Osmijeh

| December 18, 2016 | 0 Comments

bub

Dlochrysa fastuora

Pripadnik grupe buba listara, koje su biljojedi. U godinama posebno pogodnim za njihovo razmnožavanje sele se iz jednog kraja u drugi u velikom broju i prouzrokuju ozbiljne štete poljoprivredi. Hrane se lišćem i kao odrasli insekti i u larvenom stadijumu tako da se često na biljci hrane zajedno i odrasli i larve. Obično su to dnevni insekti i ljubitelji sunca. Rado miruju na osunčanoj površini lista. Ako ih neko uznemiri obično podviju noge i padnu na zemlju.

Šta biste vi uradili na mom mjestu, ne znam. Nekako, bilo je sa jedne strane glupo da ćutim, sa druge, ako bih rekao, pokvarilo bi se, ne bi nikada bilo isto. Ne znam. Slučajnost je čudna stvar, na tu zabavu sam otišao sasvim slučajno, znači, niti sam znao koga, ta djevojka sa kojom sam bio, upoznao sam je dan prije u vozu, ej, u vozu, i onda zašto da ne, zabava u gradu gdje nikog ne znam. Ali, prevario sam se. Znao sam nju.

Najveće ludilo je bilo to što se pravila da me ne poznaje. Gleda me iz ugla sobe, drži čašu u rukama, smije se tom majmunu koji je grli, koji joj ljubi vrat, gleda me kao da me ne poznaje, i šta je trebalo da uradim, da priđem, da pitam, onako, pijan, u prvi mah pomislih da griješim, ne, to ne može biti, ali onda se sjetim, da je rođena u tom gradu, pa opet…

Pitao sam ga onako, šta ste radili za vikend, reče kako je ona otišla kod roditelja, i ime tog grada, a da je on sređivao u firmi neke podatke važne za narednu sedmicu. Uvijek je radio, otkad znam za njega. I kada smo bili mali, sve nas je tjerao da skupljamo, od vrata do vrata stare novine, poslije da ih prodajemo, pa smo brali lipu, pa smo…

Volio bih da znam šta bi ti uradio na mom mjestu. Nije sad da mi je bio najbolji prijatelj, nakon izvjesnog vremena razdvoje se ljudi, život ih nosi na razne strane, sada kada pomislim, šta je sa ostalima, uzdrhtim…

Da. Šta sam uradio. Ništa. A još da ti kažem za sebe. To su bili dani. Pijanstva, straha, mamurluka. Ponekad uđem u kupatilo, vidim lavabo, ne mogu da izdržim. Ne kapiraš ti. Vidim bijelu dršku tuša, i naježim se, sve one rupice. Strašno je to. Lišće, te jeseni, u ludačkom vrtlogu, dok silazim jednom strmom ulicom. Tad podignem kragnu kaputa i zatvaram oči braneći se od prašine.

Pravili su roštilj tog dana i pozvali, samo mene. Igram se sa njihovim sinom, sakrijem lice rukama, on govori, nemoj, ja ću, ja ću, a onda kažem BA i uplašim ga. Zatim on mene plaši i smije se. Njih dvoje oko roštilja, pogledam krajičkom oka, nasmijani. Dječak donosi kutiju šibica, čuči, vidim da nešto radi. Ubacio je bubu u kutiju, stavio je na već pripremljene grančice i zapalio. Kao da sam čuo cviljenje iz vatre. Ili je to bilo pucketanje grančica. Razumiješ, pucketanje, kao kad…

Roletne. Imao sam tih dana problem – uđem u sobu, napolju je već mrak, roletne su podignute, spolja se sigurno sve vidi, mislim, ne da je sigurno, znam da se vidi, jer ja kad prođem mogu da vidim sliku na zidu, znači i ja sada, ah ranjiv, može bilo ko sa ulice da me vidi, i nekad imam osjećaj, da, dok stavljam zalogaj usta, neko sa ulice gleda, rekao bih da imam kome: spusti roletne, ne volim, imam osjećaj da neko u mene bulji dok jedem, ni kad ne jedem, a posebno kad jedem, ne volim, rekao bih da imam kome, ovako ustanem, spustim roletne i vratim se stolu. I u trenutku apetit nestane.

Poznanik, prijatelj, drug, koliko samo tih naziva. Sad, neko ti je jedno, neko drugo, kao eto, ako imaš dva prijatelja u životu to je mnogo, neko je jednom mom, ah, prijatelju, rekao – sto kumova nigdje prijatelja, pa sve te priče, hoću da kažem, da ne znam je li mi bio sad neki veliki prijatelj, u tom gradu samo sam njega znao i normalno je da sam se sa njim gledao i družio, tražio od njega pomoć, a ne od nekog nepoznatog. Šta da kažem. Onda u školi, bio je od onih koji nikada ne bježe sa časa, i sada kada se sjetimo nekih stvari, dok pijemo vino na verandi, njegova žena se kao ljuti, kaže: zar opet počinjete te dosadne stare priče. Mi nijesmo mislili da su dosadne

Ali, mladost je drugo. Tada bih možda reagovao drugačije.

