Ništa me ne boli koliko ljudske oči, lakome i isprazne [Tema: Sioran]

| February 15, 2015 | 0 Comments

aged-human-body-100-years-old-centenarians-anastasia-pottinger-14

Brevijar poraženih 1

1.

Pun žara i gorčine tragao sam za nebeskim plodovima, ali uzalud. Dizali su se u tko zna koje nebo, dok su se za njima pružale moje ruke željne njihova obilja.

Grane svodova spuštale su se nad nade naših molitvi.

A kad su ove utihnule, grane su izgubile plodove.

Na nebu ništa ne cvjeta niti se razvija plod. Budući da kod kuće nema nad čim bdjeti, Bog iz dosade pustoši čovjekove vrtove.

Ne, neće me zaslijepiti pogled na zvijezde. Dovoljno sam svjetla izgubio prosjačeći po visinama. Sit svih nebesa, prepuštam svoju dušu milosti svjetovnih ljepota.

2

“… pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života” (Postanak, 3,24).

Često sam prosio na toj stazi. A drugi su prosjaci, još veća sirotinja od mene, pružali prazne dlanove u koje sam spuštao obol nade. No koračajući tako sred ojađena mnoštva, vidio sam kako nam put uranja u močvaru, a sjena rajskih grana nestaje u beskraju svijeta.

Ni poniznošću ni strpljivošću nećemo zagospodariti onime što je izmaknulo našemu kobnom pretku. Potreban nam je tek ognjeni duh – tada će se neprijateljski kerubini što zveckaju oružjem i iudilom rastaliti na žeravici naše duše.

Zar nam je Svemogući zatvorio sve svoje putove ? Onda ćemo posaditi drugo stablo, ovdje, gdje nema ni stražara ni mačeva ni ognja. Stvorit ćemo raj pošteđen svih muka, a onda se blago spustiti pod zemaljske krošnje, kao prolazni anđeli. Njemu će ostati vječnost u kojoj nikoga nema; mi ćemo i dalje griješiti, zagrizati jabuku što trune na suncu. Ljubeći znanosti grijeha, bit ćemo nalik na Njega, a zahvaljujući patnjama Iskušenja i veći od Njega.

Mislio je da će nas smrću podjarmiti i staviti sebi u službu.

No malo-pomalo navikli smo se na život.

Živjeti: usavršiti se u griješenju. Izrugivati se neupitnim istinama o kraju, ne mariti za apsolut, pretvarati smrt u šalu, a beskraj u slučaj. Disati se može tek u najdubljoj iluziji.

Samo postojanje tako je ozbiljno da je Bog u usporedbi s njim dječja igra.

Oboružani životnim slučajnostima, razorit ćemo okrutne pouzdanosti što vrebaju na nas. Razvalit ćemo ih, rasturiti istine, obrušiti se na zasljepljujuća svjetla. Želim živjeti, no protiv mene neprekidno se diže duh, žestok pobornik nepostojanja.

… Stoga čovjek, samoljubiv, vida mačem u križarskome pohodu pogrešaka.

3

Poznajem sebi slične. Često sam u njihovim odsutnim i praznim očima iščitavao vlastitu, neizrečenu sudbinu, ili se u pauzama njihovih pogleda odmarao od svojih pobuna. Njihove mi muke ipak nisu strane. Oni bez prestanka žele, žele. A kako se nema što željeti, išao sam njihovim stopama nalik na bodlje; moja je staza vijugala blatom njihovih žudnji i smiješnom aureolom izbljeđivala njihovo uzaludno traganje.

Oni ne znaju da su raj i pakao cvjetovi trenutka, samo trenutka, i da ništa nije jače od siline uzaludne ekstaze. Na putu tih smrtnika svodom trenutaka nisam naišao na vječnu postaju.

Vidim stablo, osmijeh, zoru, uspomenu. Nisam li u svakome od njih neizmjeran? Čemu bih se još mogao nadati ako ne tomu konačnom pogledu, pogledu koji ne mari za vremenski bljesak?

