Režija: Hany Abu-Assad
Scenario: Hany Abu-Assad
Uloge: Adam Bakri, Leem Lubani, Eyad Hourani, Samer Bisharat, Waleed Zuaiter
Zemlja produkcije: Palestina
Trajanje: 96 min
Jezik: arapski, hebrejski
Festivali: Kan, Karlovi Vari, Njujork, Varšava, London
IMDB: 7.6/10
Metascore: 75/100
Rottentomatoes: 91/100
Termin i mjesto prikazivanja: 11.12.2014. u 21h – CNP Podgorica
Sinopsis:
Omar je pekar iz Palestine, koji se svakog dana penje preko zida kojeg obasipaju meci da bi vidio svoju djevojku Nadiju. Na drugu stranu zida silazi kao borac pokreta otpora koji se susreće sa odlukama o tome kako da postane čovjek. Okupirana Zapadna obala ne zna ni za jedonstavnu ljubav, niti za čisti rat. Odgovor na pitanje ko je neprijatelj zavisi od prilika. Prijatelji su uhvaćeni, mučeni i dobijaju izbor između života i odanosti. Omar je sanjao da će pokoriti izraelske ugnjetače. Međutim, kada je ubijen izraelski vojnik, Omar je odveden u pritvor i prisiljen je da postane doušnik izraelske vojske. Apsurdna situacija i kriza savjesti, izobličavaju samopouzdanje i čast. Brutalna i prelijepa nesigurnost ljudskog stanja je isto toliko junak ovog filma kao što je i Omar. Prepušteni smo sami sebi i ishodima svojih izbora, nakon što nam sve referentne tačke bivaju uništene.
Recenzija Sandre Vujošević, objavljenu na sajtu kakavfilm.com
Nezahvalno je, a možda čak i banalno porediti ostvarenja istog reditelja, posebno ako su vremenski dosta udaljena jedno od drugog. Apropo toga, tematika i područje iz kojeg potiču filmovi “Paradise Now” i “Omar” navode nas da između njih barem povučemo nekakvu paralela. Ova dva ostvarenja povezuje mnogo više faktora od same činjenice da su delo istog autora Hanija Abu-Asada. Ono što stavlja u isti koš ova dva genijalna filma jeste to što dele isti razdor i nehumane uslove u kojima su nastajali. Tematika ostvarenja “Paradise Now” i “Omar” oslikava jedan narod koji je primoran da se navikne i nauči da živi pod stravičnom represijom koja zaista već predugo traje. Pored još mnogobrojnih sličnosti, ono što povezuje Paradise Now i Omar jeste činjenica da su oba filma jedini palestinski kandidati koji su bili nominovani za nagradu Oskar. Američka filmska akademija ove godine uspela je na neki način da se oduži Abu-Asadu za nepravdu učinjenu pre osam godina, tako što je glumica Viola Davis ispravno oslovila zemlju iz koje potiče “Omar”. Da sada ne bi ponovo spominjala ovaj politički debakl, pročitajte više o slučaju u kritici filma “Paradise Now”.
Priča filma Omar govori o istoimenom mladiću koji je preko dana pekar, a noću pripadnik “oslobodilačke grupe”. Pored Omara, ovoj militantnoj skupini pripadaju još i njegova dva druga iz detinjstva, Tarek i Amdžad. Omar je zaljubljen u Nadiju, Tarekovu sestru zbog koje svaki dan preskače zid “razdvajanja” (Israeli West Bank barrier). Njegove nevolje počinju kada sa Tarekom i Amdžadom odlučuje da jedne noći napadne izraelske vojnike. Odmah nakon izvršenja ove idiotske akcije, Omar biva uhapšen i primoran da sarađuje kao doušnik za izraelsku vojsku. Njemu kao glavni zadatak biva povereno lociranje svog najboljeg prijatelja Tareka, za koga izraelci misle da je vođa njihove “terorističke” jedinice.
