Pobunjeno čeljade

| July 22, 2017 | 0 Comments

Uzvišenost savremenog čovjeka je u protestu. Slava onome ko iz protesta spaljuje samog sebe i onima koji izlaze na trgove i protestuju plakatima i parolama osuđujući sebe na represiju i svima onima koji kažu ‘’ne’’egoistima i karijeristima i bezbožnicima. Spasavajući sebe, čovjek može da spase sve. … (Andrej Tarkovski)
Pobunjeni čovjek – kako to gordo zvuči – jer čovjek se buni protiv neljudi, u odbranu čovjeka. Bez plamena takvog buntovništva, ugašena deponija postala bi jedina perspektiva.
Dakle, kapa dolje pobunjenom čovjeku. I glava dolje. Duboki naklon. Pobunjeni čovjek je jedina odbrana čovječnosti u neljudskim vremenima. Pobuna u ime čovjeka čini nas dostojnim čovjeka. Jedino ograničenje dostojnom čovjeku jeste čovječnost. Granice čovječnosti se ne krše pobunom čovjeka, već se brane od raščovječenih nasilnika koji u svemu čovječnom vide sopstvenu propast. Sveopša propast je jedina domovina raščovječenih nasilnika i jedina ideologija njihove vladavine. Pobunjeni čovjek u zvjerskim vremenima postaje rijetka zvjerka. Lovci na rijetku zvjerku love u ime sopstvenog zvjerinjaka i brane svoju ozvjerenu teritoriju gonjeni sopstvenim uzvišenim demokratskim nagonima i vođeni manikiranom kandžom abortiranog liberalnog progresa…
Pobunjeni čovjek postoji. Primijećen je negdje nekada u nekim dalekim predjelima. Pretpostavljamo da je pobunjeni čovjek vječan jer smo potpuno sigurni da je sve ovo što se dešava zapravo lov na pobunjenog čovjeka. Zašto bi, avaj, trajao lov na nekoga koga nema? Dok god postoje hajke, postojaće i pobunjeni čovjek. Kada se hajke raspuste, prestaje sve ono što čini dostojanstvo čovjekovanja. Kada utihne režanje, utihnuo je i pobunjeni čovjek. Neka potraju hajke vladara, neka se oduži lavež podanika, jer to je jasan dokaz da pobunjeni čovjek nije odustao od svoje pobune. Kad uguše pobunu, ubili su čovjeka, kad ubiju čovjeka, ubili su sve dostojno čovjeka. Metkom u leđa, u ime napretka. Metkom u srce, u ime ljubavi. Metkom u dušu, u ime slobode…
Pobunjeni čovjek je istina kao što je istina i hajka na pobunjenika. Pobunjeni čovjek nije naša istina. Naša jedina istina je hajka na utvaru slobode. Po svemu smo osobiti, po svemu smo unikumi, pa i po hajkama koje gone nekoga koga nema…
Postoji, dakle, pobunjeni čovjek. Postoji li, avaj, pobunjeno čeljade? Da li uopšte naše domaće čeljade može biti pobunjeno čeljade? Da li se pobunjeno čeljade može smatrati pobunjenim čovjekom? Eto nekoliko pitanja za naše lijeno julsko razbibrižje dok bukte požari oko nas. Ima li požara u nama? Postoji li vatra u čeljadetu i da li je ta vatra pobuna ili obična urođenička živčanost i domorodačka jarost?
Fakat je da je naše čeljade nije pobunjeni čovjek. Lišimo li ga ukrasa pobune, čeljade po sili omrznute logike nikada ne može biti pobunjeni čovjek. Ukoliko nema pobune, nema ni nepravde. Naše domaće čeljade je, dakle, zadovoljno, namireno, nasićeno, iako je duboko nesrećno. Nesreća nije pobuna. Stoga nesrećno čeljade nije pobunjeni čovjek…
Čeljade bez pobune je malo domaće čeljade. Malo domaće čeljade je u svemu malo. Mala je, zaključimo, i njegova nesreća. Mala nesreća vrlo lako postaje malo zadovoljstvo. Malo zadovoljstvo proždire veliku pobunu i obesmišljava sve principe pobunjenog čovjeka.
Ako je malo čeljade malo nesrećno, mali vlastohlepci će mu ponuditi malu kost. Tako će zavarati njegovu veliku glad. Velika glad malog čeljadeta se ne može nasititi, ali se može zavarati. Dajte zalogaj nesrećnom čeljadetu i pretvorićete ga u zadovoljno čeljade. Zavaraj veliku glad malog čeljadeta i produbićeš njegovu veliku nesreću. Velika nesreća malog čeljadeta nikada ne može postati velika pobuna velikog čovjeka…
To zna i mojkovački premijer. To zna čak i onaj koji mnogo manje zna od jednog malog mojkovačkog premijera. To zna i onaj koji ništa ne zna i zbog toga mu se čini da sve zna i da stoga sve i može…
Daj kap nasmrt žednom malom čeljadetu i ugasićeš svaku vatru u njemu. Daj šarenu lažu malom čeljadetu i ubićeš svaku istinu u njemu. Malo čeljade nije naviklo na istinu, zato njegovo malo biće raste na šarenim lažama prevejanih istinoljubaca…
I kada nam se učini da je čeljade postalo pobunjeno čeljade, vrlo brzo se pokaže nakaznost istine. To što se propelo u domaćem čeljadetu nije pobuna. To je udvoričko-utrobička potreba. Potreba da se utoli glad. Potreba da se ugasi žeđ. Potreba da se gricne šećerlema laži. Potreba da se postane niko kako bi se postalo nešto…
Svako pobunjeno čeljade je negacija pobune kao što je svaki pobunjeni čovjek negacija pobunjenog čeljadeta. Zbog toga se vlastohlepci ne boje pobune, već se plaše pobunjenog čovjeka koji opstaje daleko izvan njihovog domašaja. Puškomet nije bezbjedno rastojanje…

Tags: ,

Category: Jasan Pogled

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Pobunjeno čeljade

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0