Anatomija Fenomena

Ni sami cvjetovi ne bi bili to što jesu da nije naših osmijeha [Tema: Sioran]

ny_office-edward-hopper

Brevijar poraženih

14

Čcšće sam kušao plodove smrti negoli plodove života.

Nisam pružao lakome ruke da ih uberem niti ih jc moja glad s grozničavom ncstrpljivošću cijedila. Rasli su u meni. Sladostrasno su cvjetali u vrtovima krvi. Sanjao sam zaborav u lelujavu kraljevstvu duše, zamišljao mora mirna od nepostojanja i spokoja, a budio sc u valovima nabujalim od znoja straha.

Zacijelo sam izniknuo iz sjemena što daje zlokobne žetve. Kad želim procvjetati, u svojemu proljeću otkrivam smrt. Izlazim na sunce, žudeći za beskrajem i nadama, a smrt silazi s blagošću sunčevih zraka. U mraku se oko mene vrti poput glazbe, pa noću umirem od njczine raskoši.

Sam nisam nigdje; zahvaljujući njoj posvuda sam. Ona se hrani mnome, a ja njom. Nikada nisam želio živjeti a da nisam želio umrijeti. U čemu sam ustrajniji, u životu ili smrti?

15

Želja za nestajanjem – jer stvari nestaju – tako je silno trovala moju glad za životom da se u blistavosti vremena moj dah gasio, a sumrak prirode obavijao me mnoštvom sjena.

Kako sam u svemu vidio vrijeme, nadao sam se da ću sve od vremena osloboditi.

Potreba da obožavanjem udahnem vječnost bićima, nastojanje da ih golemom ljubavlju uzdignem iznad prirodne smrti, činili su mi se jedinima vrijednim truda.

Koliko znam, nikada ništa nisam volio a da istodobno nisam i mrzio, jer to uza sav žar duše nisam mogao sačuvati od zakona uništenja. Htio sam da sve bude, no sve je postojalo tek u prolaznosti mojih groznica. Svijet mi je izmicao jer nije postojao. Zatomljene suze nisu se kamenile u nevidljivost zbog ovozemaljskih jada. Umirale su u meni, razočarane neučinkovitošću zanosa. Zašto se “vrata raja” ne nižu kroz vrijcme ? Znači li to da premalo vječnosti živi u mcni ?

Treba biti velikodušan prema svijetu. Trošiti se rasipljući život za njega. On nije nigdje. Diše zahvaljujući našoj razmetljivosti. Ni sami cvjetovi ne bi bili to što jesu da nije naših osmijeha. Škrtost naših darova svodi prirodu na ideju; prigušimo li osjetila, stabla ćc prestati pupati.

Duša njeguje privide na kojima stvarnost zavidi. Jer svijet je preobražavanje naše samoće izvana.

Obožavanje je Boga učinilo Bogom. Ono je i krajolike prometnulo u sjene apsoluta. Zbog emanacije osjeta nebo je bljeđe od zemlje; čari postojanja napajaju se melodijama duše, dok harmoniju zvijezda čujemo na dnu ponora.

Tijekom života služio sam više gospodara, a svaki sam trenutak isklesao u sliku. Kad bi ugasle stvari znale koliko sam ih volio, nabavile bi dušu samo da me mogu oplakivati.

Ni prema čemu s ovoga svijeta nisam ostao ravnodušan niti sam išta njegovo ocrnio. Stoga sam, grozničav i predan, kliznuo u njegovu prazninu.

Zov i poj zemlje prodirali su sve do misli u kojima je nije bilo. Poput apostola s Isusom sam bio zakopan u Bogu, ali i najmanji mig prolaznice bio je dovoljan da se odmah ukorijenim u vremenu. Na rubu nijekanja brao sam cvijeće, dok mi je srce na odlasku već nagoviještalo nevidIjive zagrljaje. Gospodari su mi bili Otac, a možda i Sin, Vrag i Vrijeme, Vječnost i druge propasti. Fanatično poslušan, rob uzaludnosti, pokoran idolima, padao sam ničice pred brojnim licima svijeta. Jer postajanje je nizanje hramova u kojima sam krišom znao kleknuti, u čijim sam ruševinama ostavljao trag, zadržavši jedino dušu – ruševinu ranijih zadovoljstava.

