Nesnosna uobraženost operisanih [Tema: Sioran]

| January 17, 2017 | 0 Comments

Bosch

Najbolji način da se otarasimo neprijatelja jeste da ga posvuda hvalimo.To će mu prepričati i on više neće imati snage da vam naškodi: skršili ste njegov polet… On će i dalje rovariti protiv vas, ali bez siline i ustrajnosti jer je nesvjesno prestao da vas mrzi. Pobijedio je i ne sluteći da je poražen.

Znamo Klodelov ukaz: “Ja sam za sve Jupitere protiv svih Prometeja”. Uzalud ste izgubili svaku iluziju o pobuni, takav užas budi u vama uspavanog teroristu.

 

Nikad nismo kivni na one koje smo uvrijedili. Naprotiv, skloni smo da im priznamo sve moguće zasluge. Ovu velikodušnost, na žalost, nikad ne susrećemo kod uvrijeđenih.

Ne marim ni za koga ko živi bez praroditeljskog grijeha. Što se mene tiče, pribjegavam mu u svim prilikama i ne znam kako bih beznjega izbjegao neprekidnu utučenost.

Kandinski tvrdi da je žuta boja boja života….Sad shvatamo zašto je ona tako štetna za oči.

Kad treba donijeti neku važnu odluku, najopasnije je tražiti savjet od drugog, jer nam, s izuzetkom nekoliko zabludjelih, niko iskreno ne želi dobro.

Po Madam de Stal izmišljanje novih riječi je “najpouzdaniji znak neplodnosti misli”. Danas se ova opaska čini još valjanijom nego na početku prošlog vijeka. Već 1649. godine Vožla je izdao naredbu: “Nikome, ma ko on bio, nije dozvoljeno da sačinjava nove riječi, čak ni vladaru”. Neka o ovoj zabrani promisle filozofi i pisci, a naročito filozofi prije negoli i počnu razmišljati.

Više se nauči za jednu besanu noć nego za godinu sna. Isto tako se može reći da je batinanje u većoj mjeri poučno nego popodnevni odmor.

Bolovi u ušima od kojih je patio Svift, dijelom su uzrok njegove mizantropije.

Ako me bolesti drugih zanimaju, to je zato što tragam za onim što mi je s njima zajedničko. Ponekad imam utisak da sam s onima kojim se divim podijelio sve tjelesne kazne.

Jutros, nakon što sam čuo kako neki astronom govori o milijardama sunaca, odustao sam od umivanja: čemu još prati se?

 

Dosada je zasigurno oblik tjeskobe, ali tjeskobe oslobođene straha. Kad se dosađujemo, ne strahujemo ni od čega, osim od same dosade.

Ko god je prošao neko iskušenje, s visine gleda na one koji se iskušenju nisu morali izložiti. Nesnosna uobraženost operisanih…

Na izložbi Pariz-Moskva, pred portretom mladog Remizova kojeg je naslikao Ilja Rjepin podilazi me jeza. Kad sam ga upoznao, Remizov je imao osamdeset šest godina: živio je u gotovo praznom stanu koji je kućepaziteljka priželjkivala za svoju kćerku spletkareći ne bi li ga izbacili na ulicu, sve pod izgovorom da je tu žarište zaraze i leglo štakora. Na tako niske grane spao je onaj koga je Pasternak smatrao najvećim ruskim stilistom.

Kontrast između oronulog, kukavnog, potpuno zaboravljenog starca i slike sjajnog mladića pred mojim očima ubi mi svaku volju za daljnjim razgledanjem izložbe.

 

Stari su bili podozrivi prema srećnom ishodu stvari stoga što su strahovali ne samo od ljubomore bogova nego i od opasnosti unutrašnjeg nesklada koju svaki uspjeh nosi sa sobom. Pošto su shvatili tu opasnost – koliko su od nas  nadmoćniji!

Nemoguće je provoditi besane noći i obavljati neki posao: da mi u mladosti roditelji nisu finansirali moje nesanice, sigurno bih se ubio.

Godine 1849. Sent-Bev je pisao: “omladina se od romantičarskog bola okreće prema sensimonistima, kako bi sanjala o neograničenom trijumfu industrije”.

Ovaj potpuno ostvaren san iznosi na rđav glas sve naše poduhvate, čak i samu ideju nade.

Kad bi ova djeca, koju nisam želio, samo znala kakvu mi sreću duguju!

Dok mi je zubar prekopavao po vilicama, govorio sam sebi da je jedina tema vrijedna promišljanja Vrijeme, jer zbog Njega sam se našao na toj kobnoj

stolici i zbog njega sve prska, računajući tu i ono što mi je ostalo od zuba.

Ako sam uvijek bio nepovjerljiv prema Frojdu, onda za to odgovornost snosi moj otac: svoje snove prepričavao je mojoj majci i tako mi upropaštavao svako jutro.

