Njegošev park

| April 29, 2018 | 0 Comments

Piše: Maša Elezović

Krajem osnovne i tokom srednje dane i noći sam provodila u Njegoševom parku. Tamo se, u očima ostatka svijeta, okupljala “narkomanska” ekipa. Istina je da su tamo išli svi oni nesnađeni, neukalupljeni, sa krilima prevelikim za ponuđene kutije. Noću je Njegošev park pružao neosvijetljeno utočište. Čim pređete onu izdignutu ploču koja je prijetila da nekom neobaviještenom prolazniku ili prolaznici polomi nos našli biste se van granica društva. U srcu grada, tačno preko puta Crnogorskog Narodnog pozorišta, svih raskošnih premijera, večernjih toaleta, intenzivnih parfema i onog kristalnog lustera stajale su klupe na kojima se raspravljalo o umjetnosti, otporu, društvu i rifovima. Pubertet je drmao žestoko, preispitivao se smisao života, borili smo se za svoje mjesto pod suncem, gradili svoje prve samostalno odabrane identitete. Pankeri/ke, Metalci/ke, Rokeri/ke, Anrhisti/kinje, Komunisti/kinje. Vezli smo svoje zastave i birali odgovarajuću boju pertli na Martinkama kako bismo jasno pokazali svijetu ko smo, iako svijet nije mario za naše tajne šifre. Prvi poljupci, prva pijanstva, prvi zagrljaji dubokog razumijevanja, prve ozbiljne životne situacije. Sakriven od “spoljnog svijeta” Njegošev park je tih godina vrvio od života. Čempresi i borovi svjedočili su prvim koncertima sad već profesionalnih muzičara/ki i prvim stihovima sad već nagrađivanih pisaca. Preispitivali smo zadate okvire, vodili ozbiljne razgovore o pravdi i moralu, životu i smrti, religiji i duhovnosti. Radovali se proljeću i poljskom cvijeću, zalivali ga smijehom, muzikom, suzama i jeftinim vinom “za pokoj duši” omiljenim umjetnicima. Rasli smo zajedno sa drvećem za koje se nije dovodilo u pitanje hoće li nas nadživjeti, jer takav je poredak stvari. Ono je bilo tu prije nas i biće kad nas ne bude više. Odavno sam zamijenila odlaske u park sa konvencionalnijim večernjim izlascima. Sad smo “porasli”, radimo, zarađujemo i trošimo pare u kafićima. Razgovaramo o sličnim stvarima, malo ciničnije, sa manje žara, ali i dalje sa vjerom da bolje sjutra postoji i da mi moramo biti dio toga. Ponekad prođem kroz park, osvijetlili su ga, spomenik Njegošu očistili od svih naših stihova, crteža, potpisa, ali se iz “dnevne sobe” još uvijek može čuti gitara. Ispod krošnji voljenog drveća rastu nam nove generacije.

Često su nas optuživali da smo “sektaši” i da prizivamo đavola. Na žalost, nismo to morali da radimo, đavo je sam došao po svoje. Dio Njegoševog parka je predviđen za betoniranje i izgradnju stambenih jedinica. Zariće nam bagere u dušu, iskopaće nam srce grada i umjesto njega staviti betonsku ploču koja ne kuca.

Ne dam. Zbog Kurt Kobejna i Leonarda Koena. Ni zbog Sapfo. Ni Marksa, ni Klare Cetkin. Ne dam ni zbog Katarine i Jane i Ane i Nine i Borisa i Miloša i Mladena i Ivana. Ni zbog one dvije bake što svako jutro tamo sjede. Pogotovo ne dam zbog tog zvuka gitare koji se i dalje čuje. Jer je jebeno teško rasti u ovom gradu i ovoj zemlji upravo zbog vas koji biste da zabetonirate sva naša srca.

 

Tags: , ,

Category: Jasan Pogled

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Njegošev park

by admin time to read: 2 min
0