Zašto srce ne može spasiti svijet? Zašto ne prometne stvari u mirisnu nepromjenjivost? Sjećam se riječi što mi ih je izgovorio prijatelj u podnožju tko zna kojih Karpata:

“Ti si nesretan jer život nije vječan.”

16

Odjednom se u tvojim očima zapali svemir. Iz njihovih se plamsaja dižu jutarnje zvijezde. Oganj duše pripaja nebo.

Kojim se čudom moje Ja žari u hladnoći prostora? I kako uspijevaš unijeti toliko duše u vrijeme nalik na drugavremena?

Svoje si granice proširio na sve, i njegovo te znamenje zaodijeva svojom težinom. Više se nemaš za što uhvatiti u svijetu bez kraja.

Sam si bio, sam ćeš i ostati. Zauvijek. Tvojim osjetilima gmiže neshvaćenost, ondje ne kruži vedrina tvari niti teku slatke rijeke zdravlja. Tvoja se ljubav crnim slovima upisala napločice sudbine: ni s jednom smrtnicom nećeš zaboraviti beskraj.

Uživaj u neprijateljstvu i nesreći; budi nesmiljen u trulim vremenima. Nijedan ti ključ neće otvoriti vrata raja.

Nedaća je vestalka koja bdije nad vječnim plamenom tvoje nesreće. Iskopaj sebi grob u tome prvotnom plamenu i živ se u nj zakopaj, jer ni u kakvoj iluziji pod kapom nebeskom nećeš ići usporedo sa sudbinom. Ljubav će te gurnuti još dublje, ljubav, najveća strahota usuda.

Uzdići se iznad samoga sebe nije lako. Iznad svijeta još manje. Da sam barem luka za plovidbe svojega ja! No više sam od svijeta, svijet nije ništa!

17

Čitao sam čovjekovo pismo. Tumarao njcgovim stranicama, listao njegove ideje. Znam dokle su išli narodi i kamo ih je odvelo iskušenje duha. Neki su patili jer su smislili formule, drugi jer su iznjedrili junake ili pak preobrazili dosadu u vjeru. Svi su oni trošili svoja bogatstva u strahu od sablasne praznine. A kad više ni u što nisu vjerovali i kad vitalnost više nije podržavala plamičak plodnih obmana, prepustili su se užicima dekadencije, čežnjama svojega iscrpljenog duha.

Ono čemu su me podučili – silna me jc znatiželja gonila u meandre postajanja – tek je ustajala bara u kojoj se ogledaju strvine misli. Sve što znam dugujem žestini neznanja.

Tek kada sve što sam naučio nestane, gol, i s golim svijetom prcd sobom, počet ću sve razumijevati.

Drugovao sam s atenskim skepticima, rimskim bezumnicima, španjolskim svecima, nordijskim misliocima i britanskim pjesnicima maglovita žara, ja, razvratnik u uzaludnim strastima, poročan i napušten obožavatelj svih nadahnuća.

… A onda sam se vratio i pronašao samoga sebe. Putovanje sam nastavio bez njih, istražujući vlastito neznanjc.

Tko god obiđc cijelu povijest, okrutno se uruši u sebe. Na kraju misaonog napora čovjek se, usamljeniji nego prije, nevino smiješi virtualnosti.

Vremenski te pothvati nećc izvesti na put samoostvarenja.

Suoči sc s trenutkom, ne plaši se umora, neće te ljudi uvesti u tajne što leže u tvojemu neznanju. Svijet se sklupčao u njemu. Osluškuj ga šuteći i sve ćeš čuti. Ne postoji ni istina ni pogreška, ni predmet ni maštarija.

Osluhni svijet koji čuči negdjc u tebi i koji jest, iako nema potrebu da se pokaže. Sve je u tebi, tu ima dovoljno mjesta za kontinente misli.

Ničega nema prije nas, pokraj nas ni iza nas. Osamljenost jednoga bića osamljenost je svih bića. Bitak je apsolutno Nikada.

Tko bi mogao imati tako malo ponosa da podnese bilo što izvan sebe? Prije tebe odzvanjale su pjesme, nakon tebe nastavit će se poezija noći… Imaš li snage to podnijeti?

Ako u propasti vremena i čudu prisutnosti ne svjedočim stvaranju i razaranju prirode, onda ono što sam bio i što jesam nije ni blizu ustreptalosti izazvanoj tračkom čuđenja.

Emil Sioran

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.