Nije sve izgubljeno dok smo nezadovoljni sobom [Tema: Sioran]

| March 28, 2013 | 0 Comments

Ako je iko promašaj apsoluta, to sam ja. Kažem to sa svom potrebnom gordošću.

*
Čujem u sebi, ako bar malko tamo uronim, pozive i razdor Kaosa prije nego se obrati ili izrodi u svijet…

*
Posjedujem negativnu hrabrost, hrabrost protiv samog sebe. Usmjerio sam svoj život van puta koji mi je život odredio. Osakatio sam svoju budućnost.

*
Ogromna je moja prednost pred smrću.

*
Ja sam filozof-urlator. Moje misli, ako to jesu, laju; ne objašnjavaju ništa, galame.

*
Čitav život posvetio sam kultu velikih silnika ogrezlih u krv i grižnju savjesti. Zalutao sam među Riječi iz nemoći da ih ubijem ili da me ubiju. Ta nemoć, taj kukavičluk, napravili su od mene piskarala.

*
Toliko se odupirem činu da moram najprije pročitati bilo koji Napoleonov život kako bih se odlučio nešto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji čin, savladalo bi ga milosrđe i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogućnosti imaju nešto beskrajno nisko i istodobno božansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego što sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takoreći pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od čega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak!

*
Jučer u vozu od Compiègnea do Pariza. Preko puta mene djevojka (devetnaest godina) i mladić. Nastojim se oduprijeti zanimanju za djevojku, za njenu ljupkost, i da bih to postigao, zamišljam da je mrtva, da je leš u raspadanju, njene oči, obrazi, nos, usne, sve je trulež. Ništa ne pomaže. Draž kojom zrači i dalje djeluje na mene. To je čudo života.

*

Sve moje proturječnosti proishode iz toga što se život ne može voljeti više nego što ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osjećaj nepripadanja, egzila, napuštenosti. Nalik sam na proždrljivka koji bi izgubio apetit misleći na glad.

*

Mojoj nesposobnosti da živim jednaka je samo moja nesposobnost da zarađujem. Novac ne prianja uz moju kožu. Stigao sam do dobi od četrdeset i sedam godina, a da nikad nisam imao stalnog prihoda. Ne mogu ništa misliti kroz termine novca.

*

Neki američki izdavač na proputovanju kroz Pariz piše mi i pita me može li me posjetiti u kancelariji. Moja kancelarija! Nešto od čega me može spopasti mučnina za sva vremena. Pred telefonom, automobilom, bilo kojom mašinom osjećam nepodnošljivo gnušanje i užas. Sve što je proizveo tehnički genij ulijeva mi gotovo sveti strah. Osjećaj posvemašnjeg nepripadanja pred svim simbolima modernog svijeta.

*
Već dvadeset i pet godina živim po hotelima. To je prednost: nigdje nije stalno. Ni do čega vam nije stalo, vodite život prolaznika. Osjećaj da ste uvijek u odlasku, opažaj sasvim privremene stvarnosti.

*
Osjećam se izvan svega, izvan onoga što nazivaju svim. Mora da sam proklet. Začaran. Drže me. Ali ko me drži?

*

Gospodine, zašto nemam dar molitve? Niko na svijetu nije Tebi bliži ni dalji. Mrvicu sigurnosti, trunak utjehe, to je sve što od tebe ištem. Ali ne možeš odgovoriti, ne možeš.

*

Prije nekoliko dana… upravo sam se spremao izaći, kad sam se, da bih namjestio svileni rubac, pogledao u ogledalo. I odjednom neizreciv užas: tko je taj čovjek? Nisam se mogao prepoznati. Lako sam prepoznao svoj ogrtač, rubac, maramu, šešir, pa ipak nisam znao ko sam; jer to nisam bio ja. Trajalo je to tridesetak sekundi otprilike. Kad sam se uspio prepoznati, strah me nije namah napustio, nego je pomalo jenjavao. Sačuvati razum povlastica je koja nam može biti oduzeta.

*

Šta radite? Čekam se.

*

Nije sve izgubljeno dok smo nezadovoljni sobom.

*

Najveći užitak za mene bio bi vidjeti kako se sunce rasprskava, mrvi, nestaje zavazda. Ah, s koliko nestrpljenja i olakšanja očekujem i promatram sunčeve zalaske!

*

Toliko sam nesretan što živim u vrijeme kada je riječ očaj obeščašćena i kada služiti se njome znači osramotiti se!

*

Odjednom osjećaj da sam Gospodar svijeta i da posjedujem ključ svih tajni! Kako je moguće, s obzirom na moju uobičajenu slabost, moj zagriženi pogled na svijet, svijest o vlastitoj beznačajnosti – kako je moguće osjetiti tako snažan i nezaslužen zanos?

*

Svaki put kad mi se budućnost učini razumljivom i prihvatljivom osjećam da sam postigao pobjedu nad svojim raspoloženjima i mislima. Tačnije: da me pohodila Milost.

*

Događalo mi se da osjetim samilost prema komadiću metala, bilo čemu, toliko mi se sve što postoji činilo napuštenim, nesretno neshvaćeno. Možda i granit pati. Sve što ima oblik trpi, sve što se izdvojilo iz kaosa da bi slijedilo izdvojenu sudbinu. Materija je usamljena. Sve što jeste usamljeno je. Niko, niti jedan bog ne može osloboditi ovaj svijet od tako drevne usamljenosti.

*

Začuđuje me koliko sam vremena proćerdao lamentirajući nad svim, a posebno nad sobom. Ali ako išta vrijedim, to mogu zahvaliti vremenu koje sam uzalud proćerdao, po ljudskim, a ne božanskim mjerilima.

*

Jučer u zoološkom vrtu morski lav izišavši iz svog bazena drijema na suncu. Ta tupoglava, iznemogla gomila masti nije me prestala opsjedati: teško bi bilo naći vjerniju sliku tupe, sveobuhvatne, praiskonske dosade…(Taj bezvoljni morski lav, to sam ja. Zato me progoni i opsjeda.)

*

Prošlog jutra (kao svakog dana) otišao sam na tržnicu. Nakon što sam je tri puta obišao, otišao sam u nemogućnosti da se odlučim za bilo šta. Ništa me nije mamilo, ništa privuklo. Izbor u svemu bič je cijelog mog života.

 

E. M. Cioran, Cahiers 1957-1972 (Paris, Gallimard, N.R.F., 1997)
Preveo s francuskog Mario Kopić

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Nije sve izgubljeno dok smo nezadovoljni sobom [Tema: Sioran]

by admin time to read: 4 min
0