Ljudi pate zbog budućnosti, bacaju se na život, bježe u vrijeme, traže. Ništa me ne boli koliko njihove oči, lakome i isprazne, iako lišene ispraznosti.

Znaju da je sve konačno, da postoji samo trenutak, svaki trenutak, da je stablo života prasak vječnosti, reverzibilne samim činom postojanja.

Stoga više ništa ne želim. U mraku, onome crnome mraku što predočava samo dno svijeta, često se pitam kako ću znati jesam li ili nisam. Može li se tad uopće biti ili ne biti? Uhvaćen u maglovitost glazbe, izgubljen u njoj, oslobođen slučajnosti disanja, kako bih uopće i mogao nalikovati na sebi slične ?

Imati samo jedan cilj: biti uzaludniji od glazbe. U njoj ne postoji ni on jest ni on nije. Gdje smo kao žrtva njezinih čari? Nije li ona možda zvučna nigdina?

Ljudi ne znaju biti beskorisni. Moraju nekamo ići, nešto dosegnuti, zadovoljiti potrebe. Ne uživaju u svojoj nesavršenosti, iako je “smisao” života upravo ekstaza te nesavršenosti! No kako im otkriti jednostavnost te tajne, kako ih opčiniti i opiti njezinim sjajem? Na pamet mi padaju neke noći i neki dani…

Noćne tišine u južnim vrtovima… Nad kim se nadvijaju palme, njihove grane nalik na umorne ideje ? Nekoć, dok mi je u krvi bilo više alkohola i više Spanjolske, moj bi ih bijes okrenuo prema nebu, moj bi žar uspravio njihov ovozemaljski umor, otkucaji moga srca lansirali bi ih među zvijezde. Danas sam sretan što me od zvijezda dijele palme misli, što pod okriljem njihova šuštanja uživam u milini samoće, nestajem u sjaju zemlje koju noć promeće u božanstvo.

Da živimo u vrtovima, religija ne bi bila moguća. Njihova odsutnost potiče u nama čežnju za rajem. Prostor bez cvijeća i stabala tjera nas da dignemo pogled u nebo i podsjeća smrtnike da je njihov najstariji predak nakratko nastanjivao vječnost, odmarajući se u sjeni stabala.

Povijest je negacija vrta.

Svoje nade dugujem noćima. Na krilima tame, izvan prostora, sam između tvari i sna, arome razočaranja proglašavao sam mirisima sreće. Ništa mi se ne čini nemogućim sred noći, te bezvremene mogućnosti. Tad se može sve i sva, jedino nema budućnosti. Ideje postaju ptice misll, no kamo lete? U drhtavu vječnost, nalik na eter koji nagrizaju razmišljanja.

Tako sam s neobičnim zanimanjem počeo promatrati sunce. Uslijed kakva su se to nesporazuma ljudi dočepali njegovih turbulencija i pretvorili ih u blagodati? Kakav je to nedostatak poezijc čistu zvijezdu sveo na korisno čudovište?

Nismo li se svi odviše Ijudski zbližili s njegovim zrakama i, smatrajući ga stvarnosnim izvorom, pridali mu odviše stvamosti ? Zašto smo cilj projicirali u samo nebo?

Ne znam dokle sunce jest. No i predobro znam do koje mjere više nisam pod suncem. Onaj koji na morskoj obali, satima držeći oči poluotvorene u horizontali sna, usporedan s vremenom i kratkotrajan poput pjene na zlaćanu pijesku, nije osjetio mješavinu sreće i ništavila pred tom veličanstvenom rasipnošću, taj ne zna za opasnosti što ih je ljepota donijela na svijet.

Pod suncem sam mislio da sam mlad, a zatekao sam se bez dobi. I dok sam još u ponoć imao godina, već sam u podne ostao bez njih. Svaka dob bježi i ostajemo između bitka i ne-bitka, kao titrav prestiž u mističnu nihilizmu osunčanosti.

Emil Sioran

Nastaviće se

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Ništa me ne boli koliko ljudske oči, lakome i isprazne [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0