Art

Plastična boca

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Musca domestica

Larve ove vrste su do krajnosti neprobirljive jer su u stanju da rastu uspješno i brzo u bukvalno svim vlažnim, trulim organskim materijama, počev od leša i đubreta do balega, pa čak i vlažnih novina. Tako kućna muva prati čovjeka svuda po svijetu i bujno se razmnožava, čak i u modernom društvu, za koje se smatra da je najhigijenskije. Jelovnik muva je širok – nalaze podjednako zadovoljstvo i u zdjeli sa šećerom, u bolesničkoj sobi, ili u nužniku. Kad se hrani, muva kroz kratku surlu prvo izbljuje kapljicu tečnosti na hranu dok režnjevima polako struže površinu, zatim većinu tih kapi ponovo usrče. Ono što preostane sadrži masu bakterija iz ranije hrane, počev od onih iz izmeta do zaražene pljuvačke i gnoja. Ovaj insekt prenosi skoro četrdeset opasnih bolesti – tifus, tuberkuloza, dizenterija – su najgore.

Strašno je ponekad. Tako, sjedim, gledam zid ispred sebe, na njemu mrlja. Da. Mrlja, prljavština tamo gdje ne bi smjela biti. Poremećen sistem stvari. Onda ustanem i odem do prozora, kiša pada, napolju neki ljudi prolaze, kišobrani su uglavnom crni. Kada sam bio mali, jednom sam čekao majku u vrtiću, ostao sam poslednji, sam, ona nije dolazila, ja i učiteljica koja me pita: a gdje ti je majka, ćutim jer ne znam zašto je nema, strah, jer napolju kiša jako pada i grmi, na svaki prasak se trgnem, tijelo reaguje, auto koči i majka izlazi i po kiši trči do ulaza, kaže, ah izvinite, sastanak se odužio, nijesam mogla, i tek kasnije razmišljam o pravom razlogu kašnjenja, s kim je tog popodneva bila i gdje, dok je doživljavala orgazam zaboravila je potpuno da neki dječak samo nju čeka u jednom hodniku, na maloj stolici, jako stežući u rukama nindža igračku.

Usnih jedne noći san da mi je muva upala u pivo. I to ne u čašu, već u veliku plastičnu bocu piva. Muva se davila, gledao sam je kroz otvor, sasvim slučajno sam ostavio flašu otvorenu, to inače ne činim, pivo da ne vjetri, i muva je upala u pivo, davila se u njemu. Sanjao sam kako je muva završila u boci, plastičnoj boci piva koja je, u snu, izgledala kao sa reklame, onako orošena, hladna, kao da se nudila, reklamna, da bude popijena. U snu nijesam mogao da pijem iz nje. Muva u boci, to nije dozovoljavala.

Kasnije sam se sjetio tog sna. Svima se dešava deja vu, ali se meni te noći kada su pale prve bombe, dogodio ne deja vu, već upravo taj san. Ne da sam pomislio pogledaj ovo – kao da se nekad prije desilo – već sam to znao. Kupio sam plastičnu bocu piva, dvolitarsko pakovanje, skoro sve pivare sada tako pakuju pivo, isplati se, jeftinije je, i kući polako pio, kucao na kompjuteru i pio. I onda, muva, i onda, sve ostalo.

Na šta se muve skupljaju – pitala me je i sama odgovorila – na govno.

Eto, postoje te kuće, često sam šetao sam, kuće, zgrade, igrališta, smetlišta, jedan grad, kao i drugi, iza tih zidova ljudi spavaju, neki će se sjećati snova, neki ne, neki ne sanjaju ništa..te noći, slabo ko je spavao, zvao me prijatelj iz inostranstva i rekao avioni su poletjeli, a ja sam mu odgovorio da ništa ne brine, ne mogu nam apsolutno ništa, ah, kao da je smrt neka velika stvar. Zar nije fascinantno kada neko pogine na putu. Vozi automobil, razmišlja o nečemu što je prošlo ili mašta šta će se sve desiti u budućnosti – i onda: cap. Prekid. Kao da ništa nije bilo. Meso i kosti zakopaju, duh luta 40-tak dana, i tako, druga auta nastave da prolaze..

Bilo mi je dosta, stvarno.

Kvizova, lutrija, bombi.

