Razgovarala: Tamara Nikčević
Iako je još prije nekoliko mjeseci, odgovarajući na pitanja novinara o tome šta sprema i kada će u Srbiji ponovo nešto režirati, Oliver Frljić rekao da bi se volio pozabaviti fenomenom Aleksandra Vučića, upravnici beogradskih pozorišta i dalje ćute: nema odgovora na neformalnu ponudu koju im je uputio jedan od najnagrađivanijih mladih reditelja. Neće ga ni biti, tvrdi Teofil Pančić. Isto misli i autor predstava Ateljea 212 Otac na službenim putu i Zoran Đinđić, te Kukavičluka subotičkog Narodnog pozorišta, koji u razgovoru za “Vreme” kaže da vjeruje da je u ovom trenutku predstava na temu Aleksandra Vučića naprosto – nezamisliva.
Zašto je nezamisliva?
U političkim okolnostima u kojima faktički ne postoji mogućnost, ili je barem drastično smanjena, za iskazivanje bilo kakvog kritičkog stava o premijeru Aleksandru Vučiću, ne vjerujem da bi se ijedno beogradsko kazalište u ovom času usudilo raditi predstavu na tu temu. Zanimljivo je da je čak i na spomen projekta o Aleksandru Vučiću izostao svaki javni komentar mojih kolega u Srbiji. A ta šutnja je znakovita.
U kom smislu znakovita?
Znakovita jer u njoj, po mom sudu, odzvanja neka vrsta straha pred autokratskom moći koja je pervertirala sve demokratske procedure. Pritom, uz moje javno šutljive, a kuloarski veoma glasne beogradske kazališne kolege, primjećujem da je izostala i medijska paljba dežurnih branitelja lika i djela Aleksandra Vučića. Što je također znakovito, budući da ta premijerova tjelesna garda obično ospe paljbu iz svega raspoloživog po onome tko pokaže i zrnce kritičnosti prema njemu. Najzad, ako se na momenat pozovem na iskustvo stečeno tijekom rada na predstavi o Zoranu Đinđiću…
Kakvo iskustvo?
Predstavu Zoran Đinđić radio sam 2012, u vrijeme kada je u Srbiji na vlasti bila Demokratska stranka. Uzmem li u obzir nevjerojatne otpore, opstrukcije iz samog ansambla Ateljea 212, neformalne političke pritiske na koje sam, radeći na tom projektu nailazio, mogu samo da pretpostavim kako bi tek danas izgledala eventualna suradnja sa nekim od beogradskih kazališta na predstavi o Aleksandru Vučiću.
Inače, od premijere predstave Zoran Đinđić nisu prestali pokušaji da se ona skine sa repertoara. Bez obzira na interesovanje publike, bez obzira na to što je dobila gran-pri Bitefa, bez obzira na odlične kritike nakon nedavnog gostovanja na festivalu Nove drame u Visbadenu… Imam dojam da bi je se Atelje 212 najradije nekako riješio.
Zbog čega je predstava Zoran Đinđić uopšte nekome smetala? Šta je to toliko sporno, šta mislite?
Puno toga. Prije svega, ta predstava govori o paradoksima srpskog društva koji su i doveli do atentata na predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića. I to je možda najočitije u uvodnom dijelu komada.
Mislite na dio nazvan Zbog vas smo, u kome direktno optužujete publiku,građane ove zemlje da su odgovorni zbog toga što su svojim glasom podržali politiku koja je devedesetih razarala Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo,Srebrenicu…; koja je ubila Dadu Vujasinović, Slavka Ćuruviju, Ivana Stambolića, Zorana Đinđića…?
