Pipkanje

| April 17, 2016 | 0 Comments

Rhagium_sycophanta)_IMG_4036

Harpium sycophanta

Veoma omiljene kod skupljača zbirki jer ne samo da su izvanredno lijepe, vitkog tijela a dugih nogu i pipaka, već pružaju skoro beskrajnu raznolikost u boji i oblicima. Mnoge su odlični letači, ali često stoje nepomično kao da su u nekom zanosu. U tim trenucima lako ih je uhvatiti prstima. Veliki broj odraslih strižibuba leti po cvijeću. Imaju tanko tijelo, a uzana pokrilca su urezana ili jako savijena po stranama što olakšava izvlačenje zadnjih krila.

 

Kancelarija je potpuno drugačija, sada, nakon skoro tri godine. Sjećao se zidova, kakvi su bili kada je prvi put ušao, memla, prašina na slikama…sada je sve čisto, cakli, možeš se ogledati na staklu koje se nalazi na stolu, kožne fotelje i dvosjed, pravi mali kabinet, ah, bio je ponosan dok ga je sređivao, šef je rekao – ne misli na novac, samo sredi ovaj brlog, da šef je uvijek bio darežljiv…a sada…ko zna hoće li se ikad više vratiti ovdje…neke konsekvence očekuj – tako mu je juče rekao šef. Konsekvence, šta mogu biti konsekvence, nego premještaj, ostavka, odlazak.

Prokleti mediji.

Čeka telefonski poziv, još jedan prije konferencije za štampu.

Pipkao me je svuda, da. Kako mislite? Da, zavukao je ruku, tada sam pobjegla, pokušala sam da ga ošamarim, uhvatio me je za ruku. Modricu sam nosila tri dana… Nijesam išla kod doktora. Samo sam tražila premještaj. Mislim, kome bi palo na pamet da ide kod doktora, da se poslije sa mnom šale u kancelariji…Zašto sada? Pa kada sam pročitala šta je L. rekla morala sam…njemu se stvarno mora stati na put…i takav čovjek da bude primjer mladima, užasno je to, stvarno….i žao mi je njegove žene i djece, to je stvarno jedna divna žena, jeste, upoznala sam je, dolazila je ponekad u sjedište.

Iza teškog ormara od hrastovine za koji je lično išao u nabavku, sa dugonogom dizajnerkom, buba je krenula ka tankoj traci svjetla. Znao sam kakve oči ima, zbog toga i pričam, bile su to složene oči sastavljene od velikog broja poređanih jedinica osjetljivih na svjetlost. Zamislite – oči bube.

Sjećao se, gledao u ekran televizora i sjećao se, kako je počeo da se bavi politikom, sreo je prijatelja iz rodnog grada, još je bio student, koji mu je rekao, učlani se, imaćeš dosta beneficija, da, tako je rekao: beneficija, sparni avgust, a on bez novca tumara po studentskim domovima, kao da je smrt blizu pa mu se slike iz prošlosti pojavljuju, pomisli, da, onako, kao da je ta konferencija nešto, sve ću negirati, i gotovo, a onda će već šef naći izlaz, to su samo novinari, barabe…

Konferencija za štampu počinje za desetak minuta. Dovoljno da se još jednom čuje sa šefom. I zvoni telefon. I kada se javlja samo kaže: Ja sam. I šef govori da bude miran da sve porekne, bez obzira, i ne dopusti da te isprovociraju, posebno ona novinarka… staloženo, mirno, pročitaj saopštenje, ne odgovaraj na pitanja, samo reci da će se na sudu sve riješiti….hajde sad…

Gade – rekla mu je u lice.

A on dobro zna. Neke daju odmah, neke se nećkaju, ma sve su iste – govori mu kolega, pomisli: kada se pojavljuješ pred novinarima uvijek ima skotova koji će te svašta pitati.

Znoj ispod pazuha počeo je da se stvara dok je vrtio olovku u ruci, i najbolje sam to ja znao, tačno u trenutku kada je bude zgazio, prva mrlja će se pojaviti na plavoj košulji, i širiće se, da širiće se, dok bude deklamovao svoju izjavu pred novinarima, i kasnije kada bude sjedio u kancelariji čekajući da šef pozove, da kaže je li bilo dobro, mrlja znoja će se širiti, neumitno, sudbinski.

Prva je bila L. Ona je sve rekla. Bila je i kod šefa, i kod ministra prije toga. Zatim je isto rekla i H. pa i M. iako ona nije imala šta da priča, kučka, više je to htjela nego ja. Pa su rekli da su me vidjeli u javnoj kući.

Okrutni, okrutni mediji.

(Jednom su jednog fotografisali u javnoj kući pa ga poslije ucjenjivali. I to partijske kolege. Neko će reći: šta ćeš, trebao im je novac.)

