Nijedna inkarnacija nije ista, a opet nije ni drugačija [Tema: Zen]

| August 15, 2017 | 0 Comments

Foto: Gunnar Smoliansky

Piše: Allan Watts

Jednom sam prigodom odsjeo u gostionici na rubu Nanzengija u sjevernom dijelu Kyota. Kao i obično, rano sam ustao i sjeo na balkon. U daljini sam začuo: “Hoa! Hoa! Hoa!” Zvuk se približavao; zatim sam ugledao te svećenike – na glavi su nosili velike šešire u obliku gljive, a ispred sebe su ispružili svoje prosjačke zdjele. Hoa znači “dharma”.

Spustili su se niz ulicu njišući se u ritmu: bum-bum-bum-bum-bum! Pomislio sam da bih trebao staviti nešto u te njihove zdjele i odjurio sam dolje. Dok sam stigao tamo, njih više nije bilo.

Te smo noći večerali u samostanu, a ja sam svećeniku koji nas je zabavljao ispričao o toj zgodi: “Znate, ne mislim da vaši svećenici ozbiljno prose! Rano ujutro dolaze mala kola s namirnicama i ostaju tamo dovoljno dugo da domaćice iziđu i kupe povrće. Noću dolazi čovjek koji na malim kolima prodaje juhu s rezancima, i on ostaje dovoljno dugo da ljudi stignu izaći. Ali, vaši svećenici ne ostaju dovoljno dugo da im itko stigne išta dati!

Mislim da oni uopće ne prose; oni su jednostavno debeli i bogati, a njihovo je prosjačenje gesta!”

Idućeg sam jutra rano sišao i stao pred kuću. Naišli su svećenici, ali uopće nisu prosili. Nosili su svoje velike šešire u obliku gljive u ruci, ispred sebe, okrenute vrhom prema van – onako kako ih drže kada samo hodaju i kada ne prose. Bila su, mislim, trojica i hodali su u jednoredu, indijanskim stilom, a vođa me pogledao i naklonio se nekako zločesto se cereći! Vjerojatno im je svećenik prenio moje riječi, a njihov je odgovor bio bez riječi – i komičan.

Tako je zanimljiv taj njihov “slobodan” hod. Imate osjećaj da, kao što je D. T Suzuki rekao, “zen svećenik predstavlja koncentraciju energije koja je odmah upotrebljiva za bilo što”. Jedan zen majstor to uspoređuje s vodom u zdjeli. Ako probušite rupu u zdjeli, voda odmah iscuri. Ne zastane da bi razmislila o tom.

Kada pljesnete rukama, zvuk je pljeskanje ruku. On odmah nastaje. Ne zastane da razmisli. Kada mačem udarite o kamen, iskre odmah lete!

Također, kao što jasno vidite u hodu onih koji prakticiraju zen, uvijek postoji raspoloživost, spremnost za djelovanje. Oni zato žive život koji je prazan i prostran – u smislu da “nije blokiran”. Riješiti se zapreka znači napraviti prostora u svojem životu, istog prostora o kojem smo svo vrijeme govorili.

Budističko učenje srca i konačni osjećaj o svemiru na kraju puta, kada se stvarno prihvatite toga, na japanskom se zove ji-ji-rnuge. Ili cher cher mu-gai na kineskom. Između svih stvari i zbivanja u svemiru – muge – ne postoji zapreka. Drugim riječima, svaka stvar, svaki događaj u svemiru koji se neprestano zbiva prešutno podrazumijeva sve druge. A veza među njima jest: prostor.

Koji nije zapreka.

Ako vidite da je prostor djelotvorna realnost, onda možete razumjeti vezu između života i smrti, jer vam nisu potrebni nikakvi drugi podaci osim onih koje već imate. Kada promatramo vrapce, ovogodišnji nam se čine isti kao i oni od prošle godine, a to je zato što ne pridajemo dovoljno pozornosti jedinstvenoj individualnosti svakog pojedinog vrapca.

