Piše: Žarko Paić
Draženu Katunariću
…jer treće zemlje za čovjeka nema. Franz Kafka, Dnevnik
Čemu pisanje?
Kada se urušava trusna zgrada zapadnjačke metafizike, s njom u bezdan propada i jezik koji joj je povijesno pružao opravdanje, podarivao joj zbiljsku iluziju moći, tajnovit u svojoj jednostavnosti i jednostavan u svojoj složenosti. Jezik nije bio nikad pukim sredstvom kazivanja. Bez jezika mitski čovjek nije mogao imati sliku mišljenja o svijetu u kojem obitava. Živeći na mjestu razlike između bogova i životinja bila mu je uskraćena besmrtnost i nevinost postojanja. Biti-između označava položaj ekscentričnosti i nesvodljivosti na bilo što drugo. Heidegger u kritici moderne antropologije tvrdi da je od Aristotela do danas čovjek ostao zagonetkom u svojoj otvorenosti. Kada ga se svodi na životinju koja misli, tada je pojam mišljenja logički ili racionalno utemeljen, a sve drugo ostaje neutemeljeno i bezrazložno. Dostojanstvo čovjeka zacijelo se ne skriva u definiciji animal rationale. Postoji nešto mnogo dublje od jezika kojemu računanje određuje granice. Mitopoetsko kazivanje prethodi jasnoći i izvjesnosti jezika kao logosa/uma. Misliti iz jezika znači kazivati iz samoga događaja svijeta. Svijest o moći jezika odlučuje o ozakonjenju povijesti. Čitava zagonetka početka i kraja povijesti proizlazi iz pitanja o događaju. Zahvaljujući tome povijest postaje smislenom „pričom“ ili, pak, idejom o svrsi i cilju zbivanja. Mit, umjetnost, filozofija, religija, znanost u događaju jezika otvaraju događanje istine o Bogu, bitku i biti čovjeka.
Jezik ne nastaje kao refleksija o događaju. Njegovo vrijeme nije ono koje dolazi poslije čina utemeljenja. Posve suprotno, događaj jezika pojavljuje se uvjetom mogućnosti otvorenosti svijeta čak i kada šutnja odjekuje između udaljenih gôra. Praktički karakter jezika proizlazi iz događaja. U njemu se susreću čovjek i njegov svijet. U jednoj sekvenci grčkoga filma Ifigenija redatelja Michaela Cacoyannisa prema motivima Euripidove tragedije, glumica Irene Papas u ulozi Klitemnestre, shrvana neizrecivom majčinskom boli nakon žrtvovanja kćeri Ifigenije da bi Grci pod vodstvom njezina oca i Klitemnestrina muža Agamemnona otplovili pod zidine Troje, prepuna srdžbe izriče kako su riječi poput bodeža koji zasijeca duboko u srce i dušu čovjeka. Otvorene rane nikad ne zacjeljuju. Iako se čini da je uporaba jezika u izvedbenome činu promjene svijeta tek metaforom, to je kriva pretpostavka. Bit jezika nije u značenju nečega drugoga. Time bi pao na razinu sredstva komunikacije. Iz jezika, međutim, nastaje svijet kao događaj odnosa bitka i vremena. Otvorenost svijeta iskazuje se u događaju pjesništva i mišljenja.[1] Jezik znamenuje i naznačava, stvara i razara svijet. Metafora, dakle, ne može biti figurom ili uresom stvari u jeziku kao sličnosti mišljenja i svijeta. Istinskom metaforom svijet tek poprima karakter epifanije. Sve se to razotkriva u Joyceovu pisanju. U tom slučaju razlika između sličnosti i analogije s predmetom o kojem metafora govori nastaje iskrsavanjem jezika iz životne moći podarivanja-pružanja samoga događaja epifanije. Platon u Kratilujezikom označava moć proizvođenja bitka. S jezikom novo dolazi u svijet. Ali bez uvida u samo podrijetlo i bit jezika sve, naposljetku, ostaje pusto i prazno. Bez Sofokla nema grčke tragedije kao što bez Rimbauda nema pjesništva francuskoga modernizma. S onu stranu vulgarne službe drugim svrhama, medijalnost