Na to mislim, naravno. Ali i na dio koji se odnosi na korumpiranost Demokratske stranke, na njeno odstupanje od onoga što je bila politika Zorana Đinđića. Po mom sudu, vrhunac tog moralnog posrnuća demokrata sadržan je u pomirenju sa Ivicom Dačićem; konkretnije, u toj sumanutoj tezi o “dva bola”. Sve ono što se kasnije dogodilo, bilo je samo logičan nastavak njihovog, ali i društvenog moralnog sloma. U tom smislu, za svoj trenutačni politički status i podršku koju uživa, Aleksandar Vučić bi morao biti najzahvalniji upravo Borisu Tadiću i politici koju je bivši predsjednik Srbije vodio tijekom onoga što bi se moglo nazvati postđinđićevskim vremenom. I tu baš i ne pomaže priča o datim političkim okolnostima, o “umijeću mogućeg”… Tim prije što realpolitika ne smije biti osnovni princip djelovanja neke političke partije.
Zašto?
Zato što na taj način nestaju sve ideološke razlike. Ili bi, kako je to, vidim, predloženo ovih dana, “rad trebao postati naša jedina ideologija”.
Ako uzmemo u obzir vaš dosadašnji pozorišni rad – uključujući, naravno,predstavu Zoran Đinđić, ali i komad koji najavljujete – ispada da vas kao reditelja uvijek najviše zanimaju upravo one traumatične teme koje bi svako od postjugoslovenskih društava u kojima radite nekako najradije sakrilo.
To je točno.
Zašto vas baš te teme interesuju? Ili, da krenemo ovako: koliko godina ste imali kada je počeo rat u Jugoslaviji?
Šesnaest… Taj rat je bio važno iskustvo u mom formiranju, budući da je, dosta brutalno, razbio mnogo iluzija koje sam do tog momenta imao. Naprosto, preko noći je nestao čitav jedan do tada važeći sistem vrijednosti. Gledajući, na primjer, kako mali ljudi oko mene svoju anonimnost i irelevantnost odjednom pokušavaju kompenzirati zadriglim nacionalizmom, polako sam počeo uviđati kakve bi sve posljedice moglo imati takvo “događanje naroda”. U isto vrijeme sam se pitao: jesu ovi ljudi lagali dok su s istim žarom govorili da vjeruju u socijalističke tekovine ili lažu sada? Jer žar kod ljudi iz mog najbližeg okruženja je bio isti.
Rat ste proveli u rodnom Travniku?
Ne. Rat sam proveo u Splitu kao izbjeglica. Kao dijete iz miješanog braka, u tom gradu koji je u značajnoj mjeri promijenio demografsku strukturu i ideološki predznak, nisam se, recimo to tako, osjećao baš najugodnije. Bilo je to vrijeme stalnih racija, deportacija ljudi na bosansko ratište… Jedini dokument koji sam imao bio je izbjeglički karton. Vojnoj policiji to u više navrata nije bio dovoljan dokaz da sam maloljetan. Sjećam se da mi je prilikom jednog legitimiranja vojni policajac rekao: “Sad bi se svi školovali, a mi da se borimo za vas.” To je bilo u jeku hrvatsko-bošnjačkih sukoba. Ono što sam u toj situaciji pomislio bilo je: Za koga se vi borite? Za mene definitivno ne. Eto, to je bila splitska stvarnost u kojoj sam u to vrijeme živio… S druge strane, iz Hrvatske nisam imao mogućnost otići jer nisam mogao dobiti pasoš, niti bilo kakav drugi dokument za putovanje.
Vaši su roditelji ostali u Travniku?
Roditelji i sestra ostali su u Travniku, vjerujući da rat neće dugo trajati. Na kraju, napustili su Travnik i Bosnu, završivši kao izbjeglice najprije u Njemačkoj, a onda i u Americi. Danas žive u Teksasu. Za tri godine idu u mirovinu, kada će se najvjerojatnije vratiti ovamo. Time će njihov izbjeglički krug biti zatvoren.
Gdje ste vi živjeli u Splitu?
