Panta rei

| May 16, 2014 | 0 Comments

panta rei

„Dođe vrijeme kada valja izaći iz ilegale podzemnih katakombi na lice dana i pred lice javnosti, skinuti maske avatara i graditi državno uređenje. Romantičarski revolucionarni zanos i emocije tada prestaju biti gorivo koje pokreće na akciju i valja zidati slobodu razumom kako bi građevina stajala postojano, neutralna, nepristrasna, otvorena i prostrana za sviju, da je neki od nas sutra ne bi vidjeli kao tamnicu i poželjeli srušiti ili zapaliti. Prizma političke imaginacije ne smije biti pomućena ostrašćenošću.“

Damir Nikšić, sarajevski umjetnik

Panta rei

Stvari se mijenjaju, sistem postaje neodrživ, jasno je to i premijeru. Ne zbog političkih faktora. Da su samo oni u igri, za opstanak sistema aktuelna vlast ne bi brinula. Makar ne dok je čovjek živ. Ovako, ekonomska realnost postaje glavni uzrok dolazećih promjena. Ipak bi plebis trebao pažljivo s opozicijom i očekivanim „pobjedničkim slavljem“. Decenijski džabalebaroši u Skupštini, odborima, lokalnim institucijama su sve vrijeme marljivo igrali za sistem koji je formirao režim sa nečasnim namjerama. Ostaje dakle treći put. U ponudi je, valja ga primijetiti.

Elem, tek kada je loš ekonomski model doveo sistem u zonu provalije i osiromašio kasicu prasicu, koja je krpila rupe loše planiranog budžeta, na vidiku su istorijske promjene u društvu.

Istorijske, zato što će se prvi put desiti prilika da Crna Gora mirno, demokratski, uđe u zonu tihe smjene vlasti i, jednako važno, modela vladanja. Da li ćemo iskoristiti šansu i da li imamo kapaciteta za to, pitanje je na koje ni vile ne znaju odgovor. Uništen sistem visokog obrazovanja je ostavio pustoš po amfiteatrima i teško je vjerovati da je stasala neka mladost konkurentna Mađarima, Slovacima, Estoncima. Ipak valja uvijek vjerovati u iznenađenja. I naša Mladost je prošlog ljeta ostavila iza sebe brojne ekipe i igrala u Evropi.

Da bi preživjeli i opstali sistem se mora mijenjati. To je prosto istorijska zakonomjernost. Trka koju trčimo više ne zavisi od političke korektnosti i poslušnosti prema međunarodnoj zajednici. Sve više je jasno, nakon „snimka“, „ustavnog nasilja“, „parlamentarne diktature“, „KAP-a“, da stari aršini ne važe i da se novo vrijeme može mjeriti jedino novim vrijednostima. Recimo srednjoevropskim!

Crnoj Gori fali nova ekonomska politika lišena neodgovorne primjene neoliberalne mantre. Nije sporna ideološka pretpostavka toj politici, nije sporno ni opredjeljenje u skladu sa savremenim svijetom, sporna je falsifikatorska primjena i laž. Sporno je odustajanje od industrije, od tri petine ukupnih resursa ove države. Sporno je odustajanje od politike koja priliči običnom čovjeku, nekada radničkoj ili srednjoj klasi.

A zašto se odustalo? Šta je u korijenu današnje crnogorske ekonomske šizofrenije?

Osnovna pretpostavka liberalne ekonomije je slobodno tržište. U Crnoj Gori takvo tržište ne postoji, niti je nesto učinjeno da ono zaživi. Od tržišta rada, kapitala, obrazovanja, zdravstva, pa sve do političkog tržišta, najveća partija je stavila tapiju i poistovjetila sebe sa arbitrom u svakoj utakmici. “Država, to sam ja!”, jasno piše na svakom partijskom čelu. Odatle potiču: nepotizam, klijentelizam, nelojalna konkurencija, javna mržnja neistomišljenika i dr.

Najnovija manifestacija desila se upravo u susret lokalnim izborima kada se političko djelovanje partije pokušava predstaviti odbranom države. Pravo pitanje glasi: “Ko, zapravo, ugrožava crnogorsko društvo danas?” A valja se prisjetiti one definicije patriotizma za mirnodopskog zemana. Odnosno, ko danas ne plaća poreze ovoj državi? Zašto su najbogatiji ljudi ujedno i najzaduženiji i zašto taj dug linkom “državnih garancija“ najčešće postaje dug svih građana?

S obzirom na njegovanje kulta kratkog pamćenja bilo je neophodno napomenuti.

Idu, dakle, izbori. Svi smo umorni od njih i najradije bi zaćutali. Znamo sve, ne možemo ništa učiniti!

Šta nam preostaje? Oni kojima je dobro svakako će glasati. Da li vam je dobro? “Ako vam je dobro onda ništa!”, glasi lucidna parola Peščanika.

Možda je dobro biti pesimista i vjerovati da se ništa neće promijeniti i da smo nemoćni da bilo šta promijenimo. Ali i taj pesimizam mora imati više perspektiva. Ja sam ubijeđeni pesimista oduvijek. Suštinski, na dugi rok znam da sam u pravu jer na kraju se svijetla, svakako, ugase. Ipak promjene, prije ili kasnije, fakat, ostaju jedina konstanta. To je takođe istorijska zakonomjernost. Valja nam, dakle, činjeti nešto za viđela. Miroslav Krleža je rekao da je negativna svijest dragocjena jer je upravo ona natjerala čovjeka da se upusti u borbu sa njemu nesklonim pojavama i da prevlada sve negativne i pozitivne prirodne i natprirodne snage, političke i socijalne. „Da ne postoji negativna svijest čovjek bi i dalje kunjao i drijemao kao neka vrsta vodozemca koji gnjije u glibu toplih voda, razlivenih po ovoj praznoj lopti.“

Zato, ako imamo negativnu svijest, ne treba joj se predati kao konačnoj tako da ništa ne učinimo. Ta negativna svijest mora poslužiti kao motiv da se stvari promijene, dese, učine boljim.

Da bi Crna Gora bila potpuna država neophodno je još mnogo toga. Neophodna su pravila. Njih moraju da postave institucije. Ta pravila moraju važiti jednako za sve. Ta pravila su uostalom suština tržišta. Kako da dođemo do njih, do jednakih prav(il)a za sve? Revolucijom? Anarhijom? Demokratijom? Opet treći put djeluje napristojnije. To je jedini prihvatljiv i pristojan način mijenjanja stvari. Demokratski, na izborima. Tamo postoji treći put koji nudi novi model.

Nedavno preminuli Srđa Popović je govorio da društva s kolektivnom amnezijom ustvari više liče na “zajednicu tela” nego na društva.

Crnoj Gori, više nego ikada je potrebno društvo, ne pojedinac, ne zajednica tijela.

Tags: , , ,

Category: Jasan Pogled

Markić Rakočević

About the Author ()

Markić Rakočević, rođen proljeća 1980., nedugo nakon smrti Josipa Broza a pola godine prije ubistva Džona Lenona, što ništa konkretno o njemu ne govori. Diplomirao pa magistrirao ekonomiju u Podgorici. Voli fudbal, poeziju i novac. U slobodno vrijeme čita sve i svašta i ponekad napiše koju riječ, onako, bez neke ambicije. Antifašista i liberal, ipak, shodno sopstvenom iskustvu življenja zalaže se za jaku državu-institucije. Seksualno opredijeljen, na radost poneke dame. To je, međutim, istorijska kategorija izuzev jedne. Do daljnjeg..

Leave a Reply

Panta rei

by Markić Rakočević time to read: 4 min
0