Budući da je sklonost prema zlu urođena, ne moramo se ni najmanje mučiti da je steknemo. Dijete se otprve služi svojim zlim instinktima, i to s kakvom li samo okretnošću, kakvom mjerodavnošću i žestinom! Pedagogija dostojna svog imena morala bi primijeniti prijeko potrebne mjere stažiranja u ludačkoj košulji. Možda bi ovu mjeru, osim na djetinjstvo, trebalo protegnuti i na ostale uzraste – u cilju najveće dobrobiti svih.

Teško pjesniku koji ne njeguje svoju megalomaniju, koji mirno gleda kako ona slabi. Ubrzo će se uvjeriti da se normalnim ne postaje nekažnjeno.

Mučila me tjeskoba i nisam vidio nikakvog načina da je se oslobodim. Neko zvoni na vratima. Otvaram. Preda mnom je dama srednjih godina kojoj se zaista nisam nadao. Debelo zasjede i zasu me takvim budalaštinama da se moja tjeskoba preobrazi u bijes. Bio sam spašen.

Tiranija slama ili ojačava pojedinca; sloboda ga smekšava i čini kolebljivim. Čovjek ima veće izglede da se spasi uz pomoć pakla nego uz pomoć raja.

Dva prijatelja-glumca u jednoj Istočnoj zemlji. Jedan odlazi na Zapad i tamo postaje bogat i slavan, a drugi ostaje tu, nepoznat i siromašan. Pola vijeka

kasnije, ovaj na proputovanju posjećuje svog srećnog druga. “Bio je pametniji od mene, a sad je zgrčen i uzet”. Slijede druge pojedinosti, a zatim mi kaže umjesto zaključka: “Ne plašim se smrti, plašim se smrti u životu”.

Ništa tako dobro ne kamuflira zakašnjelu osvetu kao pribjegavanje filozofskom razmišljanju.

Odlomci; nestalne misli – kažete. Mogu li se misli nazvati nestalnim kada se radi o opsesiji, dakle o mislima kojima je upravo svojstveno to da nisu nestalne.

Napisao sam jedno vrlo odmjereno pisamce, kako se već i piše nekom ko to nikako i ne zaslužuje. Prije nego što sam ga poslao dodao sam nekoliko aluzija prožetih uvijenom zajedljivošću. Konačno, upravo kad sam ga htio ubaciti u sanduče, osjetih kako me obuzima bijes, a zajedno s njim i prezir prema mom plemenitom postupku, prema iznenadnom nastupu otmenosti, dostojnom žaljenja.

 

Groblje Picpus. Mladić i jedna smežurana dama. Čuvar objašnjava da je groblje rezervisano za one koji silaze s giljotine. Dama se upliće: Ti smo!

Kakvim glasom! Najzad, moguće je da je rekla istinu. Međutim, taj razdražujući ton smjesta me gurnuo na stranu krvnika.

U jednoj knjižari otvaram Propovijedi Mastera Ekharta i čitam da je patnja nepodnošljiva onome koji pati radi samog sebe, a laka onome koji pati radi Boga – jer Bog je taj koji će ponijeti – breme njegove patnje, pošto je bremenit patnjama svih ljudi.

Nije slučajno što sam nabasao na ovaj odlomak jer on odlično pristaje onome koji nikada neće moći na tuđa pleća prebaciti sve ono što ga pritišće.

Po Kabali, Bog dozvoljava da senjegov sjaj umanji kako bi ga ljudi i anđeli mogli podnijeti. Odatle proističe da se Stvaranje podudara sa slabljenjem

božanske svjetlosti, sa naprezanjem u pravcu tmine koju je Stvoritelj dopustio. Zasluga hipoteze o dobrovoljnom mračnjaštvu Boga sastoji se u tome što nas je otvorila našoj vlastitoj tmini koja snosi odgovornost za našu neosjetljivost prema izvjesnom svjetlu.

Ideal je moći se ponavljati kao… Bah.

Veličanstvena, natprirodna neplodnost: kao da sam započeo neki drugi život na nekoj drugoj planeti, u nekom svemiru koji se opire jeziku i koji nije sposoban da ga stvori.

Ne nastanjujemo neku zemlju, nego neki jezik. Jedan zavičaj – to je to i ništa više.

Kad u jednom psihoanalitički nadahnutom djelu pročitamo da je mladi Arisgotel zasigurno bio ljubomoran na Filipa, oca svog budućeg učenika Aleksandra, ne možemo a da ne pomislimo da sistem koji sebe smatra terapeutskim i u kojem se prave takve pretpostavke, mora biti sumnjiv, jer on izmišlja tajne kako bi sebi priuštio zadovoljstvo da izmišlja objašnjenja i izlječenja.

Nađe se šarlatana u bilo kakvom trijumfu, u bilo kakvom području.

Dovoljna je jedna posjeta bolnici i – ako to već niste – za pet minuta postaćete budisti, a ako ste to prestali da budete – postaćete ponovo.

 

Emil Sioran

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Nesnosna uobraženost operisanih [Tema: Sioran]

by admin time to read: 6 min
0