Anatomija Fenomena

Ustanovim odmah da mi je taj Sokrat sabrat u nevolji [Tema: Pekić]

death-of-socrates-granger (1)

Odbrana i poslednji dani

A ovo što protivno nameri pišem, nije što mi je jutros, zorom saopšteno da je advokatova odbijena, ona sa Francetom Ferdinandom, Dukađinijem i takvim izmotavanjima, i da za mene, kako rekoše, nema više pravnog leka. Nije to razlog. Razlog je što sam još za vreme istrage otišao u zatvorsku čitaonicu. Soba golema — lagum. Svuda unaokolo knjige u rafovima. Nikad toliko knjiga na jednom mestu nisam video. Cunjam, listam, tražim nešto sa slikama. Ima takvih knjiga, ali njih tek ne razumem. To su umetničke slike, objašnjava mi bibliotekar. Kakve slike, kad na njima nema šta da se vidi? Bilo i gotičnih izdanja. Goticu ne znam. Jedva sam i sa nemačkom latinicom nakraj izašao. Morao sam zbog knjigovodstva. Odjedared vidim knjigu, po naslovu bih rekao sudski slučaj. ODBRANA I POSLEDNJI DANI SOKRATOVI, od nekog Platona.

Uprepastim se. Nije moguće! Platon je bio moj prota iz Novog Slankamena. Da je za pevnicom skladno pevao, i da je kod žena na glasu bio, znam. Ali, knjige da je pisao, nisam čuo. I nije, dabome. Pogledam, narodski jezik bez ikakvih zavrzlama. Daj da se vidi šta je i može li se odatle kakva korist izvući. Pogotovu što je reč o odbrani pred sudom. Ja se, doduše, nisam branio, ali opet, nije naodmet znati kako to pametni ljudi čine. Dobijem knigu da je ponesem u ćeliju i pročitam je nekoliko puta zaredom. Ustanovim odmah da mi je taj Sokrat sabrat u nevolji. Optužen na pravdi boga. Sokrata tužili što ne veruje u bogove u koje veruje država, nego u druga bića, demonska. A mene isto tako, samo za vreme rata, da sam se sa đavolom svezao. Razlika je bila, naravski, što se taj Sokrat žestoko branio, a ja nisam. Ali mu je toliko i činilo. Obojica smo osuneni. On čak i na smrt. Morao čovek ispiti otrov od kukute.

Čitajući tako njegovu besedu, dođe mi na um, zašto i ja da ne zapišem negde istinu o mom slučaju. Kad budem umro, da se ne izmišlja. Tu je, dakle, bio povod pisanju, a ne u traženju pravnog leka, jer ovog, kako rekoše, nije više bilo. Mora se na robiju, ali dan i čas još nije izabran. Dok se dogovore. U tom pogledu nemam šta da brinem. Svi kažu da se ovde izvršna ne čeka dugo. Ja i ne brinem. Odavno je prošlo vreme kad sam brinuo. Ništa drugo ni radio nisam, nego po čitav dan brinuo. Ne bih ni sad uzeo da pišem da nisam u glavu uvrteo da se u zemlju vratim, makar i u mrtvačkom sanduku, a Sokratova odbrana me naučila kako najbolje da to postignem. O načinu ja sam se već i ranije kod druga Ozrena raspitivao. Doznao sam da uz molbu moram priložiti i kratku biografiju: šta si sve i gde si sve radio, koga imaš u inostranstvu i šta su sve i gde su sve ti u inostranstvu radili. (Takve kratke biografije ja sam za druga Ozrena već u više mahova pisao. Sit sam ih se napisao. Njemu nikad dosta. Sve podatke proverava, upoređuje, rešeta. Te ovde si ovo, a onde ono napisao! Te u prošloj si biografiji u Hanoveru proveo dve godine, a u ovoj samo dvadeset tri meseca! Gde si se, mutljago emigrantska, jedan mesec denuo, i šta si u njemu radio? Bio sam toliko zabrljavio da više nisam znao ni gde sam rođen, ni kako se zovem.)