I tetka i djed su se ubili. Ona se objesila, on pušku stavio ispod brade i raznio sebi glavu. Neko će reći – eto, muškarac i žena, i tu se razlikuju, i u načinu podizanja ruke na sebe. Jebeni nasledni faktor u koji ne vjerujem kao što ne vjerujem ni u te bombe koje padaju po gradu. Iako, kada se dese takve stvari – kao što je ta mrlja npr, ili ta muva koja se udavi u mom pivu, hej ne mogu ga dalje piti, a već je kasno, vazdušna opasnost, ništa ne radi u ovo doba noći, tada zamislim, uh, tako hladno jasno zamislim. Na sljepoočnici vrh cijevi pištolja. Hladne cijevi. Hladni metalni krug na mojoj lijevoj sljepoočnici. Sjedim u društvu, i pričaju o tipu koji je, eto, tako, djelovao normalan, bez problema, jesen, pa ide zima, pa sve dalje, i jednog dana, govori ta djevojka prćasta kao nos, i jednog dana bez ikakvog razloga otišao, odjednom, ustao, otišao u drugu sobu, uzeo trofejni pištolj svog tate policajca u penziji i svi smo čuli pucanj, i nekoliko trenutaka niko se nije pomjerio, ali svi smo znali, ej možete li vjerovati svi smo znali, iako – da nas je neko trenutak prije pucnja pitao, rekli bi nema šanse, ali u tom trenutku, poslije sam se raspitala kod svih, znali smo, svi, da je mrtav, da je pucao sebi u glavu…

Zlo postoji, ono odnekud dolazi. Postoji to mjesto, gdje ta mrlja nastaje, gdje ta muva kreće na svoj suicidni put. Postoji to mjesto. Sigurno.

Kao da stojite na pješačkom prelazu, a crveno nikako da prođe. I vi čekate i čekate i čekate. Crveno i dalje. I onda, kao da je to potpuno normalno, žena u crvenom šeširu i čizmicama, prođe pored vas i pređe ulicu.

Ali želim da pričam o muvama. Da, da. O muvama koje volimo da lovimo. Ulazim u sobu kod druga, i osjetim se strašno, cijeli plafon išaran tragovima muva koje on ubija tako što ih krpom vrlo precizno pogodi i razlijepi o plafon.

Ali, šta pričam, želim da vam pričam o djevojci koja je imala jednu biljku, koja je bila mesožder, muvožderka, i kako je sve to djelovalo na mene.

Prvo je bila ta biljka, da, krenuo sam sa kraja. Biljka, pa muva koja je upala u pivo, na kraju ona mrlja. A između toga – hladan krug na sljepoočnici.

Ne znam da li me shvatate.

Ponekad, nije lako.

Ja vam mogu sve najbolje ispričati. Više nijesam mogao izdržati. Sjećam se svega i ja ću vam to najbolje ispričati, jer bio sam tamo i sve sam vidio.

Ko zna koliko vrsta muva postoji. Postoje kućne, tu sam se sa njom složio. Jesi li kada vidjela trenutak kada je biljka proždire? Nijesam volio da sjedim ni blizu tog zelenog čudovišta.

  • Uvrijedi me – rekla je – tako će biti najbolje, povrijedi me, tako da ti  nikada neću moći oprostiti.

  • Šta da uradim? – pitao sam je – šta da uradim? Ne želim da povređujem.

  • Ali ipak radiš to – nije se dala. Nije se dala, kako glupo. Samo je govorila ono što misli da misli. Da li je mislila stvarno, da li sam ja tada, u toj sobi, sa biljkom koja je jela meso, bože moj, meso, krv se slivala sa ugla usana, išta znao. Stvarno znao.

  • Postoji muva zunzara – kažem joj – ona je dlakava, odvratna, a postoji i i i – stajska muva. Koja se muva oko staja. Muva se muva, muvanje, zato se kaže, muvanje, kao golicanje, prvo te golicam pa ti ga poslije dam da mi, hm.

Voljela je da budem vulgaran. Kada zaspi odem do sobe, sjedim u mraku i gledam mjesto gdje biljka preživa, zadovoljna. Treba joj glavu otkinuti. Muve prenose bolesti. Ma daj. Stvarno, muva ode na govno, pa na tvoje parče hleba ili zrno grožđa i ti pojedeš i šta. I šta. Umreš. Kad bi se tako lako umiralo.

Jedan je pucao sebi u glavu i ostao živ. I metak ostao u glavi, a on živ. Poslije je i pravio djecu.

