Nijedna od noći koje su mi nešto značile više nije moja [Tema: Sioran]

| April 29, 2015 | 0 Comments

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Iz Brevijara poraženih

27

Budući da te nikakva prirodna sklonost ne nagoni na djelo i njegovo dovršenje, zašto tako silno težiš samoostvarenju?

I budući da ne osuđuješ dokolicu, što te to tjera na užurbanost i djelovanje? Odakle ti grižnja savjesti što tratiš vrijeme kad znaš za njegovu uzaludnost ?

Svaki se trenutak gubi u vječnosti. Skorašnjost ne-bitka prijeti ti na svakome raskrižju disanja i svijeta. Ono što odgodiš odgođeno je zauvijek. Smrt je prisutna kao nepovratno otklanjanje mogućeg i u njoj ne možeš biti potencijalan.

Da me ne progoni ta kobna skorašnjost, ništa ne bih dodao onomu što bilježe moja osjetila. Sve bih ostalo prepustio starosti. Tko ne čuje zov kraja, raspolaže neograničenim vremenom i stoga ništa ne ostvaruje. Svako ostvarenje, a ponajprije vlastito, proizlazi iz opsjednutosti smrću. Njezin zov jača volju, raspiruje strasti, oslobađa nagone. Grozničavo djelovanje njezin je vremenski odjek. Da ne osjećam kako sam stalno izložen smrti, ništa ne bih znao niti bih išta želio znati, ništa ne bih bio niti bih išta želio biti.

No vidim da je tu. Vidim je. Bježim od nje i izazivam je. Jesam i nisam ona. Ono što je u meni rana u njoj je bubuljica. Sav sam rana.

Nošen melodijama nesanice, često sam nazirao žuto jutarnje svjetlo i stvari koje se ne žeie probuditi. Ptice su bezrazložno ćvrkutale prirodi koja kao da se danju otuđivala zauvijek. I moje su misli cvrkutale, ali na drugu stranu, prema noći. Tada sam primjećivao ljubičasto svjetlo smrti, uzalud se nastojeći raspršiti u kratkotrajnim zorama, vjerovati u jutra,

… Prisjetim li se svih onih koji su me nečemu podučili, imam dojam da se tajna njihove privlačnosti nalazila u bliskosti smrti. Bivajući uvijek na rubu, nalazili su se u prirodnome carstvu spoznaje. Iz njihovih je glasova izbijala mudra agonija tvari sa svojim krhkim i bolnim usudom, a njihove su se riječi razlijegale, ozbiljne i uzaludne, nervozne i gorke, poput poraženih pojmova u posljednjem cvatu. Samo sam u njihovim dušama nailazio na toplinu. Odisali su misaonim aromama, sentencama obavijenim žestokim mirisima. Budući da spoj bolesti i vitalnosti na neobičan način remeti prirodno uređenje, oni nisu boravili nigdje posebno, a istodobno su bili posvuda.

Bolest skrivena u blagosti života – kakav suživot jeseni i proljeća u idejama! Volio sam samo one koji se nisu ukorjenjivali ni u jednome godišnjem dobu. Uz njih, tako opkoljene smrću, zaboravljao sam podneblje duha i s njima postajao duh.

28

Već dugo, veoma dugo znam da se ljudi ne srame svog postojanja.

Oduvijek me je čudio njihov samouvjeren hod, njihov upitan, ali nimalo izmučen pogled, njihovo oholo držanje poput uspravnih crva. Nisam vidio da zemlji iskazuju zahvalnost ni da se s ljubavlju i poštovanjem klanjaju njezinim prolaznim plodovima. Obožavanje njedri osama.

Svakidašnji smrtnici postali bi vječni da svoje snage troše na vesele uzdahe i da gaje dovoljno iluzija za koračanje svijetom od velura! Ali ne! Covjek za sobom ostavlja tek nevolju i izobličuje privid. U njemu nisam pronašao groznicu kojom bih ispunio prostor i izblijedio nebo. Suživot s drugima moguć je jedino u zajedničkoj ekstazi, no pod kapom nebeskom ništa nije rjeđe od ekstaze.

