanimljivih, ali pomalo ćaknutih i očigledno razvratnih ljudi. Međutim, pitanja koja postavljaju gnostici ostaju postavljena zauvek, a ne primećujem da su oni koji su ih proučavali ikad pomislili da su postavljena i njima.

Dobro znam da čovek ne može napisati nijednu knjigu a da ne piše o sebi, i ako me problem gnosticizma odavno zanima i opseda, to je zato što me se tiče na nekom planu koji ni ja sam ne znam i o kom ova knjiga može da pruži samo površnu, manje-više svesno zamagljenu sliku. Zašto, onda, kad istorijski, numerički i filozofski govoreći, oni predstavljaju samo jednu u množini sekti, zašto sam se, dakle, ja zakačio naročito za one koje zovu raspusni gnostici?

Jesam li, i ne znajući, žrtva nekog fenomena koji pripada isključivo mome dobu, a koji iziskuje da se dublje nego do sad istraži područje seksa? Jesam li ja sam nedovoljno odviknut da bih prestao da mu pridajem važnost? Ili ta gnostička pobuna podignuta protiv seksualnih zabrana otkriva zaokupljenost objektivno fundamentalnu za bilo koje doba istorije, a oni su bili jedini koji su je iskazali ne prećutavši ništa – i ne opirući se – jer je ona uistinu u korenu svakoga oslobođenja?

U ovom stadijumu, sam to teško mogu da zaključim. U svakom slučaju, u izboru i u putevima ove knjige, sigurno i svesno jeste to da ona, ni u jednom trenutku, i to namerno, ne želi da bude nekakva istorija gnosticizma, nego razmišljanje koje pokušava da odredi šta je to što u gnostičkom pokretu i dan-danas ostaje živo, opipljivo i značajno. Priznajem da se to odvija sa osećanjem da napadam problem kojima je teško prići, senke čiju bi sliku, onakvu kakvu sam je ja prikazao, oni kojih se ona tiče možda odbacili. Ovo nije nikakvo uzmicanje, da bi se opravdale aproksimacije ove knjige. Prosto, smatram da bi bilo uobraženo – čak antignostički – hteti pošto-poto naterati ćutnju da govori, vratiti kobnoj dvosmislenosti svake istorije one koji su sav život proveli izbegavajući je i optužujući.

U svemu što je dosad rečeno o gnostičkom učenju postoji jedan aspekt koji nijednom nije pomenut, a koji ga se uistinu tiče: aspekt dualizma. Pod dualizmom treba podrazumevati svaku viziju sveta koja ga deli na dva suprotna, savečna i nezavisna entiteta: Svetlost i Tminu, Duh i Plot, Dobro i Zlo, itd. Tako definisan, dualizam je prisutan u mnogim drevnim religijama i filozofijama, kao i u izvesnim gnostičkim doktrinama. Za Simona Maga, na primer, postojala su dva različita sveta, dva nepomirljiva Boga. Ali, tu viziju, koju u čistijoj i savršenijoj formi nalazimo kod manihejaca, nisu sistematski usvajali svi gnostici. Kod mnogih – među ostalima i nekih od onih o kojima smo već govorili – svet zla ne javlja se kao entitet nezavisan, savečan i sapostojeći sa entitetom dobra, nego pre kao stvorenje višega sveta, koje ishodi iz njega, kao greška ili kao imitacija. Upravo ta razlika, uzgred, objašnjava moral ili nemoral gnostika: rođen iz nesporazuma, iz pada ili iz rascepa, ovaj promašeni svet čuva u sebi nešto od istinske supstance sveta, za šta se gnostik hvata kad preduzima svoj monumentalni zadatak pročišćenja zlokobne supstance. U svetu u kom bi Zlo bilo sapostojeće i savečno sa Dobrom, ne vidi se kako bi čovek mogao da se „uspne uz strminu”, da preskoči ponor – ovde nesavladiv – da ponovo nađe suštastvo spasenja. Dakle, kod gnostika nema uvek dualizma u užem smislu, nego pre dualiteta, dvojstva koje je u postanju, a ne u suštini sveta.

Ali, treba naglasiti da je i samo to dvojstvo tokom vekova evoluiralo i, kod gnostika kao što su bosanski bogumili i langdoški katari, iskazivalo se u formama bližim pravom dualizmu. Ukazalo se takvo i kod jednog gnostika o kome još nisam govorio, koji je živeo nešto posle Simona Maga i čije delo – dosta osobeno i marginalno u istoriji gnoze – zaslužuje da bude pomenuto: ime mu je bilo Markion.

