Pismo i nebeski poštari

| September 24, 2017 | 0 Comments

Kad bi se, nekim čudom, ponovo pisala pisma, i kada bih, nekim još većim čudom, umio napisati pismo, i kada bi, što je najčudnije, poštari još uvijek nosili pisma, pa još, što je veće čudo od najčudnijeg čuda, kad bih znao adresu onoga kome kobajagi pišem, svakako bih napisao neko, kakvo-takvo pismo.
Pa bih ga preklopio, stavio ga u kovertu, pa bih ga opet izvadio, pažljivo kao lastavicu ili ranjenika, pa bih nešto kobajagi dodao, opet ga nježno presavio, sve bojeći se da na kraju nešto ne pokvarim, pa bih oblizao mjesto za oblizivanje, pa bih osjetio nekakvu valjda skrobnu slatkoću, pa bih ispresovao tanušnu koverticu sa jedne i sa druge strane, pa bih je opet pogladio, zatim adresirao, ako se to još uvijek tako i kaže kada se već više ne radi, pa bih napisao: šalje taj i taj, onda bih ga metnuo, a ne stavio, u debelu knjigu i ostavio ga da odstoji, da se slegne, da se rasporedi i sladi, da mu ćirilična slova otpočinu i malko prodišu…
Kad bih čudesnim čudom napisao pismo, bio bih srećan prvo što se pisma kobajagi opet pišu, pa onda što sam ja napisao pismo, i naročito srećan, baš onako kučeći razdragan, što sam pismo napisao baš onome kome želim da napišem pismo. Kad bih, dakle, napisao pismo, to bi bila moja makar trostruka sreća koja ne može da stane ni u jedno pismo, ni u sve napisano što može zaličiti na pismo, pa ni kad bi se sve što je napisano nekim velikim pismonosnim čudom, pretvorilo u pismo…
Velika je moja želja da napišem pismo, kao što je i velika vjerovatnoća, procentualno devedeset devet zarez devet, da neću napisati pismo. Prvo, jer se pisma više i ne pišu. Drugo, jer ne umijem napisati pismo. Treće, jer poštari više ne nose pisma. Četvrto, jer ne znam adresu onoga kojem želim da napišem pismo koje vjerovatno neću nikada napisati. Peto, jer ne znam da li još uvijek postoje poštanske markice i da li su poštanska sandučad mjesto u kojima se naliježe nostalgija kao stara kvočka ili mjesto gdje se ubacuju pisma koja se nikada neće napisati….
Dakle, bolje je odustati od pisma, koje ionako neću napisati, nego pisati nešto što neće ličiti na pismo jer su nekada postojala pravila po kojima se pismo piše da bi uopšte bilo pismo. Pošto se nikada nijesam držao pravila, odlučio sam da se manem ćoravog posla i da samo zamišljam i sanjam, kao svaka danguba i dokoličar, kako ću jednom napisati pismo onome do koga mi je stalo više nego do pisma koje, vjerovatno, nikada neću napisati…
U tom i u tako zamišljenom pismu moglo bi da stoji nešto što se inače u pismima nije nikada pisalo ili možda i jeste u onim pismima koja nikada nijesu bila poslata. Postojala su nekada i pisma koja nikada nijesu ni stigla onome kome su bila namijenjena, a bila su zapravo namijenjena onome kome i nijesu mogla biti uručena. Tako nekako bi izgledalo i moje pismo, koje, vjerovatno, nikada neće biti napisano, iz gorenavedenih i još nekih prepreka i razloga…
To moje zamišljeno pismo, moralo bi da ima zamišljena krila jer pretpostavljam da onaj kome želim da napišem pismo boravi na nepoznatoj nebeskoj lokaciji koja je poznata možda nekome i možda još ponekima koji u svakom slučaju nijesu dužni da raznose bilo čija pretpostavljena pisma…
Čak i bivši poštari koji postoje na pretpostavljenoj nebeskoj adresi, nemaju ništa sa mojim pretpostavljenim zemaljskim pismom koje tako želim da napišem, a vjerovatno ga neću napisati. Elem, poštari na nebu, a pretpostavljamo da ih tamo ima, nemaju ništa sa poštarima na zemlji kojih još uvijek ima, ali koji nijesu ono što su bili, jer ne raznose pisma zbog kojih i postoje…
Sadržinu pretpostavljenog pisma, koje, vjerovatno, nikada neću napisati, neću otkrivati jer svako pismo, pa i ono nenapisano, podrazumijeva diskreciju i potpunu privatnost. Valjda je u tome i suština i svrha svakog pisma, pa čak i onog koje se nikada neće napisati…
Mogao bih ovom prilikom, jer mi to i dužnost nalaže, navesti one riječi koje neće biti pomenute u pismu koje bih, ako bih ga napisao, a vjerovatno nikada neću, poslao onome koji postoji na nepoznatoj nebeskoj adresi.
U pismu ne bih pominjao Boga, vjeru, istinu, pravdu, poštenje, nebo, slobodu, čovječnost, bratstvo, ljubav, svetinje, srpstvo, jezik, ćirilicu, Kosovo, košarku (osobito Sala Đorđevića), kihotizam, Nikšić (osobito Miločane), Moraču, Crnu Goru, Srbijicu, Sunčani Breg, pravoslavlje, knjižice, stripove (osobito Mister Noa, Hogara Strašnog, Dilana, Zagora u nekim epizodama, i Korta), onu koju volim najviše na svijetu celom, pa one koje volim kao onu koju volim najviše na svijetu celom, i tako dalje i tome slično…
Sve gore navedene riječi ne bi bile u pomenutom pismu koje vjerovatno nikada neću napisati, a tako bih želio da ga napišem kad bih znao da pišem pisma.
Kad bih sve pomenuto stavio u pismo, koje, vjerovatno, nikada neću napisati, pretvorio bih se u to isto nenapisano pismo, i otišao bih na pomenutu nepoznatu nebesku adresu kod onoga kome sam pismo i namijenio. A još mi je rano…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Pismo i nebeski poštari

by Boris Jovanović time to read: 4 min
0