Bombardovanje kada je počelo bio sam srećan, jebi ga kako dobra stvar, poslije sirena izađeš u grad, nigdje nikog, i razmišljaš, moguće da upravo sada sa nekog nosača aviona kreće tebi u susret nasmijana tvoja smrt. I sretnete se na osvijetljenoj ulici, te noći dok se ona krije po podrumima noseći biljku koja jede muve.

Bombardovanje može puno da znači. Jer, nema svako pištolj. Nije sad svakom tata vojno lice. Ili policajac.

Jednom se okrenula prema meni. U mraku. Nije tog dana, siguran sam, ništa jela. Okrenula se i gledala me. Znao sam da me mrzi. Da me želi.

Te noći kada sam vidio mrlju, znači prvo biljka, pa pivo, pa mrlja, to je taj redoslijed, sve se završilo. Ponekad pomislim na potpuno nepovezane stvari. Npr. pomislim na vatru, ono kada fakiri i ko sve ne prelaze preko žara bosi, poslije pomislim na maskenbal one noći u diskoteci, svi pijani, ne može se hodnikom proći, jedna djevojka koja mi plazi jezik….Nema to veze, nikakve, znam. Bilo nas je nekoliko, sve njeni prijatelji, čovjek bi pomislio da ih ja nikada nijesam imao. Odem u WC, vraćam se, osjetim kako je razgovor tiši. Znao sam, pričaju o biljki, o meni. Kada sam ušao svi su me pogledali. Donesi još piva – rekla je. Okrenuo sam se i vratio u kupatilo.

Zašto je to rekla? Zar ima nekakve veze. U našem sukobu, ona je izgleda već izabrala stranu, pomislih, i sada je dovela prijatelje, da bi…svi, i biljka, bili protiv…pivo je ležalo na dnu kade pune vode, izvlačio sam ga, etikete su plivale po površini, jedna muva prođe tik uz moje lice. Jedne noći je ustala i našla me gdje sjedim u dnevnoj sobi. Upalila je svjetlo, i pitala: šta radiš tu. Posmatram, rekao sam i ona je shvatila. Nemoj, rekla je, to da radiš. Dođi da spavamo.

Kako čovjek može da spava, sa svim tim klanjima oko sebe?

Kada sam sa pivom ušao u sobu svi su se smijali. Kao da me niko i nije primjećivao. Ali, to je bila samo varka, iluzija, biljku su postavili na sredinu sobe, otvorili prozor očekujući najezdu muva.

  • Vidjećete – super je zanimljivo – smijala se. Znoj se u meni stvarao, znoj. Koji će izbiti. Izbiti na površinu. Tu nijesam mogao ništa. Bilo je postavljeno pitanje. Moralo se odmah reagovati.

Uglavnom, ko bilo šta zna. Mrlja na zidu, pojavila se. Eto, tako. Muva čiji let biva prekinut. Krpa mog prijatelja, ili čeljust neke biljke, ima li veze. Fabrika u kojoj je napravljena jedna raketa, krstareća, neka žena koja je na traci ili za kompjuterom radila, spava, u trenutku kada zlo koje je stvorila kreće. Pivo koje sam kupio. Postoji jedno mjesto odakle sve to kreće.

Muve su kružile sobom. Svi su iščekivali reakciju zelenog čudovišta. Biljka je bila nekako okrenuta ka meni, imao sam utisak da me posmatra. Da čeka moju reakciju. Kao da me izaziva. Kao da kaže: da vidimo šta ćeš učiniti. Već sam u ruci, iza leđa, držao nož, i samo čekao jedan njen pokret. Kada je pomjerila glavu ka plafonu, sa dva brza koraka već sam bio pored nje, uhvatio je za stablo i jednim potezom otkinuo. Bacio sam je kroz prozor prije nego su se prvi uzvici stišali. U gužvi koja je nastala pojurio sam napolje, strčao niz stepenice. Nijesam se zaustavio sve do podruma. U podrumu, u mračnom uglu, svjetlost koja je dopirala sa ulice dodirivala je vrh mojih cipela. Čule su se udaljene detonacije. Na sljepoočnici sam osjetio hladnoću otvora cijevi. Hladan krug na mojoj lijevoj sljepoočnici. A nijesam imao pištolj. Detonacije su postajale sve jače. Pogledah u mrak. Pomolih se Bogu. Da napokon jedna bomba padne na pravo mjesto.

Iz knjige priča Heroji

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.