To sa kupatilom, stvarno nešto nije bilo u redu. Da li ste se nekada ogledali u svojoj mokraći, u WC šolji. Nije to samo mokraća, to je mokraća pomiješana sa vodom, ali dobro, stvar je formulisanja, kupatilo je postalo problem, izjutra. Ponekad, uđem, vidim savijenu šipku iz koje lije voda, te oči, jedno crveno, drugo plavo, taj nos ili penis, ili nešto drugo, iz kojeg lije, lije, po mojim rukama, u njima, puni se, stvara se mali bazen u kojem nazrem, ah i u njemu nazrem, a onda iako je potrebno, svi tako rade, to se baš tako radi, ja ne podignem ruke i moje lice ne osjeti vodu, jednostavno ih raširim, voda pljusne u lavabo, nestane kroz nekoliko rupa, čuje se zvuk, uh, užasan grgotavi, grgoljavi zvuk, i nestane, nasmiješim se, ali ne zadovoljno, ne, jer sam pokvario, jer sam uradio onako kako se nije očekivalo. Onda izađem iz kupatila, prođem kroz hodnik, otključam vrata i izađem napolje. Kupatilo.

Licemjerni Grad. Noću, volim da vozim sam, kiša pada, pijem pivo, pušim, vozim sasvim polako preko mosta, tamo, u drugi kraj grada. Automobili pretiču, trube, neke djevojke pokazuju mi srednji prst kroz prozor. Da, nikada nijesam bio kao moj drug. Poznanik, drug, prijatelj, neko bi razliku primijetio. Ja ne. Mislim sa jedne strane mi je svejedno, sa druge…Vozim polako, razmišljam, pa dobro, njena stvar, njihova stvar, ionako sam te noći bio slučajno na toj zabavi, ali ipak, ona koja kao da me ne poznaje, onako drsko da gleda, kao da je nije strah, da ću reći, možda kažem, možda da joj zaprijetim, kažem u trenutku kada smo sami – zar se ne sjećaš da sam te vidio, ili, dok sjedimo i gledamo fudbal, ona donosi pivo, da kažem, a kako ti je bilo za vikend kući…ne znam, uopšte, eto…

Gledam TV u iznajmljenom stanu i odjednom mi se učini da nešto dimi, iz kuhinje. Odem. Pogledam. Ništa.

Novi grad, lica, ulice. Nove kafane.

Opijao sam se, grozno. Za šankom dok svjetla plove. I onda razgovaram sa konobaricom, milo joj je, smiješi se. Ili laže, samo želi da bude ljubazna. Ah. A i ja, šta sam tražio…Kao i svi, kao i svi. Ljubav, samo, malo ljubavi, noći su bile zategnute do pucanja, i poslije u tom iznajmljenom stanu dok se znojim i pokrećem iznad stranog tijela, pomislim na ženu mog prijatelja.

Poslije pijane noći budim se mamuran, podne je, nedjelja. Odlazim u šetnju, hladno je, ruke su mi u džepovima, pas laje u dvorištu, penjem se strmim ulicama, penjem, da bih kasnije sišao.

Kako ti se čini – pitao me je prijatelj-poznanik-drug, kada smo ostali sami, druga noć mog boravka u tom gradu, kako ti se čini, pita me, ponosan je, mislim i treba da bude, kažem, super je, nasmijana, puna života, da, kaže, puna je života, zarazi sve oko sebe tom pozitivnošću…Prevrćem se izjutra u krevetu, boli me glava, kada sam ih fotografisao, prišla mi je i rekla, ti se nikada ne smiješ, da, nije to bilo pitanje, više konstatacija, ti se nikada ne smiješ, nijesam odgovorio, mislim, šta ima tu da se odgovara…

Ništa. Silazim niz strmu ulicu, vjetar kida lišće sa grana, pravi kovitlace na ulici, jedan list uzmem u ruku, gledam ga.

Pogleda me, njega ljubi u obraz, smiju se, prilazi im sin, ona ga podiže, roštilj gori, dim, miris mesa, zovu me, viču, dođi, dođi ovamo, da nas slikaš, da, pogledao sam izgorjelu kutiju šibica koja je u sebi krila ugljenisano tijelo bube, ta fotografija ostaće u nekom albumu, nasmijani, plavokosi dječak, njena ljepota, njegov jasan pogled. I već vidim, na istoj verandi njegov sin, već čovjek, pokazuje mi album, govori: Sjećaš li se? Ovo si nas ti slikao…

 

Iz zbirke priča Heroji

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Osmijeh

by Slobodan Šabeljić time to read: 6 min
0