se jezika ne može svesti na aparat koji proizvodi poruke za neutralnu zajednicu korisnika. U jeziku se događa svijet kazivanjem događaja o svijetu. Svi putovi jezika od njegova prapočetka do kraja u tehnosferi umjetnoga života vode k istome. Putovi su razlike u događaju onoga istoga. Riječ istina u svim jezicima odnosi se na istinstvovanje onoga Istoga u pojavljivanju razlike kao koprene istosti. Kada jezik govori, svijet iz obzorja neskrivenosti postaje prostorom-vremenom istine i kazivanja događaja. Modernu književnost određuje bolno iskustvo pukotine u biti jezika. Treba doprijeti do stvari koja se ne može odrediti više nikako drukčije negoli onako kako to kaže Franz Kafka u Dnevniku s dva nadnevka 18. i 21. listopada 1921:
„Vječno djetinjstvo. I opet zov života. Lako je zamislivo kako je veličanstvenost života razasuta oko svakoga i uvijek se nuđa u svoj svojoj punini, ali je zastrta, u dubini, nevidljiva, vrlo daleko. A ipak je ona tamo, ni neprijateljska, ni zlonamjerna, niti gluha. Prizove li je se pravom riječi, pravim imenom, ona će prići. To je bit čarobnjaštva, što ne stvara, već priziva. /…/
Sve je tlapnja, porodica, ured, prijatelji, ulica, sve je tlapnja, daljnja ili bliža – žena; ali najbliža je istina samo da pritiskaš glavom o zid ćelije koja nema ni prozora ni vrata.“[2]
Tlapnja o mogućnosti apsolutne slobode jezika u pisanju određuje modernu umjetnost i osobito književnost u cjelini. Autonomija proizlazi iz dvostruke emancipacije. Jedna se oslobađa prisile Zakona (transcendencije), a druga od zahtjeva same želje (imanencije) ovoga svijeta. Kada se svijet konstruira iz tehno-znanosti tada stroj života sam proizvodi jezik po mjeri svoje nepredmetnosti. Život nezadrživo klizi umjetnom pustinjom neljudskoga. U toj postavci skriva se bit etike. Samo zbog onoga neljudskoga u nama imamo mogućnost razlikovanja dobra i zla. Zakon prisiljava na dužnost iz straha od krivnje, a želja smjera preko granica tjelesnosti. Bez tlapnje Zakona želja ne dospijeva do apsolutnoga užitka. Poprimivši iluzornu formu govora zabrane stoga što oponaša ikonoklazam Božje riječi u negativnoj slici slijepe pravde ili neizrecive šutnje o mesijanskome mjestu pravednosti, sam se Zakon suspendira u novoj situaciji koja ima oznake izvanrednoga stanja. Već na početku romana Proces Jozef K. ne može vjerovati da mu se to događa u jednoj pristojno uređenoj pravnoj državi u Srednjoj Europi, koja još k tome počiva na vladavini Zakona i poštivanju njegovih odredbi u svakodnevnome životu. Taj nečuveni trenutak rušenja iluzija početak je krize vjere u metafizički jezik istine, pravde i slobode. Vjera u moć uma kao Zakona transcendencije samoga života, međutim, prva je kriva pretpostavka racionalizacije neljudskoga sustava. Kafka je opisao racionalnost svijeta modernoga tehnopolisa iz perspektive onog najmračnijega i najčudovišnijega. Vladavina korporacijskoga stroja upravljanja svijetom u ime „napretka“ čovjeka s oznakama rase, klase, nacije, države, kulture predstavlja njegov tajni kôd. U Dnevniku nailazimo na ubojite aforizme o paradnome nacionalizmu i militarizmu prvoga svjetskoga rata. Zbližavanje Hašeka i Kafke, Jozefa Švejka i Jozefa K. dodatno svjedoči o jeziku perverzije dvostrukoga svijeta: onoga Austro-Ugarske monarhije koji se raspada u agoniji svjetskoga rata i onoga koji nastaje stvaranjem geopolitike demokratskoga i totalitarnoga stroja nadolazećega doba. Humor ne služi tek