Abu-Asad ponovo uspeva da maestralnom režijom uklopi nekoliko žanrova u jedno ostvarenje. Ova ljubavna drama u jednom trenutku zadobija potpuno neočekivani obrt i postaje ozbiljan triler. Poučeni prethodnim iskustvom, sasvim je prirodno bilo za očekivati da će se Abu Asad ponovo okrenuti psihološkoj analizi i stanju uma jednog mladog čoveka koji je primoran da bira da li će izdati sebe i svoj život ili živote svojih najbližih. Abu-Asad još jednom koristi priliku da prikaže parelu između slobodnog sveta i onog koji je pod ratom, odnosno da ukaže koliko neke stvari koje mi kao “normalni” stanovnici nekog društva smatramo banalnim, mogu da imaju ozbiljne posledice u sredini koja je pod konstantnim militantnim pritiskom.
Sa jedne strane vrlo ozbiljnu i napetu temu doušnika i izdaje autor je uspeo da ublaži i ako se može reći razveseli jednom naivnom i nevinom ljubavnom pričom između Omara i Nadije. Naravno, kao što oni koji su upoznati sa prethodnim radnom ovog filmadžije i očekuju, Abu-Asad nije prokockao priliku da u ovako neku tešku priču ubaci i par odličnih komičnih momenata.
S obzirom na uslove snimanja i finansiranja filmova u Palestini, koji su gori od očajnih, ovo ostvarenje poseduje kadrove i scene na kojima bi mogao da mu pozavidi i Holivud. Posebno obratite pažnju na scene Omarovog preskakanja zida kao i na jurnjavu kroz uske uličice Nablusa.
Glumačka ekipa iako skoro potpuno sačinjena od početnika uspela je da prenese na platno jednu skoro opipljivu hemiju, kako među glavnim protagonistom i njegovim prijateljima, tako i među zaljubljenim Omarom i Nadijom. Adam Bakri u naslovnoj ulozi potpuno prirodno i beskrajno simpatično tumači lik neshvaćenog ali posvećenog i hrabrog mladog palestinca. Jedino što se može navesti kao sitna i lako zanemarljiva mana ovog ostvarenja jeste to što je autor za razliku od svog prethodnog dela koje smo spominjali, ovde više pažnje posvetio samom obrtu u priči i stvaranju napete atmosfere nego dubljem razvoju likova i njihovih pojedinačnih priča.
Nadja: “You’re a traitor. Everybody says so.” Omar: “Everybody has got it wrong.”
http://kakavfilm.com/2014/04/omar-2013/
Danijel Jedriško na sajtu film-mag.net/ piše:
Priča kreće s tri prijatelja. Tri prijatelja koja idealističkim pogledom na svijet nastoje promijeniti okruženje u kojem žive. Omar je ovdje samo jedan među njima. Zid njemu nije nikakva prepreka te ga s lakoćom preskače. Tri prijatelja i jedna žena. Priča teče dalje. Društvo koje gradi zidove ne može biti normalno. Neovisno s koje strane. Omar pripada svima, a ne zna kome pripada. Dečko s ulice živi samo svoje ideale. No, da li ti ideali bez pripadnosti ideologiji išta znače? Ako nisi Hamas, kao da nisi uopće. Ako nisi s nama, onda si protiv nas. Oko tih postavki koje je nemoguće razložiti u više detalja bez otkrivanja radnje filma kreće se graditi triler i drama „Omara“, filma koji je i više nego zasluženo na ovogodišnjim „Oscarima“ nominiran u kategoriji najboljeg stranog filma.
Omar živi punim plućima. Sanja o ljubavi i junaštvu, a u trusnom društvu jedno isključuje drugo. Ljubav je luksuz koji si možeš dozvoliti samo ako želiš riskirati. Mladi su ljudi, vidimo to iz filma, itekako spremni zanemariti sve što dolazi s rizicima. Kako film odmiče tako se i likovi mijenjaju. Na početku filma vidimo iz vesele i bezbrižne, kako imitiraju kultne filmske naslove, kako pričaju o djevojkama i dalekim krajevima. Kako film odmiče njihovi pogledi na svijet, njihovi životi i njihove teme postaju sve realnije, sve turobnije. Odrastaju. Paralelno sa stvarnim zidom, u glavi grade one sve gore, metaforičke Zidove, stvaraju prepreke kakve može stvoriti samo društvo koje bez njih ne funkcionira. Omar je najveći idealist od svih. Postavlja se pitanje hoće li barem on sačuvati snove?