Živio sam u đačkom domu, gotovo bez ikakvog nadzora. Jedva sam se upisao u školu jer, kažem, nisam imao domovnicu, što je naravno pobuđivalo konstantnu sumnjičavost prema meni. Sve češće sam primjećivao kako bi inače jako gostoljubivi i fini ljudi odjednom promijenili ponašanje kada bi shvatili da nemam taj famozni list papira koji je u prvoj fazi bio i potvrda nacionalne čistoće. Dok bih izgovorio kako mi se zovu otac i majka, nestajalo je već i rudimentarno ljudsko suosjećanje sa šesnaestogodišnjim djetetom. Isti obrasci ponašanja bili su uobičajeni i među većinom djece u školi. I tu sam počeo shvaćati kakva može biti društvena zajednica u trenutku kada olabave društvene norme koje je tjeraju da se koliko-toliko ponaša civilizirano; kada joj njezine političke elite daju određenu ideološku legitimaciju.
I, ko je tu odgovoran: elite ili građani koji čine tu društvenu zajednicu?
I jedni i drugi… Svi se, kao, zalažemo za individualiziranje odgovornosti; a ja, eto, tvrdim da je postojalo biračko tijelo, kolektiv koji je određenu političku opciju doveo na vlast. Riječ je o između šezdeset i osamdeset procenata stanovništva…
Govorite o kolektivnoj odgovornosti?
Točno! Oni koji su devedesetih svojim glasovima davali podršku politici Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Vojislava Šešelja, Tomislava Nikolića ili Aleksandra Vučića naprosto moraju snositi moralnu odgovornost za postupke svojih političkih vođa ili njihovih pulena. Kao što je nakon Drugog svjetskog rata, tijekom koga je ubijeno šest miliona Židova, ispalo da u Njemačkoj nitko nije bio član Nacionalsocijalističke partije, tako i danas ispada da su Socijalistička partija Srbije ili Hrvatska demokratska zajednica same sebe dovele na vlast i da nitko nije glasao za njih. Ta odgovornost kolektiva koji ne želi snositi posljedice svojih političkih izbora ono je što me zanima u kazalištu. Jer ljudi veoma brzo zaboravljaju šta su birali i šta je tošto su birali uradilo s demokratskom legitimacijom koju su mu na taj način dali.
Hoćete da kažete da vas u tom smislu interesuje i Aleksandar Vučić?
Tako je. Vučić me ne zanima kao dramski lik; zanima me kao simptom bolesnog društva čiji građanin sebe želi amnestirati od odgovornosti za zločine tog društva; kao i vlast koju su birali. Kada govorim o bolesnom društvu, slične simptome možete naći i kod ostalih postjugoslavenskih zajednica. Hrvatsko društvo je, na primjer, na sličan način zaboravilo kako je, dok je bio u oporbi, Ivo Sanader, zajedno sa stotinu hiljada nacionalista na splitskoj Rivi, išao rušiti vladu Ivice Račana. A onda je, kao i Aleksandar Vučić, preko noći postao jedan od najomiljenijih političara kojeg je Evropa hvalila na sva usta.
To božićno “Hristos se rodi” bilo je dovoljno da EU povjeruje u političku transformaciju Ive Sanadera?