Ovo moje pisanje neće biti kratko, jer ni moje zlopaćenje nije bilo, i jer neću da pričam samo gde se šta dogodilo, nego i zašto se dogodilo, i šta sam ja, Andrija Gavrilović, lično o tome mislio. Jer, kakav su utisak učinili na vas tužitelji moji, to ja ne znam. Kao ni onaj Sokrat što nije znao. Od njihovih beseda ja, evo, gotovo i ne poznajem sebe: tako su ubedljivo zvučale njihove reči. Pa ipak, rekao bih, nikakve istine nisu kazali. A među mnogim lažima što su ih izneli, najviše sam se začudio onoj gde su vas opominjali da se morate čuvati da vas ne prevarim, jer sam vešt govornik. Oni, dakle, ili su od istine kazali nešto malo ili ništa. A od mene čućete celu istinu.

Čim se raščulo da sam se predomislio, dotrčao je g. poručnik dr Kulman, noseći špartanu hartiju, pero i mastilo. Doneo je još nekoliko pera za rezervu i crvenu kožu, mekanu kao obraz, da je pod pismo podmetnem. Sve je oko mene poskakivao: da li mi je udobno na zatvorskom banku, bi l’ možda jastuče? Pije li mi se kafa? San, veli, rastrojava pažnju, pa će narediti da mi lonče kafe uvek bude spremno. I premda alkohol nije dopušten, on će ispitati može li se i u tom smislu nešto za mene učiniti.

Nikako da me se mane. A ja, opet, nikako posla da se latim. Otišao je tek kad sam zapretio da ću da reteriram ako me ne ostavi na miru. Sa vrata mi je savetovao da nipošto ne žurim, nije krava na nogu stala, nego da sve lepo po redu ispripovedam, kao da su me tek sada sa Ammerseea priveli, ali da pri tome za živu glavu ne zaboravim pomenuti Ozrena iz konzulata, ja već znam u kom smislu.

Dolazio je, razume se, i dr Hamm. Preporučio mi je da priliku iskoristim, i našu stvar — moju, naime, koju je on odnekud i svojom smatrao — u dobrom pravcu uputim.

Slušaj, Andreas — rekao je — najbolje da staviš kako si kritičnog dana bio indisponiran.

Šta vam je to? — pitam.

Uberspannt. Izvan sebe. Lud. Možeš reći da te često boli glava.

Pa i boli me.

Eto. Stvar je jasna. Herr Geheimer Kommerzienrat te grdio zbog neočišćenog bazena, ti si se pravdao nesnosnim bolovima u glavi, on je tvoje objašnjenje osporio, došlo je do reči, ti si ga nečim izazvao i on je uzeo da te mlati štapom.

I onda?

Onda si mu ti, inače uberspannt Mensch, zbog uvrede i onih Dukađinijevih zakona, štap oteo i u hrvanju mu glavu njime rascopao. Ali se ti toga ne sećaš, ne znaš šta si radio, mrak ti je na oči pao i nichts ne pamtiš. Osvestio si se tek u policiji.

Opet je držao besedu o Balkanu i primitivnoj mentalnosti, nemačkoj civilizaciji i ostalim glupostima, a onda je otišao, rekavši da će od sada navraćati češće.

Kao treći svratio drug Ozren iz vašeg, odnosno našeg, konzulata. (Taj mi se više od svih na glavu popeo. Prava pravcata čuma!) Cigare doneo, da mi se nađu dok mislim. Odmah sa vrata je rekao:

Nemaj brige, stari, znam kako ćemo!

Šta ti znaš?

Znam kako je bilo, kako si ga ubio.

To znam i ja.

Ništa ti ne znaš, stari, ko vo!

Pa mi onda on ispriča kako sam ja ubio gospodina Grubera. S time ne bih da vam dodijavam. Dobri Ozren je sve to izmislio da me spase, a i zemlji, uzgred, da doprinese.

A opet, što da ne ispričam?

