O tangu i jednoj slučajnoj cvjećarki

| September 12, 2016 | 0 Comments

 

milonga

Ljeto se u Kolašinu prepozna prvo po gužvi: vratili se studenti, probudile se vikendice, turisti se raspituju kako do planine i jezera, i u Sibirskoj u podne nema mjesta za kafu na terasi. Poslednjih godina gužva je postala naročito zanimljiva – rasplesana, sa svih strana, i uporno prisutna i po dvije-tri nedjelje. Tango je postao prijatelj grada. „Sad ako ne plešeš tango, isto ti je k’o da ne znaš da skijaš – k’o da nijesi baš iz Kolašina“ – tako to prije par godina objasni jedna domaćica, uvodeći goste u pansion. A gosti se vraćaju, dovode i prijatelje, ostaju sve duže i sve ih je više. Kao da se neki obruč u koji su povezani evropski tango plesači i plesačice zatrese, zategne, i sve ih povuče ka centru koji je nemiran i nestalan, ali se na par ljetnjih nedjelja nastani u Kolašinu.

Ovog ljeta ispratili smo četvrto ovakvo okupljanje, najveće do sada. Svake godine sam i bila tu, i nijesam bila tu: između roditeljske kuće u koju ne dolazim ni izbliza često i zgusnutog rasporeda tango izleta, vježbi i zabava, ne stignem ni tamo ni ‘amo. I moja tango družina je tako rasuta, odavde do Skandinavije i Portugalije. Taman kad sam počela da učim i vježbam ovaj ples, otišla sam u Brisel pa u Beč pa u Kopenhagen pa u Zagreb pa u… Na par godina. Gdje god da se vratim, znam da neću naći ono što sam ostavila. To je dobro – sve teče, ipak se okreće, dolazi zima duga i hladna. Trik je da se navikneš da si „ni tamo ni ‘amo“. A onda se desi da se jedne večeri ljeta 2016. na kolašinskoj milongi okupe dragi ljudi sa svih strana. Jedan Bečlija pustio bradu, pa pita da li ga prepoznajem. (Samo po očima!) Jedan ljubitelj neotanga iz Hrvatske doveo svoju ekipu; prisjetismo se muzike uz koju smo plesali prošli put u Zagrebu. Društo sa jedne ljubljanske proljećne zabave na otvorenom, kad smo igrali na kiši i sklanjali se pod Plečnikove arkade, došlo da na kampu ostane par nedjelja. Ovi susreti i priče povezaše tako moje razdvojene prostore za tili čas: postade najnormalnija, najočekivanija stvar na svijetu to da smo se nakon bečkih, zagrebačkih, beogradskih, portugalskih podijuma i milongi sad sreli u ovim planinama. Kakav podvig tango družine iz Kolašina – učiniti da gradić sa toliko izazova i problema zapljusne takva svježina mogućnosti. Sreća je znati da imaš mogućnosti, tako je nekako Kaningem pisao u “Satima”.

trg

Kako je tačno tango “došao u Kolašin” (što veli jedna djevojčica koja je otkrila da je plesačica nedugo nakon što je krenula u školu), o tome drugom prilikom. Sad bih još nešto o tome kako ga tu njeguju. Naime, čim posle snijega otopli, nekoliko mjeseci prije no počne ljetnji tango kamp, jedna žena napuni saksije zemljom i posadi pelcere; kombinuje sadnice, pravi male vrtove; raspoređuje ih po stanu, terasi, nosi na posao i smješta u prozore kancelarije. Onda pazi, zaliva, prati – uposli i porodicu i kolege sa posla, da nadgledaju biljke kad ona nije tu. Do sredine jula podigne tako omanju šumu svakojakog ukrasnog rastinja. Onda dočeka tango ekipu, pa sve to zajedno prenesu u hol kolašinske gimnazije: da cvijeće ukrašava i osvježava prostor dok traju plesni dani. Prođe tango kamp, prođe ljeto, precvjetaju begonije i kadife – pa sledeće godine sve od početka.

14329193_10208903909087954_1051070829_o

Malo ko zna odakle toliko lijepog cvijeća u kolašinskoj plesnoj sali. Rad sakriven u pažljivo planiranim vrtovima često ostane nevidljiv, kao i timski napor spakovan u detaljno pripremljeno ljetnje tango čudo. A ono raste baš kroz ove biljke, i kroz svaku drugu naoko malu stvar kojoj se posvetimo zarad dobra svih koji žive tu oko nas. Tako je nekad, čini mi se, počela kolašinska tango era. Tako može još mnogo toga da počne. Divota mogućnosti!

 

 

 

 

Tags: , , ,

Category: Notes

About the Author ()

Sonja Dragović pokušava da ispriča važne priče.

Leave a Reply

O tangu i jednoj slučajnoj cvjećarki

by Sonja Dragović time to read: 3 min
0