Da, točno! Ivo Sanader je Srbima u Hrvatskoj čestitao Božić, ali im se nije ispričao za to što je njegova stranka u vrijeme Franje Tuđmana te iste Srbe izbacila iz hrvatskog Ustava i radila sve kako bi se, opet po receptu Franje Tuđmana, srpski narod sveo “na razuman broj”. I kako je onda bilo tko mogao povjerovati u iskrenost Sanaderovih riječi?! Uz to, taj isti Sanader se za vrijeme svoje kratke intendanture u splitskom HNK potrudio temeljito ga etnički očisti od Srba… U ovom momentu, oduševljenje koje je svojedobno Zapad pokazao spram Ive Sanadera veoma podsjeća na današnje ushićenje Aleksandrom Vučićem. Međunarodnoj zajednici očito nije dugo trebalo da zaboravi da je srpski premijer još nedavno predstavljao direktnu antitezu evropskim vrijednostima. Prije samo nekoliko godina – dakle, nakon svega, nakon suđenja ubicama Zorana Đinđića, nakon presuda Haškog tribunala – Vučić je i dalje radio nešto što je sa stanovišta zdravog razuma i elementarne etike neprihvatljivo. Uostalom, zar to nije čovjek koji je nedavno preko table sa Đinđićevom ulicom lijepi natpis Ulica Ratka Mladića?! Ali, ako je doista i civilizacijski i politički prihvatljivo da netko, nakon svega što je činio, odluči zastupati evropske vrijednosti ili raditi slične radikalne političke zaokrete bez ikakvog suvislog objašnjenja, znači li to onda i da bi građani Srbije takvome – Vojislavu Šešelju, na primjer – svoj glas dali samo ako bi on priznao Kosovo, obećao ulazak Srbije u EU, reforme, investicije i tko zna što sve još.
Teofil Pančić se u svojoj prošlonedjeljnoj kolumni u “Vremenu“s pita: da li je moguće da zaista ne shvatate da bi.
Shvatam, naravno. Moje je pitanje retoričko i usmjereno ka pokušaju da postavim jedno drugo, neusporedivo teže: dakle, što je zapravo izabralo društvo koje je Aleksandru Vučiću dalo u ruke toliku vlast i moć?
Šta je izabralo?
Izabralo je nesuočavanje sa onim što je to društvo ili njegov veći dio činilo ili podržavalo tijekom proteklih dvadeset godina. U tom smislu, tezu da se Vučić promijenio i da bi sada valjalo zaboraviti njegovu prošlost doživljavam kao krajnje opasno. Ako pogledamo njegovu takozvanu političku transformaciju, ako se sjetimo onoga što je bio i za koga se danas predstavlja, onda se svi zajedno moramo zapitati: u šta će u nekom sljedećem koraku Vučić ne više mutirati, nego metastazirati?! Neiskrenost njegove transformacije pokazuje i nedavni posjet Višegradu i znakovita šutnja nakon govora Milorada Dodika. Za razliku od Đinđića koji je imao konzekventnu politiku i na domaćem i na međunarodnom planu, Vučić je neka vrsta političkog Janusa – jedno lice kada je na lokalnom terenu, a drugo kad ode u Europu.
Ili u Sarajevo… Incidenti o kojima govorite očito nijesu pokolebali zvanično Sarajevo u namjeri da oduševljeno dočeka premijera Vučića.
Taj egzaltirani doček pokazao je da ni bosansko društvo nije raščistilo sa svim onim što se događalo devedesetih. Ti ljudi kao da su zaboravili da im je u posjet došao isti onaj Aleksandar Vučić koji je devedesetih davao sve od sebe kako bi to isto Sarajevo, ista ta Bosna i Hercegovina bili sravnjeni sa zemljom. Možda je amnezija o kojoj govorim dokaz da bosansko društvo nikada do kraja nije shvatilo što mu se zapravo dogodilo. Time bi se onda mogao objasniti i izostanak svake javne polemike na temu tko je Aleksandar Vučić, gost Sarajeva; što je ta osoba činila i govorila devedesetih; zbog čega je tek prije nekoliko godine prestao Skupštinu Srbije proglašavati sigurnom kućom za Ratka Mladića? Da li je, najzad, sam Vučić to ikada ikome objasnio?
Nije. Doduše, to od premijera Vučića niko – uključujući i strane novinare –nikada direktno nije ni tražio.
Onda bi to Vučić jednom, kad se već toliko kune u svoju političku transformaciju, morao sam napraviti; stisnuti petlju i objasniti zašto je svih ovih godina činio zlo. Zbog čega je, na primjer, u srbijanskom parlamentu prijetio: stotinu muslimana za jednog Srbina!? Gdje je bio tijekom četverogodišnje opsade Sarajeva? Zašto je ismijavao žrtve svoje i politike Slobodana Miloševića? Kada je odlučio skinuti majicu sa likom Vojislava Šešelja? Zbog čega je išao igrati šah sa ubicama Zorana Đinđića, čovjeka sa kojim se danas tako besramno želi uspoređivati?!