terapeutici očaja. Od Cervantesa roman je pronašao tu moćnu figuru nepokorivosti slobode. Na križnome putu slobode od životinjskih jazbina do kažnjeničkih kolonija i hotela Amerike Kafka se humorom služio u obrani dostojanstva čovjeka u borbi s neljudskim. U beščašću rata i nacionalizma djelatan je čitav kulturni pogon. Svećenici, činovnici, bankari, birokrati svih profila, znanstvenici i pisci, baš svi postaju subjekti/akteri bezlično ustrojenoga svijeta koji djeluje i događa se poput paukove mreže. Kontingencija i emergencija događaja od romana Proces, Dvorca do Amerike spajaju svijet strunama jedne planetarne tehno-animalne sluzi. Dalekim i nesvodljivim dvojnikom Kafke danas zacijelo se može smatrati američki pisac Thomas Pynchon. U njegovim romanima Gravity Rainbow, V., The Crying of Lot 49. paranoja i društvena entropija u pripovjednome svijetu Amerike postaju figurama postpovijesnoga svijeta vladavine „duha korporacije“.[3]
Pisanje preostaje mnogo više od subverzije poretka neljudskoga. Ono tek omogućuje novo dostojanstvo života. Radikalnim odmakom od politike i ideologije postiže se spasonosni razmak. Kafkin „eskapizam“ ima stoga terapeutsku vrijednost. To je protuotrov svakom lakomislenom angažmanu književnosti. Ne treba zaboraviti da je osim posvećenosti Nietzscheu i Kierkegaardu, podržavanju cionizma i anarhizma, socijalizma i antropozofije, njegova angažiranost ponajprije beskompromisni zavjet književnosti koja nikome i ničemu ne služi osim apsolutnoj slobodi jezika nadolazećega. Upečatljivim tumačenjem nemogućnosti utemeljenja književnosti bez praznoga mjesta Zakona na temelju Kafkine parabole Pred Zakonom Derrida je pokazao kako pisanje prethodi govoru. Prethodi mu zato što singularnost događaja ne proizlazi iz bitka u vremenu, nego iz vremena koje se sabire u dodatku (supplement) samoga jezika. Ali taj je dodatak već uvijek i nadomjestak. Pisanje ne utemeljuje Zakon niti mu logički prethodi. U činu ponavljanja govora u tekstu pisanje uspostavlja razliku između Zakona (života) i jezika (književnosti). Razlika mora omogućiti nužnu granicu razdvajanja da bi se poredak povijesno mogao održati. Bez razlike sve bi palo na razinu onoga što Kafka u pripovijesti „Pismo Ocu“ naziva okrutnom nevinošću obojice, oca i sina. A upravo je to najgore rješenje edipalne situacije, kako to tumače Deleuze i Guattari.[4] Netko mora biti kriv. Netko mora preuzeti na sebe iskupljenje kao moralnu dužnost. No, iskupljenje više nema u sebi ništa ljudsko. Sada je riječ o iskupljenju i spasu koje dolazi iz pisanja same razlike između svjetova Zakona (života) i slobode kao želje u biti umjetnosti. Jezik ozakonjuje život na taj način što ga ograničava u skladu s pravilima uporabe u društvu, kulturi, ekonomiji. Život, pak, podaruje jeziku nove mogućnosti promjene jer je nesvodljiv na društvo, kulturu, ekonomiju. Aporija utemeljenja pokazuje da pisanje ne omogućuje životu samo refleksiju o onome što se dogodilo. Po tome bi pisana povijest uvijek bila osuvremenjena prošlost. Pisanje, naprotiv, otvara mogućnost življenja na tragu drukčije povijesti od one ozakonjene govornim činom prisutnosti.[5]
