Notes

Nije strašno

Dakle, nije strašno. Bilo je strašnije. Biće strašnije. Ništa strašno… To što je državica pretvorena u perionicu, zalagaonicu, kockarnicu, birtijicu, javnu kućicu i prljavi servis- nije strašno. Kad je to ovo što se zove država bilo nešto drugo do puki hohštapleraj onih koji su joj uzeli sve što su mogli i pretvorili je u sopstvenu sliku i priliku? Ništa strašno. Da je drugačije, ne bi bila crna, niti bismo mi, vječno osuđeni na nju, bili-crni. Crna državica u kojoj, uglavnom, žive crni bijelci. Ništa strašno…
Nije strašno ni što je realno stanje zaista strašno. Kad je to realnost u nadrealnoj državi bila realna činjenica? I kako može biti strašna realnost u nerealnoj državici koja se najprije obračunala sa realnošću da bi se konačno i uspješno obračunala sa samom sobom? I koja to, pošteno govoreći, država nije fikcija, već realnost? Živimo dakle u popatuljčenoj fikciji kao što oni, vjerovatno srećniji od nas, žive u svojim divovskim fikcijama. I, šta je tu strašno? Država je i nastala iz potrebe za fikcijom, a ne za stvarnošću. Fiktivne nijesu bile glavice uzidane u njene temelje, ali je sve osim glava i temelja – čista fikcija u vlasništvu onih koji nikada nijesu gubili glave, jer su predodređeni da dobiju sve, osim glave i obraza…
Nije strašno što je kleptokratija drugo ime demokratije. Ništa strašno što su riječi izgubile svoja izvorna značenja. Navikli smo se na tu strašnu činjenicu koja nam odavno više nije strašna. Na šta bi ličilo da neko šefove država koji to nijesu naziva nemoralnim beskičmenjacima, a bivše i sadašnje premijere lopovčinama i šišnjarima? Bilo bi to strašno. Kako bi onda nazivali ministre, direktorčiće i ostalu menažeriju? Strašno je i pomisliti. Zbog toga ne treba vraćati riječima izvorna značenja. Jedino tako ćemo sačuvati higijenu komunikacije u ovim glibavim vremenima ćutanja. Ništa strašno…
Nije strašno što je kukavičluk dominantna osobina ovog junačkog plemena. Kao da je to od juče. Kukavica, konačno je utvrđeno, može postati junak ukoliko u pravom trenutku i na pravom mjestu upotrijebi svoj kukavičluk. Uostalom, da naši prastari u datim momentima nijesu bili kukavice, teško da bismo se danas dičili junaštvom. Ne bi nas ni bilo, a to bi bilo zaista strašno. Lijepo je vidjeti kako se narodni heroji šepure našim ulicama, našim birtijama, našim životima. Nije strašno njihovo šepurenje, koliko bi bilo strašno kada bismo prema njima odmjeravali sopstveno junaštvo…
Nije strašno što vrijeme badava prolazi. Bilo bi, da kažemo, strašno da vrijeme konačno stane. Kada bi, o strahote, vrijeme odista stalo, više ne bi bilo nikakve šanse da ovo što nije strašno konačno prođe. A i ako ne prođe, nije strašno. Vjerovatno bi ono što bi se ispililo ispod ovoga bilo još strašnije. Takve smo mi strašne sreće…
Nije strašno biti ovo što jesmo. Živuckamo, raduckamo, kraduckamo, ponekad ponešto lažuckamo, govoruckamo, šetuckamo, voluckamo, mrzuckamo, najviše pijuckamo, spavuckamo i prduckamo i… prolaze dani. I zaista, samo zlonamjernik ili otrovni cinik može u našim životima pronaći neku strašnu utvaru. Ono, život je sam po sebi strašan i podrazumijeva se da i sami živimo nekakav strašan život koji i nije toliko strašan. Da je naš život toliko strašan, ne bismo se ovako očajnički borili za njega. Neki razlog naše borbe zasigurno postoji. Lijepo je, brate, živjeti iako to i nema pretjeranog smisla. A šta ima smisla? Strašno je i pomisliti…
Nije strašno to što zlonamjernici kažu da nikada nije bilo strašnije. Bilo je strašnije i to je jedina istina koja nas drži iznad vode. Da je ovo najstrašnije, kao što neka strašila kažu, odavno bismo se prepustili dubinama i mirne duše jedni drugima poželjeli laku noć. Ovako opstajemo na površini. Jer, nije strašno biti na površini. Pa makar i površini žabokrečine. I to je nekakva (ustajala) voda. Pa je i ovo nekakav (ustajali) život… Bolje je biti besmisleno plutalo nego beskorisni bubulj… Mada… Kamen je kamen.
Nije strašno što imamo grdnu naviku cmakanja. Nigdje se više ne ljubi i nigdje se manje ne voli kao u našim strašnim varošima koje i nijesu toliko strašne. Prosječni čovječuljak biće najljubljenije biće ukoliko živuje u našim strašnim varošima koje i nijesu baš toliko strašne. Ljubljenom čovječuljku prilijepiće na hiljade Judinih poljubaca (u jedan obraz, razumije se), a niko mu javno neće izjaviti ljubav i stati iza svojih riječi. Posrćući pod teretom ljubakanja bez ljubavi, naše prosječno čeljade dogegaće se do svog skloništa nahranjeno iluzijom samoljublja. Nije strašno što ga ne vole oni koji ga ljube, koliko bi bilo strašno podnositi toliku količinu prave ljubavi, da je to, nekim strašnim slučajem, prava strašna ljubav…
Nije strašno što je sve okrenuto naglavačke. Glava i postoji da bi se ponekad našla na nezgodnom mjestu. Bilo bi zaista strašno kada bi nam slavno nezgodno mjesto konačno došlo glave…

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.