Anatomija Fenomena

Pobeda je prljava a uspeh je sramota [Tema: Hamvaš]

corup

 

U novije vreme se tvrdi da se individua mora prilagođavati kolektivu u svim okolnostima i bezuslovno. Bez obzira da li je sadržaj istine na jednoj ili na drugoj strani, i bez obzira da li postoji suprotstavljenost, čak i bez obzira da li postoji nešto kao individua i kolektiv. I moderna psihologija se oslanja na ovaj tajni aksiom. U krajnjoj liniji ni to nije ništa drugo do nonsens koji je obznanjen posredstvom kolektivne politike: svaku jedinku treba iskoreniti kako bi preostala samo zajednica.

Čovek, kaže teorija, živi u prvom redu u društvenoj realnosti. Društvena realnost je – kao što svi znamo – ono što Etinger naziva sensus communis, to je zajednička svest o elementarnim i apsolutnim istinama bivstva ljudi koji zajedno žive. Ali svi mi takođe znamo da se ova situacija promenila već veoma davno, od početka istorije. A psihologija ne želi da se čovek prilagođava izvornom sensus communis, nego deformisanom konvencionalnom sistemu laži u svagdašnjem društvu. I to ne s nekog ozbiljnijeg, već s čisto praktičnog gledišta. Ako čovek želi sreću i napredak, da živi takozvanim harmoničnim životom, eventualno da pravi karijeru, da stekne i malo imanje, mora da se izmiri s konvencionalnim sistemom laži. Kao što se davno govorilo, svet treba prihvatiti onakvim kakav jeste.

Znak za svet je inače u kineskom identičan sa znakom za smeće. Ako čovek ne načini kompromis, na svakom koraku će se sukobljavati sa zajednicom, i treba da se sukobljava. Lako je moguće da će postati psihotičan i da će navući duševnu bolest.

Treba se prilagođavati. Oportunizam je obavezan. Ako čovek želi da ostane psihološki zdrav, mora da žrtvuje svoju moralnu intaktnost. Zar nije neobično? Da bi čovek živeo tek u osrednjem blagostanju i u podnošljivim prilikama, i da bi održao svoju ravnotežu, mora biti mangup. I sve je to učenje psihologije kao nauke.

Naravno, ima dosta onih koji ne žele – ili se bar prave kao da ne žele sreću, napredak uopšte ne žele, odbacuju harmoničan građanski život, prosto kao da se čuvaju od karijere, odriču se imetka, čak i boljih prihoda, iako možda nerado, ne prihvataju društveni realitet, i ističu neprilagodljivost.

Celokupna moderna umetnost je u tome znaku. To je umetnost neprilagodljivosti, slikarstvo, lirika, roman, skulptura, muzika. Odbijanje saradnje s konvencionalnim sistemom laži društva. A opet znamo koliko bi bili iznenađeni umetnici i pesnici i kompozitori kad bi društvo ozbiljno primilo njihovu objavu rata, i potpuno prekinulo vezu s umetnošću, ne bi kupovalo slike slikara, ne bi ni štampalo pesme pesnika. Dok su u ekstremnoj suprotnosti s društvenom realnosti, moderni umetnici ne samo da žive sopstvenu građansku egzistenciju, nego se veoma dobro slažu s konvencionalnim sistemom laži, i još ga u izvesnom smislu i štite. Pre svega zato što žele s nečuvenom odlučnošću da steknu priznanje, i neka društvo bude korumpirano koliko god hoće, oni žele da budu slavni u tom društvu. Jedva da postoji paradoksalnija situacija od napada na sistem laži, i u tom jurišu napisati knjigu, potom udobno živeti od prihoda knjige. A ako sve to ne uspe, proklinjati. Egzistencijalni sadržaj evropske umetnosti ovoga razdoblja bezgranično je jadan, i Leontijev ne govori zalud o njenom ekskvizitnom imoralitetu.

Jung se celog života zaklinjao na prilagodljivost (Anpassung), i bez izuzetka je svaku abnormalnost svodio na nedostatak prilagodljivosti. Tek sasvim kasno, oko osamdesete godine, primetio je da se stvari ne slažu. Društvena realnost je protkana korumpiranim i fantastičnim elementima, moralno je sasvim negativna, a što se pak tiče njene sadržine, potpuno je nepouzdana.

Upravo zbog toga dok je prilagodljivost naivna, samo je nižeg reda i komična. Ako neko otkrije iza određene granice korumpirano svojstvo konvencionalnog sistema laži, pa se ipak prilagođava, to je zločin koji je čovek počinio protiv sebe samog. To je moralna nečistota koja potkopava ozbiljnost ljudskog života. Jung se sada okreće na suprotnu stranu. Uzrok duševnih smetnji nije manjak, nego baš preteranost prilagodljivosti, i to je uzrok pojave masovnog psihološkog abnormaliteta u ovom dobu.

Odbijanje prilagođavanja odvodi u pobunu i suprotstavljanje zajednici, čiji je rezultat duševna bolest; prilagođavanje pak vodi u oportunizam, čiji je rezultat korupcija, odnosno druga duševna bolest. Lepa klopka. Više nego što može da podnese psiholog.

Činjenica je da je naše biće tek u drugom redu društveno, i društveni život je za čoveka uvek bio sekundaran, a i ostao je. Koren našeg bića i bivstva jeste istina, i čovek samo zato može da laže, i da se srozava i da bude korumpiran, jer bilo šta da radi i govori i misli, svoje biće i bivstvo ne može da odvoji od istine. Čoveku je omogućeno da porekne istinu, ali nijedan trenutak ne može da živi bez istine.

Učenje o prilagođavanju moderne psihologije zapravo je pokušaj da se naučnim sredstvima razoruža pobuna protiv konvencionalnog sistema laži. Sistem laži ne zavisi od građanske ili od socijalističke organizacije društva. Socijalizam je pre nekih stotinu godina nastupio s tim da će laž potpuno likvidirati. Od tada smo se mogli uveriti da se to nije zbilo, naprotiv, ako je to moguće, laž još dublje prožima socijalističko društvo. Dok je u novijem razdoblju živela vera u društvo istine, pobuna protiv konvencionalne laži nije značila krizu. Međutim, kada se ispostavilo da je novim proglašena socijalistička zajednica korumpiranija čak i od prethodne, pobuna je postala opšta, i od tada je svaka vrsta teorije prilagođavanja izgubila ozbiljnost. Teorija prilagođavanja danas nije ništa drugo do scijentistički pokušaj kako bi se time razoružao iskazani otpor prema društvu. S ovoga gledišta se psihologija preobrazila gotovo u policijski postupak, koji želi da ublaži pobunu, i prilagodljivom – ako on spremno postupa prilikom pritiska na dugme – nudi mirniji i udobniji način života koji je više građanski i s više prihoda. Iza teorije prilagođavanja nalazi se ukrotitelj životinja.

Za ljubav udobnog života treba ćutati o korupciji. U modernom svetu nema paradoksalnije pojave od istine kao pobune.

Snažna integracija s istinom je u svakom slučaju prepreka za prilagođavanje. Nesposobnost za prilagođavanje je, pak, razlog za neuspeh života, za čovekovo siromaštvo, ranjivost i zapostavljenost.

U ekstremnom slučaju čak može biti i pad, s druge strane za pad se ne lepi kal. Neobično je, ali izgleda da lom na ovoj tački nije poraz, pre njegova suprotnost, i kao da je pobeda prljava, i da je uspeh sramota.

Bela Hamvaš

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.