Kako vam izgledaju ti pokušaji?
Degutantno. Pitam se da li ljudi koji te navodne sličnosti silom hoće pocrtati – ma o kome da je riječ – razumiju da na taj način omalovažavaju samu Đinđćevu žrtvu. Jer, ovdje je riječ o dva posve različita čovjeka…
U kom tačno smislu dva različita čovjeka? Pitam zato što znam da ste, radeći na predstavi Zoran Đinđić i razgovarajući sa nekoliko njegovih bliskih prijatelja i saradnika, o ubijenom premijeru Srbije morali steći određeni utisak. Ali, najprije, s kim ste sve razgovarali?
Sa advokatom Srđom Popovićem, sa Gordanom Čomić, Borkom Pavićević, Vladimirom Bebom Popovićem, Milošem Vasićem… Te razgovore sam snimao i još uvijek ih imam. Naravno, prethodno sam od svih svojih sugovornika tražio dopuštenje da snimam.
Sa kim biste danas razgovarali o Aleksandru Vučiću?
Ne znam tko bi danas bio pravi sugovornik na tu temu.
Ne biste razgovarali sa Vojislavom Šešeljem, recimo?
Ne bih.
Zašto?
Znate, tijekom rada na predstavi o Zoranu Đinđiću dobio sam bio ponudu da se sretnem i razgovaram sa Miloradom Ulemekom Legijom; odbio sam, budući da mi je takvo što bilo etički neprihvatljivo. Naprosto, vjerovao sam da bi razgovor s Legijom tu osobu legitimirao kao relevantnog sugovornika na temu onoga za čiju smrt je odgovoran. Što mi je, ponavljam, etički neprihvatljivo. Sličan stav imam i po pitanju Vojislava Šešelja; iako bi, uvjeren sam, o svom učeniku Aleksandru Vučiću on imao dosta toga za reći.
Za razliku od Zorana Đinđića, sa premijerom Vučićem biste, srećom, mogli razgovarati. Ako bi vam se pružila takva prilika, biste li je iskoristili?
Ne bih. Pritom, ponavljam: Vučić kao Vučić me uopće ne zanima; Vučić me interesira kao premijer, kao netko tko u ovom momentu na najvišem političkom nivou zastupa i reprezentira srpsko društvo. Vučić je, pored toga, i javna osoba. Ono što danas javno govori i radi, kao i ono što je govorio i radio jučer i prekjučer, jedine su relevantne stvari vezane za njega. U tom smislu, hoću reći da bi razgovarati s Vučićem bilo jednako kao da sam tijekom priprema za predstavu o Aleksandri Zec išao razgovarati s preživjelim članovima petorke koja je ubila ovu dvanaestogodišnju djevojčicu i njezine roditelje. Davanjem glasa njezinim ubojicama poništio bih njezinu žrtvu.
Šta je sa skupljanjem građe o Zoranu Đinđiću? Koliko su vam razgovori koje ste obavili sa tih petoro ljudi pomogli da steknete sliku o njemu kao ličnosti,ali i kao čovjeku koji je pokušao da reformiše srpsko društvo?
Dosta. Cijela ideja razgovora sa spomenutim sugovornicima bila je da Zorana Đinđića pokušam sagledati iz različitih uglova koji su mi kasnije pomogli da razumijem koliko je on zapravo bio hrabar, posvećen i u biti veoma usamljen čovjek. U tom smislu, veoma dragocjen mi je bio razgovor s Vladimirom Popovićem, čovjekom koji je bio jedan od najbližih Đinđićevih suradnika i prijatelja. Prije svega, interesirao me je način na koji Popović interpretira događaje iz tog vremena, sve ono što se odvijalo prije i poslije atentata. Naravno, bila je to tek jedna od interpretacija.