Sja li sunce ne bi li nas ugrijalo? Ljuljuškaju li nas noći zato da utonemo u san? A more zato da ga osvojimo? Otkako se na svijetu pojavila korisnost, svijet više nije. Više nije čaroban. Samo obožavanje poštuje stvari zbog onoga što jesu, a život ne bi bio život bez suza radosnica koje naviru zbogpatnji što ih on uzrokuje. Do njihovih sam se varavih livada s njime popeo, dok su mi rasplesano srce mrvili zvuci razorne pjesme. Kako bi me i mogla progutati ta zemlja koju sam grlio suzama i prezirao krvlju?

Moram li istrunuti pod njom, njom koja od vječnog poznaje samo grob? Zar nijedan potres ne može prenijeti groblja u neku čistiju zemlju ?

… Na kraju se s istom strašću kupaš u rođenju, mladosti i smrti, ništavilu i vječnosti, ravnodušan prema ciljevima, zgađen smislom postojanja i ostvarenjima. Kamo god pođeš, isto je. Kažeš vječnost ako su tvoje strasti slomile vrijeme; ako je vrijeme slomilo njih, kažeš ništa. Topao dah širi ti vene, pa drhtiš u nadi i kažeš život, mladost, ustreptalo pomišljaš na ljubav i budućnost…

Kad njima pak kolaju tek misli i jesenji lahori s bolnim tišinama, kažeš smrt i cijela ti se šikara vremena sklupča u duši.

Shvaćaš dakle svoju ulogu: ljubitelj si privida. Bolesno poletan, i dalje se za sve vezuješ i od svega udaljavaš, koristeći se, već prema prilici, slijepo ili oprezno, beskrajnom privremenošću kojoj si se prepustio.

29

Da demon noćne strasti ne muči moj krhki um, prekinuo bih san i oproljetio tamu. No nemam dovoljno soka za noćne pupoljke… Prečesto primoran uzalud bdjeti nad njihovim spokojem, oči u oči sa samim sobom, sneno se zadržavam u bezobličnim mislima.

Što bih mogao izmisliti u pustoši ideja, u nijemoj ništici osjedla ? Ipak, volio bih da fantastična bića zagrizu umorno tijelo, pa neka krv uzavre i pretvori se u dušu.

Bez otrova strasti ne dolazi zora, prasak naših rana na samome kraju noći. Krvariš ? Onda vrebaj zoru, pa će se sunce oblikovati u tebi.

Sve što živi rađa se iz jačanja boli u borbi sa svjedošću. Dan? Zdravlje naših poroka.

Dekadenctja zore…

30

Umoran od tolika znanja i još umomiji od objašnjavanja, zavidiš Jupiteru koji je riječ zamijenio gromom.

Staviti glasove na papir, a tajne u riječi! Duh želi objasniti dušu. Grdna pogreška, koja definira čovjeka i posjeduje sadriaj: kulturu.

Bolest tumačenja zločin je protiv virtualnosti i glazbe…

Govoreći, oslobađamo se tereta zahvaljujući kojemu bismo međutim bili mnogo više nego što jesmo. Oni koji ne pišu, oni koji se ne pišu,postoje netaknuti, beskrajno su prisutni,

Duh nagriza moguće, Ono što nazivamo kulturom negacija vlastitog nam je podrijetla. Ne-bića ovoga svijeta riječju postaju bića, i to na naš račun. Izražavanje stvara život nad truplom svojega stvoritelja. Ništa od onoga što kažeš više ti ne pripada. Ni sam sebi više ne pripadaš.

Nijedna od noći koje su mi nešto značile više nije moja.

I nijedna Ijubav.

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Nijedna od noći koje su mi nešto značile više nije moja [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0