Anatomija Fenomena

Od svega što je napisano volim samo ono što je ko krvlju svojom pisao [Tema: Niče]

O bledome zločincu

Vi ne ubijate, sudije i žreci, dok živinče glavu ne obori? Evo, bledi je zločinac oborio glavu: iz oka mu govori veliko preziranje. »Moje je Ja nešto što treba prevladati: moje mi je Ja veliko preziranje čovekovo«: tako govori iz toga oka. To mu je bio najuzvišeniji čas, – što je sam sebi sudio: ne dajte da se uzvišeni sroza opet u svoju niskost! Nema spasenja za onog koji toliko pati od sebe sama, do što brža smrt. Vaše ubijanje, sudije, treba da je sažaljenje a ne osveta. I, ubijajući pregnite da vi sami opravdate život! Nije dosta da se izmirite s onim kojeg ubijate. Vaše žaljenje neka bude ljubav prema natčoveku: tako ćete opravdati što ste još u životu! Recite »dušman«, ali ne »zlikovac«; recite »bolesnik«, a ne »varalica«, recite »ludak«, a ne »grešnik«. A ti, krvavi sudijo, kad bi glasno hteo reći šta si već sve uradio u mislima: ceo bi svet povikao: »Dole s tim pogancem i otrovnikom!« Nego, drugo je nešto misao a drugo delo, drugo slika dela. Točak razloga ne okreće se među njima. Slika je učinila da pobledi ovaj bledi čovek. Dorastao je bio svome delu dok ga je vršio: ali sliku njegovu nije mogao izdržati kad je bilo izvršeno. Jednako je video u sebi izvršioca dela. To ja zovem ludilom: iznimak obrnuo se i postao je za nj sama stvar. Crta povučena uokrug opčini kokoš te ne ume više maći; tako je potez koji je on povukao opčinio njegov jadni um, – to ja zovem ludilom nakon dela. Počujte, sudije! Ima još jedno drugo ludilo: to je ludilo pre dela. Ah, vi mi se niste dosta duboko uvukli u dušu! Počujte, sudije! Ima još jedno drugo ludilo: to je ludilo pre dela. Ah, vi mi se niste dosta duboko uvukli u dušu! Krvavi sudija kaže: »zašto je ubijao ovaj zločinac. Ta hteo je da otima«. Ali ja vam velim: duša njegova iskala je krvi, ne pljačke: on je žedneo za srećom noža! Nego njegov jadni um nije shvatao to ludilo pa ga je nagovarao na drugo. »Što će ti krv! rekao mu je on; treba ujedno i da otimaš nešto! Da se svetiš nekom!« I on je poslušao svoj jadni um: kao olovo ležale su na njemu njegove reči, – i on je ubijajući u stvari, pljačkao. Jer nije hteo da izgleda da je njega stid svoga ludila. I sad opet leži olovo njegove krivice na njemu, i opet je jadni mu um tako krut, tako vezan, tako težak. Kad bi bar mogao da zavrti glavom, spao bi teret s njega: ali šta bi zavrtelo tu glavu? Šta je taj čovek? Hrpa boleština što kroz duh zahvataju svet: tu bi da sebi nađu plen. Šta je taj čovek? Klupko divljih zmija koje teško mogu da se smire jedna uz drugu, – i one se razmile svaka na svoju stranu, i traže plen po svetu. Pogledajte ovo jadno telo! Što je patilo i za čim je ginulo, to je jadna duša htela da razume i shvati, – i shvatila je kao želju za ubijanjem i žeđ za srećom noža. Ko danas oboli tog spopadne zlo koje je sad zlo: hoće da zadaje bol onim što njega boli.

