Nosim sa sobom svijest o porazu poput znaka pobjede [Tema: Pesoa]

| February 18, 2018 | 0 Comments

  1. do D. 4. 4. 1930.

Crno je nebo u daljini, na južnim obalama Teja, bilo zlokobno crno spram živo bijelih krila galebova u nemirnome letu. No ipak, dan još nije donio oluju. Sva ta skupljena prijetnja kiše prešla je na drugu obalu, a donji grad, još vlažan od one neznatne kiše, smiješio se sa zemlje nebu koje se na sjeveru plavilo s još ponekim bjelinama. Proljetna je svježina bila blago prohladna.

U času kao što je ovaj, prazan i neprimjetan, godi mi voljno usmjeravati misli prema meditaciji koja je prazna, no koja u svome ispraznome pročišćenju zadržava nešto od osamljene hladnoće vedroga dana, s crnom pozadinom u daljini i izvjesnim predosjećajima, poput ovih galebova koji u suprotnosti evociraju tajnu svega u golemom crnilu.

No iznenada, sasvim protivno mojoj prisnoj literarnoj namjeri, crna pozadina južnoga neba zazove u meni, u pravome ili lažnome sjećanju, drugo nebo, viđeno možda u nekom drugom životu, na sjeveru neke manje rijeke s tužnim šašom i bez grada. Ni sam ne znam kako, u mašti mi se rastvori krajolik s divljim patkama, i s jasnoćom nekakva neobičnoga sna osjećam se blizak prostranstvima što ih zamišljam.

Zemlja šaša na obalama rijeka, područje za lovce i tjeskobe, nepravilne obale što zadiru, poput malih prljavih rtova, u vode boje žutog olova, i nanovo poniru u močvarne uvale za lađe što gotovo nalikuju igračkama, na obalama gdje voda svjetluca na površini blata koje se skriva među crnozelenim stabljikama neprohodna trščaka.

To je pustoš mrtvoga sivila neba što se gdjekad namršti još crnjim oblacima no što je ono samo.

Ne osjećam vjetar, ali tu je, a druga obala tek je jedan dugi otok iza kojega se nazire — kakve li velike i napuštene rijeke — druga prava obala što leži u daljini bez reljefa.

Nitko ovamo ne zalazi, niti će ikada zaći. Čak i da mogu, u jednom bijegu što proturječi vremenu i prostoru, pobjeći sa svijeta u taj krajolik, nitko nikada ne bi tamo stigao. Uzalud bih čekao i ne bih znao što čekam, ničega ne bi bilo na kraju svega, osim sporoga spuštanja noći dok sav prostor polako ne poprimi boju najcrnjih oblaka što se postupno stapaju u jedno ukinuće neba.

I, odjednom, osjetim ovdje tamošnju hladnoću. Dodiruje mi tijelo, dopire iz kostiju. Duboko dišem i budim se. Čovjek koji pored mene prolazi, pod svodovima u blizini Burze, nepovjerljivo me gleda kao onaj koji ne zna objašnjenje. Crno se nebo na južnoj strani spustilo još niže61, pritišće.

Vjetar se podignuo… Najprije je bio kao glas u praznini… dah u prostoru unutar šupljine, manjak u zračnoj tišini. Potom se uzdignuo jecaj, jecaj iz dubine svijeta, osjećaj podrhtavanja prozorskih stakala i samoga vjetra. Onda je još jače odjeknuo gluhi urlik, plač, ali ne pred nailaskom noći, škripanje stvari, padanje sitnica, atom svršetka62 svijeta.

Zatim se činilo…

  1. do D. i s Pessoinom napomenom »predgovor«

Kada je, poput olujne noći za kojom slijedi dan, kršćanstvo prešlo preko duša, uočila se šteta koja je na nevidljiv način prouzrokovana. Ruševine koje su za njim ostale, vidjele su se tek naknadno.

Neki su mislili da su te ruševine nastale zbog njihova grijeha, no ruševine su se pojavile zbog njihova odlaska, ali nisu nastale radi toga.

Ostala je, dakle, u ovome svijetu duša, vidljiva ruševina, očita nesreća, bez tame koja bi prekrila njezinu hinjenu naklonost. Duše su se vidjele onakvima kakve jesu.