Hanyju Abu-Assadu „Omar“ je druga nominacija za „Oscara“ u kategoriji stranog filma. Prva je bio odlični „Paradise Now“. Njegova se redateljska umješnost vidi u načinu na koji je režiran „Omar“, ali ponajviše u njegovoj dinamici. Glavni glumac Adam Bakri u filmu prolazi cijelu paletu osjećaja. Sva njegova raspoloženja dodatno su dočarana odličnom režijom i možemo reći kako baš tim odličnim nijansiranjem emocija Bakri i Abu-Assad daju filmu onu dubinu koju možda zbog mjestimice klišeizirane priče ne bi imao. Leem Lubany s druge strane, kao glavna ženska uloga, iako iznimno lijepa u ovom filmu kao da je i glumački nedorasla zahtjevnosti uloge. Možda se to može pripisati i liku hirovite tinejdžerke koju glumi, pa onda i sama glumica djeluje pomalo nezrelo ali imam dojam da njoj nedostaje ona dubina koju Bakri ima u glumačkom smislu, pa bi i kemija između njih dvoje na platnu bila uvjerljivija.
Neovisno o tome „Omar“ je jako dobro ostvarenje kojem ne mogu naći puno zamjerki. Isprepletenost simbola na nekoliko razina, od kojih su u ovom tekstu kako ne bi previše otkrivao radnju, pokazani samo neki doista na momente zapanjuje. A najvažniji simbol, onaj koji pokazuje kako fizički zid gradi još gori psihički Zid u ljudima, doista zapanjuje. Pogotovo je interesantan način na koji je to pokazano kroz lik Omara i njegovu interakciju s društvom u kojem živi i – posebno – onim pravim Zidom protiv kojeg se bori.
U društvu koje bira strane teško je ostati neutralan. Pogotovo jer je ljubav, kao najjača emocija od svih, najmanje takva.
http://film-mag.net/wp/?p=18375
O autoru:
Hany Abu-Assad je režirao 2006. godine film o kome se često raspravljalo, Raj sada, koji je osvojio Zlatni globus za najbolji strani film van engleskog govornog pordručja, a takođe je nominovan za Oskara u istoj kategoriji (predstvaljajući Palestinu). Priča o dva muškarca koji pripremaju samoubilački napad na Tel Aviv, Raj sada je svoju svjetsku premijeru započeo na Berlinskom filmskom festivalu, gdje je osvojio nagradu Plavi anđeo za najbolji evropski film, zatim Berliner Morgenopist Readers‘ Prize i nagradu Amnesty International za najbolji film. Abu-Assad je 2002. godine imao internacionalni hit Ranino vjenčanje, priču o mladoj Jerusalimki koja pokušava da se uda prije 16 časova. Abu-Assad je takođe dobio priznanja za film Kurir na engleskom jeziku iz 2011. godine, u kojem glume Jeffery Dean Morgan, Til Schweiger i Mickey Rourke, i dokumentarac iz 2002. godine, Ford Tranzit, portret jednog Ford Tranzit taksiste i vedrih stanovnika palestinskih teritorija. Abu-Assad je rođen u Nazaretu, Palestini, 1961. godine. Nakon studiranja, radio je kao avio inžinjer u Holandiji nekoliko godina, poslije čega je ušao u svijet kinematografije kao producent. On je producirao 1994. godine igrani film Policijski čas, u režiji Rashid Masharawija. 1998. godine, Abu-Assad je režirao svoj prvi igrani film Četrnaesto pile, po scenariju Arnona Grunberga.