Ali je bilo drugih vremena i drugog dobra i zla. Nekada je bila sumnja zla, i zlo volja za samoodržanjem. Tada se za bolesnika reklo da huli, i da je veštac: kao jeretik i veštac patio je, i hteo da zada je patn je drugima. Ali to ne ide u vaše uši: kažete mi, da to škodi dobrima među vama. Ali, šta je meni stalo do dobrih među vama! Mnogo što na dobrima među vama izaziva u meni gađenje, i, uveravam vas, ne ono što je zlo na njima. Voleo bih da im dođe ludilo koje bi ili satrlo, kao ovog bledog zločinca! Zaista vam kažem, voleo bih da se to njihovo ludilo zove istina ili vrednost ili pravdoljublje: ali oni imaju svoju vrlinu da bi što duže poživeli, i to u svom bednom zadovoljstvu. Ja sam ograda uz brzu reku: neka se hvata ko me može uhvatiti! Ali ja nisam vaša štaka.

Tako je govorio Zaratustra.

O čitanju i pisanju

Od svega što je napisano volim samo ono što je ko krvlju svojom pisao. Piši krvlju: i ti ćeš uvideti da je krv duh. Nije lako razumeti tuđu krv: ja mrzim besposličare koji čitaju. Ko poznaje čitaoca taj se za čitaoca više ne trudi. Još jedan vek čitalaca – pa će i sam duh zaudarati. To što svaki sme da nauči čitati, pokvariće naposletku ne samo ono što se piše nego i ono što se misli. Nekad je duh bio bog, pa je onda postao čovekom a sad kao da će postati čak još i pučinom. Ko piše krvlju i u izrekama, tog nije dosta samo čitati, već ga treba naizust učiti. U brdima je najpreči put od vrha, k vrhu: ali zato moraš imati duge noge. Izreke treba da su vrhovi, a oni kojima se upućuju, veliki i stasiti. Providan i čist zrak, bliska opasnost, i duh pun nestašne pakosti: to se lepo slaže. Hoću da imam oko sebe vragove, jer sam srčan.

Srčanost, koja goni sablasti, dozira sama sramove, – srčanost hoće da se smeje. Ja ne osećam više s vama: taj oblak sto ga vidim pod sobom, to tamnilo i vodnilo kojima se smejem, – baš taj oblak nosi vama buru. Vi gledate gore kad hoćete da se uzvisite. Ja gledam dole, jer sam uzvišen. Ko međ vama može da se smeje, i da je uzvišen u isti mah? Ko se penje po najvišim brdima, taj se smeje svima žalosnim igrama i žalosnim zbiljama. Bezbrižne, podrugljive, nasilničke – takve nas želi mudrost: ona je žena, i voli uvek i svuda ratnika. Kažete mi: »teško je snositi život«. A našto vam je tad pre podne vaša gordost a večerom vaša pokornost? Teško je snositi život: – što se zanosite! Ta mi smo svi skupa dobri magarci i magarice za nošenje tereta. Zar imamo mi što zajedničko s ružnim pupoljkom, što drhće kad mu kap rose padne na list? Jeste: mi volimo život, ne što smo navikli na život, već što smo navikli da volimo. U ljubavi uvek ima malo ludila. Ili i u ludilu ima uvek malo uma. I meni, koji volim život, čini se da leptiri i babuci od sapunice, i što je njima slično među ljudima, najbolje znaju šta je sreća. Gledati kako se leprsaju te budalaste gizdave okretne dušice – to tronjava Zaratustru do suza i do pesama. Ja bih verovao samo u boga koji zna igrati. A kad sam video svoga đavola,  izgledao mi je ozbiljan, temeljan, dubok, svečan: duh težine, on čini da sve stvari padaju. Ne ubija se gnevom, već smehom. Daj da ubijemo duh težine! Ja sam naučio ići: i otada trčim. Ja sam naučio leteti: i otada ne treba da me tek gurnu pa da se maknem s mesta. Sad sam lak, sad letim, sad se premećem pravim obruče, sad igra bog u meni.

Tako je govorio Zaratustra.

Fridrih Niče

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.