Začela se tada u novijim dušama ona bolest što se naziva romantizmom, kršćanstvo bez iluzija, kršćanstvo bez mitova koje je sama žeđ njihove bolesne srži.

Sva bolećivost romantizma nalazi se u pomutnji između onoga što trebamo i onoga što želimo.

Svi trebamo ono što je nužno životu, njegovu održavanju i nastavku; svi želimo bolji život, potpunu sreću, ozbiljenje naših snova i <>

Ljudski je željeti ono što trebamo, ljudski je željeti ono što ne trebamo ali nam je poželjno.

Bolesno je istim žarom željeti ono što trebamo i ono što želimo, i patiti jer nismo savršeni kao što patimo kada nemamo kruha. To je bolest romantizma: žudjeti za mjesecom kao da postoje načini da ga dobijemo.

»Nije moguće pojesti kolač i ne izgubiti ga.«

U niskoj sferi politike kao i u prisnom sobičku duša — isto zlo.

U stvarnome svijetu poganin nije poznavao ovaj bolećivi smisao stvari i sebe samoga. Kako je bio čovjek i on je žudio za nemogućim, ali ga nije htio. Njegova je religija bila <> i tek nas prožimate tajnom, upućene, daleko od naroda i <>, naučili su nas onim transcendentnim stvarima u religijama koje ispunjavaju dušu prazninom svijeta.

54.

  1. do D.

Nemoćan lik pojedinca, kojega su romantičari stvarali u sebi, pokušao sam nekoliko puta proživjeti u snu, i svaki put kada sam ga pokušao proživjeti počeo sam se glasno smijati svojoj zamisli. Naposljetku, fatalan čovjek postoji u snovima svih običnih ljudi, a romantizam nije učinio drugo do okrenuo naopačke svakidašnji doseg nas samih. Gotovo svi ljudi sanjanju u tajnim dubinama svojega bića o vlastitom golemom carstvu, o pokornosti svih ljudi, o podatnosti svih žena, o obožavanju kod svih naroda, a u najuzvišenijim63 snovima i u svim razdobljima… Malo je onih koji su na san naviknuli kao ja, te su stoga dovoljno lucidni da se nasmiju estetskoj mogućnosti takva sanjanja.

Još nije izrečena najveća optužba romantizmu: da on predstavlja unutarnju istinu ljudske prirode.

Romantičarska pretjeranost, smiješnost, razna umijeća poticanja ganuća i zavođenja vode do toga da je romantizam vanjsko uobličenje onoga najdubljeg u duši, ali opipljivoga, vidljivoga, čak mogućega, ako bi ta mogućnost bila ovisna o nečemu drugom što nije Sudbina.

Koliko se puta ja, koji se smijem tim zabavnim zavodljivostima, uhvatim u mislima kako bi bilo dobro biti slavan64, kako bi bilo ugodno biti obasut pažnjama, kako bi bilo sjajno biti pobjedonosan!

Ali ne uspijevam se u tim ulogama na vrhu vidjeti bez grohota drugoga ja koji mi je uvijek vrlo blizu, kao ulice u Donjem gradu. Vidim li sebe ovjenčanog slavom? Da, ali vidim sebe slavnoga kao knjigovođu. Osjećam da sam dosegnuo prijestolje čuvenosti? Ali to se zbiva u uredu u Ulici Douradores i u tome me ometaju dostavljači. Slušam li to kako mi šarene gomile plješću? Pljesak dopire do četvrtoga kata na kojem stanujem i sudara se s grubim pokućstvom moje jeftine sobe, s običnošću što me okružuje i ponizuje od kuhinje do snova. Nisam imao čak ni kule po Španjolskoj kao veliki Španjolci u svim iluzijama. Moje su bile od starih i umrljanih igraćih karata jednoga nepotpunog snopa koji nikada65 ne bi mogao poslužiti za kartanje, a nisu se ni srušile, trebalo ih je uništiti pokretom ruke pri izljevu nestrpljivosti stare sluškinje koja je htjela namjestiti stolnjak što se objesio na jednu stranu stola, jer je kucnuo čas za čaj poput prokletstva Sudbine. No čak je i ovo zaludna vizija jer nemam kuću u provinciji, ni stare tetke za čijim bih stolom, na svršetku obiteljske večeri, popio čaj koji bi me okrijepio. Moj je san promašio čak i u metaforama i slikama. Moje carstvo nije stiglo ni do starih igraćih karata. Moja se pobjeda izjalovila, čak i bez čajnika ili staroga mačka66. Umrijet ću kao što sam živio, među okolnim sitnarijama što se procjenjuju po težini, između post scriptuma izgubljenoga.