Ova aporija svojevrsni je novi „Zakon“ čitave moderne i suvremene umjetnosti. Nestankom Boga i raspadom metafizike svijet mora pronaći razloge za svoje postojanje izvan službe orgijama profitu, zabavi i seksualnosti. Živimo u doba političko-estetskih nadomjestaka. Od povijesnih pokreta avangarde do posthumanoga stanja umjetne inteligencije pitanje se identiteta i razlike pokazuje temeljnim pitanjem stvaralačke entropije. Umjetnik bez aure genija može biti samo neka vrsta kreativnoga hibrida tehno-znanosti i njezinih duhovno-religioznih nadomjestaka. Primijenimo li poznatu Kafkinu misao o književnosti kao nagovoru riječi koje dolaze niotkuda i nenadano da bi pisac poput čarobnjaka stvorio iluziju savršenstva, bit će jasno kako suvremeni umjetnik više nije drugo negoli svojevrsni montažer atrakcija ili istraživač razlike između invencije i kreativnosti.[6] Picassova slika Raspeće iz 1930. godine u kojoj odjekuje Batailleovo shvaćanje transgresije i apokalipse tijela te Stelarcovi performansi Suspensions u kojima nadilazi granice ljudskoga (prirodnoga tijela) i neljudskoga (tehnološke tjelesnosti) pokazuju razmjere ove aporije. Kada više nema božanskoga, na djelu je povratak političkoj teologiji ili estetskoj konstrukciji kibernetičkoga tijela. Sama želja bez onoga što joj je podarivalo područje intenziteta i ukrotivosti, snage i nemoći, preostaje praznom u društvu spektakla. Kao što proces estetizacije danas nadomještava iščeznuće ljepote, tako i proces ispražnjavanja želje njezinim vizualno-opscenim zadovoljenjem nadomještava nestanak ljubavi. Bezmjernost reprodukcije onoga Jednoga u beskonačnome nizu istoga kao različitoga stvara učinak dosade. Slikar Titorelli u Procesu slika uvijek jedno te isto poput prethodnika Warholovih serigrafija medijskih figura spektakla. U tom perverznome „paklu ne-realnoga“, u kojem se sudski proces događa u hotelskoj konferencijskoj dvorani s publikom, posvemašnja ravnodušnost Drugih na sudbinu Jozefa K. izaziva najveću tjeskobu. To je ono što proizlazi iz biti neljudskoga kôda društva kontrole, Višak ekstremnih emocija proizvodi doživljaj ravnodušnosti. Strah od krivnje i sloboda bez granica potrebuju nešto što ih nužno povezuje u njihovoj suprotnosti. Temeljni problem s inflacijom etika u doba neoliberalnoga globalnoga kapitalizma njihova je potpuna nemoć. Svođenje na utjehu ovog ili onog načina „stila života“ od čuvara prirode do cyber ratnika, od mafije do religioznih fundamentalista stvara od etike nostalgiju za minulim vremenima tlapnje. Budući da etika nastaje samo iz „stimulansa ravnodušnosti“ na patnje Drugih zbog uronjenosti u vlastitu prazninu rascijepljenoga egoističnoga sebstva, pitanje drugosti Drugoga, naposljetku, postaje humanitarno pitanje djelovanja policije u akcijima raseljavanja/naseljavanja teritorija. U Procesu nas Kafka suočava s novom situacijom u masovnome društvu gubitka individualnosti. Svi sudjeluju u proizvodnji urote i prokazivanju Drugoga samo zato što je taj način kolektivne paranoje najbolji lijek za mogućnosti obnove korporativne mreže iznutra. Ravnodušnost na patnje Drugoga dovodi do dosade i zaborava Drugoga. Na Kafkinome putu između dviju obala od kojih je prva transcendencija krivnje, a druga imanencija želje, problem nadolazećega doba kraja povijesti upravo je onaj o odnosu jezika kao traga slobode i slike kao načina opažaja realnoga. Mislim da se radi o pisanju slobode kao paradoksalnoj strategiji izokretanja dvojega: (1) metafizičkih načela židovsko-kršćanske religije i (2) društvene konfiguracije moći modernoga doba. Nadolazak posthumanoga stanja svijeta nastoji se prevladati pisanjem. Sloboda ovog neutemeljujućega čina za svoj credo preuzima jezik soteriologije bez Boga i žrtvovanja bez Raspeća.