Iz razgovora sa Bebom Popovićem u predstavi je iskorišten dio u kojem on svjedoči kako je jedan od nekadašnjih potpredsjednika Demokratske stranke i direktorSlužbenog glasnika rekao kako bi iz Demokratske stranke “konačno trebalo izbaciti leš Zorana Đinđića”. Naravno, u komadu se jasno navodi da je riječ o citatu iz tog razgovora.
Šta ste htjeli da kažete ubacujući tu epizodu?
Htio sam ilustrirati moralni bankrot Demokratske stranke koja je sa jedne strane bezočno eksploatirala Đinđićevu popularnost i simbolički kapital, a sa druge joj je principijelnost Zorana Đinđića postala jedna vrsta tereta u paktovima s dojučerašnjim ideološkim oponentima. Pored toga, zanimalo me je i na koji način će reagirati publika kada se takvo nešto bude reklo sa scene.
I, kako je reagovala?
Rijetki bivši i tadašnji članovi Demokratske stranke koji su se pojavili na premijeri – Boris Tadić za to nije našao vremena – počeli su izlaziti iz sale Ateljea 212 i prije nego što se spustio zastor. Tako!
Inače, moram reći da sam tijekom četverosatnog razgovora s Bebom Popovićem i o njemu uspio steći izvjestan dojam koji je, nakon Popovićevog nedavnog televizijskog nastupa, ozbiljno doveden u pitanje. Naime, ne mogu shvatiti kako netko tko je bio Đinđićev najbliži suradnik i prijatelj danas na taj način može pokušavati amnestirati onoga tko je svojim javnim djelovanjem relativizirao ne samo značenje Đinđićevog političkog djela, nego i Đinđićevo ubojstvo. Usprkos Popovićevom objašnjenju koje se svodi na njegov nedavno napravljen poslovni dil sa Vladom Srbije, sve mi je to i dalje veoma teško objasniti. I to na isti onaj način na koji je teško objasniti i podjele unutar takozvane druge Srbije po pitanju podrške Aleksandru Vučiću, kao i razinu medijske polemike koja se danas vodi o ulozi aktualnog premijera Srbije u političkom i društvenom životu zemlje.
Kao neko ko se bavi pozorištem, umjetnošću i koga, najzad, ne muče problemi koji muče građane Srbije, ne mislite da se suviše udubljujete u fenomen Aleksandra Vučića?
Ne. Tim prije što je Aleksandar Vučić, naprosto, zbirna imenica za sve političke neprincipijelnosti koje smo, s rijetkim izuzecima, gledali na prostoru bivše Jugoslavije proteklih dvadeset godina. I da se ovdje još jednom vratim vašem pitanju s početka: zašto kao pozorišni redatelj otvaram teme koje su traumatične za društva u kojima radim. Kakav god odnos imao prema tim sredinama, unutar onoga čime se bavim želim dati osobni mali doprinos nastojanjima da se ta društva koliko-toliko poprave. Ili da barem otvore teme koje bi, po mom sudu, bile važne za njihovo ozdravljenje.
Kada sam u Rijeci nedavno postavio predstavu Aleksandra Zec…
Za koju ste, očekivano, za razliku od Zorana Đinđića, u beogradskim medijima dobili odlične kritike. Kako je ta predstava primljena u Hrvatskoj?
Nasuprot beogradskim medijima, hrvatski su po predstavi Aleksandra Zec uglavnom osuli drvlje i kamenje. U tom smislu, do dana-današnjeg traje medijska kampanja protiv te predstave, u kojoj su se posebno istakle najtiražnije hrvatske dnevne novine – “Jutarnji list”… Po mom sudu, Aleksandra Zec aktivirala je fašizam iz devedesetih na čijem uklanjanju nadležne institucije u Hrvatskoj nikada nisu ozbiljno poradile. To što je Stipe Mesić skinuo križeve sa zidova državnih institucija ili što je Vesna Pusić u Hrvatskom saboru rekla da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu svakako su dobrodošle geste, ali ne i sistematsko rješenje tog problema… Kad netko otvoreno počne govoriti o tim stvarima, istog trenutka postaje društveni problem.