Ovo je pomalo nalik na priču o ribaru koji je koristio crve kao mamac. Netko mu je prišao dok je lovio, i rekao:

“To je strašno okrutno. Kako možete stavljati te jadne male crve na udicu?” A on je odgovorio: “Ah, navikli su oni na to.”

Na vlastite živote gledamo iz perspektive u kojoj smo silno zaokupljeni jedinstvenošću svakog života. Netko bi drugi na jednoj drugoj razini uzdizanja mogao držati ljudske živote za jedan golemi kontinuitet dolazaka i odlazaka, i s tog bi stajališta imao jednako pravo kao i mi – jer ipak, sva ljudska bića samo su drugačiji način ponavljanja istog događaja. Bez obzira na to zovete li nekog Jana ili Janica, Ivan ili Petar, uvijek je riječ o istoj osobi, koja se ponavlja s malim varijacijama – malih varijacija uvijek mora biti jer ne postoje dvije stvari koje su potpuno jednake. Kao što je rečeno na jeziku budističkih tekstova, paliju: “Nijedna inkarnacija nije ista, a opet nije ni drugačija.”

Razmislite što se događa kada umrete. Kako će to izgledati kada pođete na počinak i više se ne probudite? Ne možete zamisliti kako bi to izgledalo jer nemate to s čime usporediti. Nije to isto kao kad vas zauvijek zatvore u tami ili žive zakopaju. To je kao sve čega se sjećate prije nego ste se rodili – napokon, što se jednom dogodilo, uvijek se može ponovno dogoditi.

Jako dobro znate da nakon vaše smrti, nakon smrti svih onih koje ste ikada poznavali, svi mogući potomci – ljudski, životinjski, biljni – bit će rođeni. I svaki će od njih misliti da je “ja” kao što i vi to mislite, i svatko će za sebe držati da je središte svemira, baš poput vas. A u tom je smislu svatko od njih vi, jer ta se situacija može iskusiti samo jednom.

Vi ćete umrijeti, a onda će netko drugi biti rođen, no osjećat će se baš kao i vi sada. Drugim riječima, bit će “ja” – a postoji samo jedno “ja”, iako je beskrajno raznoliko. Stoga se ne morate brinuti: nećete sjediti i čekati vječnost u mračnoj sobi.

Da bih to malo drugačije objasnio, dopustite mi da iznesem dvije tvrdnje. Kad umrem, ponovno ću se roditi kao neko drugo dijete, ali neću se sjećati svog prošlog života. To je tvrdnja broj jedan. Druga tvrdnja jednostavno glasi da će se nakon moje smrti roditi neko drugo dijete. Tvrdim da ove dvije propozicije uistinu predstavljaju isto, jer ako ne postoji sjećanje na prošli život, onda to dijete stvarno jest netko drugi. No, s vremenom skupite toliko iskustava i uspomena da oni postanu poredani poput zagonetnih priča na polici koje ste već pročitali i došlo je vrijeme da ih se riješite.

Želite iznenađenje, neku novu situaciju. Ne želite znati ishod. Jedno od pravila igre šaha jest da ako zaista znate ishod partije, prekidate je i započinjete novu, čiji se završetak ne zna. To je također dio prirode, pa tako moramo biti sposobni i zaboravljati i pamtiti, isto kao što moramo biti u mogućnosti zadržavati hranu – uz pomoć želuca i sl. – ali je moramo i izbacivati. Moramo imati otvor na obje strane, a isto je s pamćenjem.

Sposobnost da potpuno izgubite sebe – sve za što ste se držali, sve što ste izgradili, sva vaša postignuća i vaš ponos – omogućuje svijetu da počne iznova, i da se opet vidi, vašim očima.

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Nijedna inkarnacija nije ista, a opet nije ni drugačija [Tema: Zen]

by admin time to read: 5 min
0