Ja učevan nisam. Nisam Sokrat. Neku crkavicu od škole imam. I glavu. Za ovu stvar dosta. Ko je za šta, toliko vidim. Vidim, naime, da drug Ozren nije ni za šta. Za konzulat zacelo nije. Ni svetu da se pokazuje. Za po kući, ne kažem, može da posluži. Ali granicu da ne prelazi. Ni do Trsta. Nemački govori, u redu. Samo se nikad ne slaže u rodu. Stalno mu ištu da ponovi što je rekao. Dok se Švabe sumošu, svaku reč tri puta mora da ponovi. Tumača uvek sa sobom vodi. On veli da je to propis u diplomatiji. U vremenu, tobože, da se dobije. Neka mu bude. Ali ja mislim da je to zbog toga što ne zna nemački. On će kad-tad zemlju u neka govna uvaliti. To je gotovo. Pa i ako se ne brojim kao građanin FNRJ, ipak je to moja rodna gruda i stalo mi je do nje. Dužnost mi je na sredu sa istinom. A istina je da Ozren za diplomaciju nije. Jedva ako je da čuva konzulatsku kapiju. A za cigare mu hvala, ko bratu, mada ih je u ljutini pola izgazio. On, dakle, reče da ništa, ko vo, ne znam.

Dobro — rekoh. — Ne znam.

Sa zamlatama ne koristi da se preganjaš. Bolje ih pusti da se istutnje.

Što pre izgovori što mu je na srcu, pre će i otići. Onako bi se, jamačno, razgoropadio — a umeo je da urla kao fabrička sirena — pa mi i duvan uzeo. A duvan mi je trebao više nego hleb. Bez njega nisam mogao da mislim pametno.

Je l’ bio neki bife gdje te pas primio? — pita on.

Jeste — kažem, — oveći. Sve boca do boce.

Gut — radosno će on. — Znači da te primio mrtav pjan.

Ama, druže Ozrene, taj nije pio. Porodičan čovek. Do ugleda držao.

Takvi su najgori, znam ih dobro. Imam ja takve i u konzulatu. No, neće dugo, neće. Ti piju kradom, osobito ako ih što grize.

Šta jednog tajnog savetnika ima da grize?

Kako šta? Ratni zločini, razumije se. Zbog toga se i pjanio. Kad si došao bio je pjan ko svinja.

Nije — kažem — ali da vidimo na šta bi to izišlo.

Jeste, bio je, i ne blesavi se, boga ti jebem!

Ne blesavim se, nego hoću da se zna kakav je to čovek bio i da moje ubistvo nikakve veze sa njim nije imalo.

Kakav je bio? Bio je takav — nikakav. Samoživ. Oktopod. Sam je pio, tebe ni ponudio nije. Ni da sjedneš te nije pozvao.

U žurbi je bio. Ni on nije sedeo.

Nego je, gad, stojećki stao da te vrijeđa i da ti psuje mater boljševičku.

A što meni da psuje mater boljševičku? Moja stara je bila dobra i pametna žena, nikome zla nije nanela.

Zato što si iz Fenereje i što ga podsećaš na one koje je pobio masovno.

Ne znam ja da je g. Gruber ijednog čoveka masovno ubio.

Mrzeo te, to je logično.

A što me onda kod sebe držao?

Baš zato.

To je, onda, nešto vrlo zamršeno.

I jeste. Ja sam na kursu učio da su svi zločinci naopako svedeni. Stalno se vraćaju na mjesto zločina.

Ama, ja sam žrtva. Šta ću ja na mestu zločina?

To i za žrtvu važi.

Sad razumem.

I vrijeme ti je bilo. Stvar se razvijala brzo. Vikao je da je i tebe trebalo umlatiti, ko i ostale komunističke svinje. Da vas je sve postrijeljati trebalo. Onda je počeo da se hvali koliko ih je svojom rukom pobio. A cijelo se vrijeme smijao, krvolok. Osobito kad je pričao za žene i djecu.

Imaš li ti, Andrija, djece?

Imam — kažem. — Jedno. Ali mi je kao i da ga nemam.