Sa Markionom se gnoza vraća na ono što je bila od svoga početka: pokušaj racionalnog razmišljanja, logičkog razumevanja sa ciljem da se, u svetlu Jevanđelja, ponovo promisle postojanje sveta i sudbina čoveka. Ali, to razmišljanje, kod njega, završava zaključcima tako radikalnim i tako neočekivanim da su i njega, kao i mnoge druge, koštali izopštenja, isključenja iz Crkve.

Markion je bio poreklom iz Sinope, u Pontu, na severnim obalama Anadolije, gde je rođen 85. godine nove ere. Pripada, dakle, istoj generaciji kojoj i učenici Simona Maga.

Otac mu je bio biskup u Sinopi, i Markion je rastao s potpuno hrišćanskim obrazovanjem. Stekao je tako duboko poznavanje Svetoga pisma i Jevanđelja, da ga je sveti Jeronim okarakterisao kao znanje „uistinu učena čoveka” . Ali, mora biti da su se njegove ideje o hrišćanstvu pokazale nepravoveme, pošto ga njegov rođeni otac isključuje iz svoje zajednice. Markion unajmljuje brod i, poput svetog Pavla, plovi morima da propoveda svoje učenje. Nekoliko godina kasnije, nalazimo ga u Rimu gde se smešta, viđa se s pripadnicima hrišćanske zajednice i nekoliko godina povlači se u osamu da zapiše svoje ideje. Kao plod toga rada, 140. godine, objavljene su Antiteze u kojima on izlaže svoj system sveta, svoje tumačenje Svetoga pisma i Jevanđelja i principe koji, po njemu, moraju da prethode osnivanju nove Crkve.

Te principe ovde mogu samo ukratko da izložim, precizirajući odmah jednu važnu činjenicu: nasuprot ostalim gnosticima, Markion je hteo da ustanovi Crkvu, čvrste i postojane zajednice čije bi Jevanđelje bile Antiteze. To je bilo dovoljno da ga izopšte iz Crkve, ali on je nastavio da poučava, izgleda uspešno, pošto je imao hiljade učenika. Tertulijan veli da „ispunjavaju svu vaseljenu”, tako da su za neko vreme postali stvarna opasnost za zvaničnu Crkvu. Tri veka kasnije, još nalazimo markionitske Crkve u Rimu, na Kipru, u Egiptu, u Palestini i u Siriji.

Za Markiona problem je, u biti, vrlo jednostavan. Čitanje Staroga i Novoga zaveta (danas uobičajeni termini, ali koje dugujemo upravo Markionu) ukazuje na dva sveta, dva nespojiva poretka. Jevanđelje otkriva Boga ljubavi i dobrote, čiji je Sin došao na zemlju upravo da spase ljude, da ih nauči bratstvu, milosrđu i ljubavi prema bližnjem.

Stari zavet, naprotiv, otkriva neumoljivog Boga koji kažnjava, koji se žesti na čovečanstvo i ukazuje se samo okružen gromovima, munjama i besom. On ne zna za velikodušnost, trpeljivost, blagost. Istorija sveta i čoveka, onakva kakva se javlja u Bibliji, sačinjena je od zločina, krvoprolića, pokolja, i otkriva unutarnje rđav, neosporno manjkav svet i promašenoga čoveka. Nešto „škripi” u tom stvaranju koje Jehova neprestano mora da popravlja i u kome čovek živi pod stalnim terorom zabrana, besa i pretnji Stvoriteljevih. Nemoguće je, veli zato Markion, da Isus – koji je Sin Božji – bude Sin tog istrebljivača Jehove, da ovaj bude Otac na koga se poziva Hrist. Markion, dakle, dolazi do istih zaključaka do kojih i Simon Mag: Jehova nije pravi Bog. Istiniti Bog je nesaznat, tuđ ovome svetu, pravi Otac kome je Hrist Sin.

Vrednost Markionovog sistema – u odnosu na sistem Simona Maga – jeste u tome što je beskrajno racionalniji i što, da bi se definisao, polazi od strogog tumačenja i podrobnog – filološkog – poznavanja biblijskih i jevanđelskih dokumenata. Da se ta doktrina učini plodnijom, više nije potrebno pozivati se na čuda, na čini, na svu onu magijsku spremu kojom je Simon punio svoju doktrinu. Implikacija Markionovih ideja je, dakle, jednostavna, ali revolucionarna: Biblija ne može da bude, ne bi smela da bude ni knjiga objavljenja niti Sveto pismo. Između Staroga i Novoga zaveta potpuna je suprotnost koja se iskazuje na svim nivoima: na nivou postanja sveta i na nivou tekstova koji o njemu govore. Ono što opisuje Biblija, nije neizmerno i veličanstveno delo Božije, nego bedasto stvorenje Zla.