Čini se da je to ono što obilježava Kafkinu zagonetku u modernoj književnosti. A proteže se i u naše vrijeme. Vladavina tehno-bestijarija nije tek pukom metaforom. Okrutnost i dosada realnoga u najvišem stanju čudovišne transparencije postaje svakodnevicom. Stereotipne riječi o Kafki kao proroku društva kontrole, birokratskome stroju upravljanja, dehumanizaciji svijeta potvrđuju ono što je sam smatrao „očajem moderne književnosti“ – jezik metafore i simbola, alegorije i mesijanstva. Nije Kafka prorok tehno-animalne budućnosti. Mišljenje-jezik vizualizacije svijeta bez ideja, osim one koja od samoga početka pada u najdublje dno bezdana, ostvaruje se u njegovu djelu. Ta je ideja uvjet mogućnosti imaginacije književnosti i razlogom borbe za opstanak pod svaku cijenu. Radi se o riječi/pojmu slobode. Dva su njezina glavna značenja od kojih ni jedno u potpunosti ne odgovara ideji Kafkina pisanja:
(1) sloboda kao transcendencija života i
(2) sloboda kao imanencija umjetnosti.
Rješenje je u prolazu i prijelazu između dviju „sloboda“. Imanencijom se označava želja za slobodom u tekstu kao mreži svijeta bez središta i rubova. Transcendencija je, s druge strane, spas od života u službi korporativnome ništavilu i beznađu birokratskoga stroja modernoga društva. Želja proizlazi iz umjetnosti kao racionalne askeze, a Zakon iz života kao zabrane želje. Asketski način egzistencije pripada ideji priče Umjetnik u gladovanju. U doba kada umjetnost postaje profanim strojem užitka i razonode u društvu spektakla, jedina je subverzija ove perverzije u činu skandalozne izloženosti umjetnika na pozornici svijeta. Agonija realnoga postaje agonijom umjetnosti. Zbog toga se smrt glađu ne čini više skandaloznim činom pojedinca. Više je to odluka o trajnoj suspenziji svijeta pretvorenog u mahnitu službu profanome užitku i nadomjescima božanskoga. Tome usuprot, u Procesu bezrazložnost osude Jozefa K. i njegove još bezrazložnije nedužnosti proizlazi otuda što je on tek jedan slučaj, doduše izniman, koji čak i ne mora dokazati svoju nevinost da bi bio ubijen „kao pseto“. Problem je u tome što želja za slobodom potkopava sustav u dehumaniziranome svijetu. U Anti-Edipu Deleuze i Guattari će želji pripisati oznaku postajanja-revolucionarom.[7] Ono treće nalazi se u neodredljivosti i emergenciji čina pisanja. Daleko od toga da bi ono bilo pukim nadomjeskom za beznađe života i kompenzacijom za očajem egzistencije. Pisanje otvara prostor-vrijeme savršene bestjelesnosti iskustva samoće i dodira Drugoga u „hodočašću pustinjom“ do obećane Zemlje/Kanaana.
Nastaviće se
http://filozofskimagazin.blogspot.co.uk/2015/10/zarko-paic-franz-kafka-i-neljudsko.html
Iz knjige: TREĆA ZEMLJA: Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014.
……..
[1] Martin Heidegger, Unterwegs zur Sprache, GA, sv. 12, V. Klostermann, Frankfurt/M. 1985.
[2] Franz Kafka, Dnevnik, Zora – GZH, Zagreb, Odabrana djela, sv. 8. 1977. str. 440. i 442. S njemačkoga prevela Traute Šegedin
[3] Inger H. Dalsgaard, Luc Herman i Brian McHale (ur.), The Cambridge Companion to Thomas Pynchon, Cambridge University Press, Cambridge, 2012.
[4] Gilles Deleuze i Felix Guattari, KAFKA: Toward a Minor Literature, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1986. str. 9-15.
[5] Jacques Derrida, „Before the Law“, u: The Acts of Literature, Routledge, London – New York, 1992. str. 181-220.
[6] Vidi o tome: George Steiner, Grammars of Creation: Originating in The Gifford Lectures for 1990, Faber and Faber, London, 2001. str. 266-281.
[7] Gilles Deleuze i Felix Guattari, Anti-Oedipus: Capitalism and Schizophrenia, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1983.