Na TV-u emisija o njegovom slučaju, tri žene i jedan muškarac sjede u foteljama i raspravljaju – ne da li je ili nije, kao da je već osuđen, nego šta se sve može podvesti pod termin seksualno uznemiravanje, razlika između uznemiravanja i maltretiranja, sada ćemo vidjeti šta je nekada govorio, kaže voditeljka, i ah, zar od tada čuvaju snimke, sa početka njegovog vrtoglavog uspona, da, tada je štampa takav naslov stavila, čuva tekst u fascikli, Vrtoglavi uspon, tako je pisalo na naslovnoj strani, prikazuju emisiju gdje je gostovao kao pomoćnik ministra, o tranziciji, o svim problemima sa kojima se suočava društvo, bio je mlađi, imao je više kose. Najstrožije bi trebalo kažnjavati sve vrste seksualnog uznemiravanja, ne samo na poslu, i o tome treba donijeti što prije zakon – jer to su naše majke, naše sestre i ćerke, naše supruge. To naše, naše, majke-sestre-supruge, desetak puta ponavljaju, odzvanjaju njegove riječi – naše majke, sestre…a onda se grubo sve prekida izjavama žena – jedna uplakana, jedna tvrdog lica koja kaže nijesam popustila, dala sam otkaz, da li ste se žalili – da, njegovom pretpostavljenom, šefu partije lično, rekao je da će sve ispitati i da će me zvati, da je to sramota, i da sam dobar radnik i da treba da ostanem, da partija ne želi da me izgubi i da će sve biti u redu, nije me zvao danima, a onda su mi saopštili to, o premještanju na drugo radno mjesto…to je bila kap koja je prelila čašu…

Sjećao se dobro tog dana kada ga je Šef zvao. Kada je ušao u kabinet, Šef je gledao kroz prozor. Stajao je i gledao kroz prozor dolje u park, iza je ulica, automobili trube. Uvijek ga je dočekivao sjedeći, sa nekim odlučnim izrazom na licu, jednom je pomislio – ta svakodnevna odlučnost mora da je maska. Sada stoji, ne vidi mu lice, ali pretpostavlja da je zabrinuto.

I još je rekla da joj je šef tada samo rekao da ne bi trebalo iz kuće ništa u javnost iznositi.

Zvali su me i prijetili da ništa medijima ne govorim. Novinarka pita na koji način su prijetili? Rekli su mi da mi sin izlazi iz škole u dva i dvadeset. Strašno – rekla je novinarka i okrenula se put kamere. Skandalozno – tako je rekla.

Buba je podigla antene i osjetila na njihovim vrhovima svjetlost. I krenula ka njoj kao svi koji ne znaju gdje će.

Da, šefe, nema problema. Zvaću vas odmah poslije. Da, da… To je rekao ali je odmah i vidio bubu kako izlazi iza ormara, na čistinu parketa. Zatim je spustio slušalicu.

Buba je po parketu krenula polako.

Vrata su se otvorila.

Vrijeme je – rekao je neko.

Buba je prelazila prostor od ormara ka foteljama.

Rekao je: krećem.

Nije stigla.

Morao je da poskoči. Da bi je stigao, tik ispred fotelje. Njegove cipele, oh taj sjaj, mene je zabolio, iako nijesam u tom trenutku bio tu. Iako sam čekao kao i drugi novinari. I taj zvuk, i on je odjeknuo. I on je zabolio.

Sjedio sam u prvom redu, i da ste me gledali sa strane možda bih vam u svoj toj gužvi izgledao nezainteresovano. Ali, tu biste pogriješili. Itekako sam bio prisutan. Popio je prvo malo vode. Onda je prišao mikrofonu. Rekao da će on tužiti te žene i da će dokazati svoju nevinost, da će dokazati da su cijelu zavjeru smislili politički protivnici. Nije bio ubjedljiv kao njegov šef. Niko u toj sali mu nije vjerovao. Naravno ni ja koji sam bio svjedok mnogo čemu…Ali o tome kada bih pričao prošlo bi vremena i vremena. Nije dao novinarima da mu postavljaju pitanja. Bukvalno je izdeklamovao šta je imao i krenuo da ide. Novinari su vikali, obezbjeđenje ih je zadržavalo, zujale su kamere, fotoaparati. A ja sam vidio, još dok je stajao za mikrofonom da ispod njegove lijeve cipele nešto viri. Da, jeste, bilo je teško vidjeti šta, ali sam sa naporom uspio da vidim: jedna od osam člankovitih nogu. Ostala je na đonu i malo je virila sa strane cipele. Pogledaj – rekao sam koleginci do sebe, koja je, isto kao i ja, mozda djelovala nezainteresovano, ali ne, kako se ljudima ponekad tako učini sasvim suprotna stvar od one koja je u tom trenutku istinita, i ona nije mogla da vidi, pored svog naprezanja, rekla je: ne vidim ništa.

Šta je tu je – pomislio sam.

Koleginica je ponovila, iako je drugi put nijesam pitao: ništa ne vidim.

 

Iz zbirke priča Heroji

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Pipkanje

by Slobodan Šabeljić time to read: 6 min
0