Nepotrebno je u svim pojedinostima pretresati dokaze koje Markion gomila, citirajući Petoknjižje, da podupre svoje Antiteze. Važan je izričit zaključak koji Markion predlaže: pred očiglednošću dva sveta i dve poruke, samo Jevanđelja prenose učenje istinitog Boga. Biblija zauvek treba da bude prognana u zaborav.

Ipak, ni poruka Jevanđelja nije došla do nas neokrnjena, i ona je pretrpela dodavanja, svakojaka umetanja od strane judaista i prvih učenika Isusovih. Da bude siguran da pristupa istinitoj božanskoj reči, Markion, dakle, prečišćava Jevanđelja i, između izopačenja koja su ona doživela, traži izvorni, jedini kanonski tekst koji će poslužiti kao temelj čitavoj njegovoj doktrini. A to je onaj tekst koji, polazeći od Jevanđelja po Luki, predlaže u Antitezama.

Ne želeći da po svaku cenu pristupam preteranim i uvek spornim poređenjima, reći ću da je taj pokušaj, originalan i revolucionaran, u svoje vreme morao imati isti efekat koji bi u naše vreme imalo objavljivanje neke socijalističke Teze ili Antiteze koja bi odbacivala marksističku doktrinu, da bi se oslanjala isključivo na korigovano izdanje Lenjinovih govora. Dobro znam da je ta ideja apsurdna, pošto se i sam Lenjin neprestano pozivao na marksizam. Ali, ono što zanima Markiona, nije samo Isusova reč u tekstu – koju treba otkriti ispod velova i čitavih slojeva devijacija koje je skrivaju – nego i nužno prilagođavanje koje ona treba da pretrpi, da se učini efikasna i živa u svetu koji, već odavno, više nije svet biblijskih pastira, nomada. Danas se jasno vidi da problem nije daleko od toga da bude istovetan i u slučaju marksizma i tumačenja socijalizma, i kad najnoviji i najautoritativniji tumači Marksa govore o „ponovnom iščitavanju marksizma” , pišu eseje pod naslovom Ponovo čitati Marksa, koriste, gotovo doslovno, termine Markionove, čije bi se učenje zaista moglo sažeti formulom: Ponovo čitati Bibliju. Upravo po tome je njegov pokušaj bio izuzetno novatorski, i upravo je zato osuđen kao jeretik i prisiljen na ćutnju, ili bar brisanje: zato što je mlado hrišćanstvo hteo da iščupa iz njegove biblijske jalovine, da raskine s judaističkom tradicijom koja je smatrana nužnom za njegovu evoluciju, da otvori nove puteve, da ponovo, od početka do kraja, ispita vrednost ili oronulost šema koje nudi Sveto pismo.

Čineći to, nameravao je hrišćanstvo i novog čoveka, koga je pozivao da se rodi, da usmeri ka budućnosti, budućnosti koju treba oblikovati, improvizovati, graditi iz dana u dan, polazeći samo od Jevanđelja i odbacujući sliku lažnog Boga.

Nemoguće je zamisliti šta bi se dogodilo sa istorijom Crkve da je ova pristala uz Markionove teze. Razume se samo po sebi da bi njena evolucija bila potpuno drugačija i da bi već u II veku stigla do stavova koji, osamnaest vekova kasnije, malo-pomalo, postaju njeni vlastiti. Ali, nemoćna da se istrgne iz jedne tradicije i jedne teologije koje su joj obezbeđivale u isti mah i etičke okvire njene poruke i emocionalne vizije bez kojih bi oni bili samo apstraktni principi, morala je vekovima da tegli slike, postanja i apokalipse koji su joj, u stvari, bili tuđi. Markion je prerano došao na svet koji nije bio spreman da prihvati oslobađajući raskol, da izvrši „razdomu reviziju” koja bi pokidala sidra kojima je bio vezan za Bibliju. Ipak, taj smeli, lucidni pokušaj nije sasvim umro s Markionom. Nostalgija za jednim odraslim, zrelim hrišćanstvom, koje se suočava sa problemima svoga vremena, oslobođeno večnih referenci na Postanje i na Mojsijeve zapovedi, nije sasvim mrtva. Ali, nije lako oteti se prividima, niti nestvarnom i pristrasnom ogledalu Biblije u kom je čovek neprestano video svoju lažnu sliku i sledio lažni usud, i u kom se Crkva, već odavno, posve izgubila, kao Alisa u zemlji čuda.

 

 

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.