I, kako se osjećate u ulozi društvenog problema?
Odlično, hvala na pitanju… Nakon predstave Pismo iz 1920, postao sam društveni problem i u Bosni i Hercegovini jer sam, citirajući izjave glumca Emira Hadžihafisbegovića, postavio pitanje bošnjačkog nacionalizma. Naime, u predstavi sam reproducirao tonski zapis Hadžihafisbegovićeve monodrame Godine prevare – pune ratnohuškačke retorike i najgoreg šovinizma – kojom je ovaj glumac veoma dobro naplatio svoj kvazipatriotizam. Prije nego je postao strastveni bošnjački nacionalist, Hadžihafizbegović je, inače, bio član Markovićeve Stranke reformskih snaga; nedugo zatim, pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. U svojoj bogatoj karijeri političkog presvlačenja, taj isti čovjek bio je i kantonalni ministar kulture i sporta Stranke demokratske akcije, a tu je funkciju onda dobrano iskoristio kako bi dotirao filmove u kojima je sam igrao. Danas je najtraženiji filmski glumac na prostoru bivše Jugoslavije, obnovitelj pokidanih kulturnih veza među našim narodima. Hoću reći da je i Emir Hadžihafizbegović još jedan primjer fantastičnih političkih transformacija koje su moguće zahvaljujući kolektivnom zaboravu.
Obrni, okreni opet – Aleksandar Vučić?
Tako nekako… Valjda…
Kako ste i u Poljskoj postali društveni problem? Čime ste to iritirali Poljake?
Svojom interpretacijom komada Nebožanska komedija Zigmunta Krašinskog koji sam radio u nacionalnom teatru u Krakovu. U čemu je bio problem? U tome što sam se, detektirajući jasan antisemitski sloj dramskog predloška, probao pozabaviti problemom povjesti poljskog antisemitizma od romantizma do danas. Direktor kazališta Jan Klata zabranio je predstavu i tako postao prvi pozorišni čovjek koji je definitivno uspio zabraniti moj rad. Pritom, Klata je na taj način i jasno artikulirao nespremnost poljskog društva da se pozabavi svojim aktivnim učešćem u istrebljenju židovskih sugrađana. To naprosto još uvijek nije tema za koju je Poljska spremna. Kao što je i Hrvatska, na primjeru Aleksandre Zec, pokazala da nije spremna govoriti o zločinima koji su bili naređivani ili sponzorirani od najvišeg političkog vrha… Nažalost, sva društva u kojima živimo konstituirana su na nekom obliku zločina. Nekad je riječ o etničkom čišćenju, nekad o privatizacijskoj pljački…
I, šta tu može pozorište?
Može demonstrirati nemirenje. Jer, kao kazališnog reditelja, nitko me neće uspjeti uvjeriti u to da se u Oluji nije dogodilo etničko čišćenje; isto tako, neću povjerovati da je Aleksandar Vučić najbolji izbor za Srbiju koja, birajući ga, pokazuje da se odbija suočiti sa svojom ratnom prošlošću… Znam, netko će reći – teško praštaš, odbijaš ljudima dati šansu da se promijene…
Odbijate li?
Ne odbijam. Dozvoljavam čovjeku da se promijeni, ali pod uvjetom da pokaže makar trunku odgovornosti i kajanja zbog onoga što je počinio prije nego li se taj navodni obrat dogodio. Da bi dokazao iskrenost vlastite promjene, Aleksandar Vučić bi, na primjer, trebao otići i lično se susresti s majkama i ženama Srebrenice i objasniti im zašto im se dogodilo to što im se dogodilo.
http://www.vreme.rs/cms/view.php?id=1211716
