Poema o poltronu

| January 21, 2019 | 0 Comments

Poema je djelo epsko-lirskog karaktera u stihovima (ponekad i u prozi). Može biti kratka ili duga, jednostavna ili složena, a uglavnom se sastoji od više pjevanja. Još u antici imala je svoje zapaženo mjesto i do današnjeg dana je nedovoljno određena jer se u njoj prepliću karakteristike lirike, epike i drame. U njoj su zastupljene brojne pjesničke figure: poređenja, epiteti, metafore, paradoksi, oksimoroni, antiteze…Odlikuje se dramatičnim i tragičnim tonalitetom. Predstavnici poeme u svjetskoj književnosti su…
I tu ćemo okončati ovaj kratak tečaj iz književnosti. Dakle, znamo ponešto o poemama. Makar su nas tako jednoga davnoga dana učili oni koji su znali ponešto i o poemama i o životu. Neke stvari su se vjerovatno promijenile, pa je moguće da u dukljanskom novovremenu poema više nije poema, kao što ni zelenaši više nijesu Srbi. Nego, nećemo o bjelašima i zelenašima, već o poemama i poltronima…
Poltron je poltron. To je najjednostavnija, najtačnija i napotresnija definicija poltrona. Dakle, ovo čeljade se ne može definisati nikako drugačije već notornom činjenicom koja govori sama po sebi. Kao što je đubre- đubre, tako je i poltron –poltron. Ne postoji ništa što će ublažiti semantičku odgonetku definicije ovog dvonožnog stvora i logično-višećelijskog poltronskog organizma…
Kad je već tako kao što ustanovismo, kako je moguće dovesti u vezu potresnost i tragičnost poeme i ispraznost i karikaturalnost poltrona? Moguće je, jer je svaki isprazni i karikaturalni život sam po sebi tragedija, pa time i poema. Naravno, ukoliko mislimo na duhovnu, a ne na digestivno-probavnu stranu čovjekove ličnosti…
Poltron je, gle čuda, uistinu tragična, što bi se reklo, poemična poluličnost. Taj nedovršeni stvor samim svojim parazitskim bauljanjem ispisuje potresne stranice postojanja koje se ne može nazvati životom. Dukljanski ili veleserbski ambijent u kojem poltron raste, razvija se i razmnožava se, samo dodatno dramatizuju poemičnu potresnost njegove poltronske poluegzistencije…
Poltron se, naravski, ne rađa kao poltron. Ta činjenica je samo uvod u poemu o poltronu. Dakle, poltron je rođen ne da bi bio poltron, već da bi bio čovjek. Čovjek nema ništa zajedničko sa poltronom iako je i poltron, o klete sudbe, ipak čovjek. U tom paradoksu krije se tragičnost poeme o poltronu. Niko se, da prikucamo, nije rodio da bi bio poltron niti poltronizam može biti genetička kategorija. Poltroni, ti ogavni stvorovi koji ne zaslužuju mržnju, već odistinsko saučešće, sami po sebi su jedinstveni i neponovljivi u svom tragičnom gadluku…
Zaključujemo, u veleumnosti svojoj, da poltroni ne rađaju poltrončiće. Poltroni se, kao i još neki niži organizmi koji nemaju ništa sa poltronima, razmnožavaju svojom prostom i nakaznom poltronskom reprodukcijom. Dakle, nemamo, ni dao veliki Bog, ništa protiv velelepnog čuda rađanja, ali imamo baš sve protiv razmnožavanja, odnosno proste reprodukcije poltrona i invazije poltrončadi i poltrončića…
I šefovi naših srpskih i dukljanskih kraljevina su jednom davno bili poltroni. Milo je bio poltron i točka. Aleksandar je bio poltrončić i tri točke. Samo su poltroni, poltrončići i poltrončad u ovom i ovakvom, naravno poltronskom sistemu, mogli da postanu ovo što su sada. Sada su takođe poltroni, ali na mnogo višem nivou, što njihovu ličnu poemu o poltronima čini još dramatičnijom i tragičnijom..
Ne postoji poltron koji živi dostojanstveno, kao što ne postoji ni prava poema koja se ne završava tragično. Poltronizam i tragizam su, vidjesmo li, u čvrstoj i neraskidivoj vezi. Stoga se gadluk poltronerije često poklapa sa obesmišljavanjem životnog smisla…možemo li, veleumnici dragi, zamisliti išta tragičnije (poltronskije) od toga?
Poltrončići i poltrončad su lijepo ušuškani u toploj zadnjici nekog visokopozicioniranog poltrona ili velezadnjici glavnopozicionirane poltrončine. U toj i takvoj ušuškanosti poltrončići i poltrončad broje svoje poltronske dane. Naravno, ništa im ne fali sem života dostojnog čovjeka…
Da li su poltroni, poltrončići i poltrončad ubili svako čovjekoličje u sebi ili su svjesni da su rođeni da bi bili ljudi, a ne poltroni? Da li su junaci naše poeme svjesni da na njihovom poltronskom đubrištu niču sva zla ovoga svijeta?
Ukoliko su sačuvali nešto od nečega u sebi, njihova poltronska poema uzrasta do antičkog tragizma. Zbog toga je svaka priča o poltronima poema o životu koji je stao u zadnjicu. Ima li nešto besmislenije i strašnije od toga…

Tags: , ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Poema o poltronu

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0