Gut — veli Ozren. — Onda će najbolje biti da se malo sladi kako je zapovjedio da se tamo negdje, vidjeće se već gdje, neka konoba zapali. Kuća gori, na vrata ispada žena, i sama još dijete, noseći u rukama muško čedo, a on, zvijer, naređuje da se dječak u oganj pred majkom baci. Poslije je, razumije se, i nju likvidirao. Metkom iz parabeluma — u potiljak. E, tu je puklo. Kvrc. Tu se tebi, stari, smrklo. Dovatio si štap i isprebijao ga namrtvo. Poslije si ga smlaćenog u bazen bacio.

Takav je bio plan druga Ozrena. Moje je bilo samo da ga čitko prepišem, a ostalo će svršiti javno mnjenje. Spasao bih se robije, a i zemlji od neke vajde bio.

Od kakve vajde, za božje ime? — pitam. Da se snađem u visokoj politici, ne mogu.

I te od kakve! — veli drug Ozren. Savija se oko mene kao mlada loza.

Sve govori ispod glasa, boji se da nema među stražarima koji Volksdeutscher da zna naš jezik, pa da mu plan pomuti. A taj njegov strah, i sve što mi je tom prilikom natrućao, sasvim me je uverilo da on nije za konzulat FNRJ, nego za duševnu, i da će, ako se pusti, jednom stvarno napraviti golem međunarodni rusvaj. — Vode se — veli — teški pregovori oko naknade štete žrtvama fašističkog terora. Nijemci, gadovi, zatežu. Izvlače se i mute cifru koju smo podnijeli, milion osamsto hiljada duša, samo mrtvijeh, da se obogaljeno ne računa. Arbitražu zahtijevaju. Kažu da smo se to mi bratski, menu se, potukli, pa sad sve što je igdje izginulo, a i od starosti i bolesti mrcuknulo, na njihov konto tovarimo. U reparacioni spisak da smo unijeli čak i domaće izdajnike, što smo ih u Sloveniji, kod Bleiburga, i kroza Bosnu četrdeset pete, likvidirali — a nešto malo zbilja i jesmo — da smo upisali sav živalj što su ga poklali četnici, ustaše, ljotićevci, dobrovoljci, SDS, balisti, šljama kakvog sve nije bilo, i sam znaš, i da oni, sve i da su htjeli, ne bi, za četiri godine, dospijeli da potuku toliki narod. Ni za četiri, ni za četrdeset. A nama, druže Andrija, novci trebaju. Zemlja razrušena, planovi petogodišnji golemi, dostići i prestići, elektrifikacija i industrijalizacija, nećemo majci više da budemo imperijalistička kolonija, da iz nas izvlače olovo i balvane, a para niotkud, žetva kurva opet podbacila, Rusi nas zajebali, a Amerikanac daje na tačkice, tek da ne svisneš; pa se sad razvijaj u budućnost, ako možeš. Vidiš li o čemu se radi druže Andrija?

Vidim da je muka — velim — ali ne vidim kako se u tu politiku ja udevam.

Kao svetski proletarijat. U pitanju je država radnika i seljaka, a ti si, druže Andrija, radnik.

Ja sam zakleti spasilac davljenika bio — kažem. — Ne znam u šta spadam.

U proletarijat, razumije se. Ali ne diži nos.

Ne dižem, samo ne znam kako da pomognem?

Lijepo — veli Ozren. — Što se o ratnim zločincima više piše, nama je bolje. Javno mnjenje da uzbudimo, Nijemce da smekšamo. Piši zato što ti se kaže, stari, i ne brini. Poslije i onu molbu za ukop možeš sačiniti. Ja ću se lično za tvoje tijelo zauzeti.

A ako ne napišem kako si rekao?

Onda nam ni mrtav ne dolazi.

Eto, to sam hteo da o drugu Ozrenu saznate i da prema tome shodno postupite. Sasvim sam obrekao da ću postupiti kako su od mene iskali, a, u stvari, svoje sam terao.

Borislav Pekić

Nastaviće se

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.