Da barem sa sobom ponesem u golemu mogućnost bezdana svega slavu svojega razočaranja kao da je dio velikoga sna, sjaj nevjerovanja poput znaka poraza, znaka ipak u slabašnim rukama, što se povlači po blatu i krvi slabih, no visoko je uzdignut kada nestajemo u živome pijesku i nitko ne zna da li je to protest, izazov ili znak očaja. Nitko ne zna jer nitko ništa ne zna, a pijesak uvlači one sa znakom kao i one bez znaka. 1 pijesak sve prekriva, moj život, moju prozu, moju vječnost.

Nosim sa sobom svijest o porazu poput znaka pobjede.

55.

  1. do D. 5. 4. 1930.

Ma koliko u duši bio romantik, mir nalazim samo u čitanju klasičnih pisaca. Upravo njihova sažetost iz koje izbija jasnoća, utjeha mi je ni sam ne znam od čega. U njima ubirem živo jasan doživljaj duga života koji kontemplira široka prostranstva ne prelazeći ih. Sami se poganski bogovi odmaraju od tajne.

To je više nego neobična analiza senzacija, ponekad su to senzacije za koje pretpostavljamo da ih imamo, stapanje srca s krajolikom, anatomsko otkriće svih živaca, primjena žudnje kao volje, težnje kao misli — sve mi je to odviše prisno, te mi drugi pisci ne kazuju ništa novo, niti mi donose spokoj. Uvijek kada ih osjetim, zaželim, baš zato što ih osjećam, osjetiti nešto drugo. A kada čitam nekog klasičnog pisca upravo mi se taj drugi osjećaj javlja.

Priznajem to otvoreno i bez stida. Nema odlomka u Chateaubrianda ili pjesme u Lamartinea — odlomci su to koji se često doimaju kao glas mojih misli, pjesme koje su rečene tako da bih spoznao — koji bi me zadivio i uzdigao kao odlomak Vieirine proze ili poneke ode onih malobrojnih naših klasičnih pisaca koji su zacijelo slijedili Horacija.

Čitam i oslobađam se. Postižem objektivnost. Prestao sam biti ja i rasuo sam se. A ono što čitam, umjesto da bude neko moje ruho koje slabo vidim i kadikad me zamara, postaje velika jasnoća izvanjskoga svijeta, posve vidljiva, sunce što sve vidi, mjesec što sjenama prepleće utihnulo tlo, velika prostranstva što uranjaju u more, crna nepokolebljivost drveća što kima zelenilom povrh, kruti mir spremnika za vodu na seoskim imanjima, staze zakrčene vinovom lozom67 na kratkim padinama obronaka.

Čitam kao onaj koji abdicira. I kao što kraljevska kruna i plašt nikada nisu toliko veliki kao kada ih Kralj na odlasku ostavlja na podu, polažem u mozaike predvorja sve svoje pobjede nad mučninom i snovima te se uspinjem stubama s jedinom otmjenošću onoga koji vidi68.

Čitam kao onaj koji prolazi. A s umjerenošću klasika, s onima koji, ukoliko pate, to ne pokazuju, osjećam se svetim prolaznikom, posvećenim hodočasnikom, promatračem bez razloga svijeta bez svrhe, propalim Knezom Velikoga Progonstva koji je posljednjem prosjaku dao preveliku milostinju69 svoje pustoši.

Fernando Pesoa

61 opakije

62 prestanka

63 najjadnijim

64 bogat

65 više

66 vječnoga noćnog mačka

67 trsovima

68 gleda

69 posljednji novčić

 

(Prevod: Tatjana Tarbuk)

Tags: ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Nosim sa sobom svijest o porazu poput znaka pobjede [Tema: Pesoa]

by admin time to read: 7 min
0