Anatomija Fenomena

Poludeli Niče (2) – On je dete i kralj, i sa njim se mora postupati kao sa kraljevskim detetom [Tema: Niče]

F2.large

U oktobru 1889. dolazi do međuigre sa „rembrantovskim Nemcem“ Julijusom Langbenom, koji je hteo da izleči Ničea razgovorom, ali je u žurbi otišao posle jednog Ničeovog napada besa. Od njega potiču poetične – i prilikama odgovarajuće – reči: „On je dete i kralj, i sa njim se mora postupati kao sa kraljevskim detetom, to je jedina pravilna; metoda.”

Langben je napujdao majku protiv zavoda, profesora, „Jevreja”, bolničara u zavodu, koji se navodno podsmevaju bolesnicima. On za bolesnika zahteva istaknutog psihijatra, majka da bude negovateljica, on sam družbenik, i još dva do tri bolničara.

Desetog. februara 1890. majka opisuje Overbeku kako protiče bolesnikov dan, po izveštaju jednog bolničara:

Gospodin profesor spava sa još dva mirna pacijenta u sobi; rano ujutro oko šest bi ih probudili i svi bi otišli u salon, njih 18 na broju, i doručkovali bi kafu i dva hlepčića, onda bi g. profesor Niče čitao i obično ležao na sofi u salonu. Ali jesu li drugi još mnogo bolesniji, pitao sam se. Tu je on mislio: onaj ko je u salonu, miran je, nemirni i bolesniji ostaju u svojim sobama, a g. profesor se takođe ne žali na svoju okolinu. On mnogo čita, ili razgovara …

Oko devet sati daje se drugi doručak, koje g čini … čaša kravljeg mleka, hleb sa puterom i šunka. Svakoga dana u podne daje se supa od bujona, pečenje sa povrćem i krompirima, samo sredom govedina i povrće… Tačno u osam sati bolesnici bi otišli u postelju, i g. professor bi noću bio sasvim miran… Glavni bolničar je previše intiman sa njim, uzima ga za bradu, briše mu brkove, kada se sprema za izlazak tapše ga po ramenu.

No mora se imati na umu da on često grli bolničare i da su mu oni najvećim delom dana društvo i okolina…

Majka ga 24. marta 1890. uzima iz zavoda i isprva sa njim stanuje u Jeni. Kada se jednom u javnosti skinuo go da bi se kupao, morala je angažovati bolničara, koji je od tada pratio majku i sina u šetnjama. 7. juna 1890. ona piše Overbeku:

Ceo dan on pomalo svira, delom svoje male kompozicije, ili korale iz jedne stare knjige… Uopšte, čini se da kod njega religiozno osećanje sve više dobija na važnosti. Na Duhove, kada smo sasvim mirno sedeli na verandi gde držim jednu staru Bibliju, ispričao mi je da je u Torinu proučavao čitavu Bibliju i da je načinio na hiljade beleški, i podsticao me da mu pročitam taj i taj psalam ili to i to poglavlje, i ja sam se začudila otkuda je tako upućen u Bibliju.

Kezelic Overbeku, 21. januara 1890:

Posle više od dve godine danas sam ponovo video našeg velikog prijatelja – možete misliti, sa slomljenim srcem. Odmah me je prepoznao, zagrlio i poljubio, i izgledalo je da svojim čestim, ushićenim pružanjem ruke hoće da kaže da jedva može da veruje da sam prisutan.

Začudio sam se njegovom pamćenju, ali sam takođe primetio… da tu i tamo zamišlja nešto pogrešno i da s tim povezuje sasvim jezovite perspektive. Katkad se ne može razlikovati od ranijeg Ničea; ali, češće u oči pada njegovo stanje izbačenosti iz ravnoteže. Njegov smeh je obično vedar, ali može postati i neprijatan; isto tako se javljaju napadi gneva i sasvim posebna zaokupljenost sitnicama.

Majka Overbeku, 3. jula 1892:

Njegova spoljašnjost je sasvim dobra, isto kao i njegovo telesno stanje, skoro da bih mogla da kažem da se može nazvati normalnim, ali njegov drag sjajan duh sve više osiromašuje, pa čitavo njegovo biće ima nečeg tako dirljivog. Danas je, na primer, i tako je to uvek, dan za danom, uglavnom miran i više sklon spavanju, ali i to se menja, dok je ujutro rano od četiri mnogo življi, a opet uveče oko pola osam od umora mu se sklapaju oči, i u svom ponašanju prema meni tada je posebno nežan. Uopšte, kada mu stavim ruku na čelo, on me zahvalno pogleda i kaže: „Imaš dobru ruku“; isto tako, on često leži pored mene na sofi dok mu čitam za stolom, i tada satima skoro grčevito drži moju desnu ruku na grudima, i oseća se koliko ga to raduje i smiruje. I vidi se siroto dete sa toliko unutrašnje ljubavi, i on tako često govori celog dana „Majko moja, s takvom dobrotom me gledaš“.

Od 1892. Niče više ne može sam da se hrani. Moraju da ga peru i oblače. Moralo se odustati od šetnji, jer Niče viče i udara oko sebe. 1894. prepoznaje Dojsena, a 1895. više ne prepoznaje Overbeka.

U proleće 1897. pogoršala se oduzetost, maja 1899. doživeo je udar šloga. Aprila 1900. Kezelic prelazi u Vajmar; Overbek mu javlja kako Elizabeta sa kočijama i slugama dolazi u grad. Ona je postigla ono o čemu je njen brat sanjao – pomoću tantijema od njegovih dela. 25. Avgusta 1900. Niče umire, a 28. avgusta je sahranjen u Rekenu.

O uzrocima Ničeovog ludila su od vremena njegovog sloma s puno truda raspravljali laici i stručnjaci, lekari i psihijatri. Binsvangerova dijagnoza glasila je: progresivna paraliza; „dvaput specifično inficiran” iz bazelskog bolničkog dnevnika je donedavno predstavljalo jedinu predmetnu potvrdu za predistoriju (pored mnogih glasina). Jedno do sada nepoznato mesto iz prepiske između Vagnera i dr Ajzera, koje je objavio tek M. Gregor-Delin u svojoj Vagnerovoj biografiji, otkriva da se Niče, po sopstvenom navodu, za vreme studija inficirao triperom, i da je u vreme kada je bio u Sorentu imao polne odnose.

Najtemeljnije je uzroke i tok Ničeovog ludila obradio psihijatar Vilhelm Lange-Ajhbaum u spisu „Nietzsche, Krankheit und Wirkung” (Hamburg 1947), oprezno razlikujući „rani meningitis” 1865, „tercijarni sifilis mozga“ 1873. i „sifilis mozga i paralizu” od februara 1880.

Psihijatar Karl Jaspers bio je suštinski oprezniji i skeptičniji. I u posle rata pregledanom izdanju svoje knjige o Ničeu (1949) on se uzdržavao svakog konačnog suda, do tvrđenja da je konačna duševna bolest „skoro sigurno” bila paraliza.

Posebne pažnje vredan nov kritički pokušaj preduzeo je Kurt Kole, ali je, kako mi se čini, do sada izazvao manje osvrta.

Dve činjenice pobuđuju Koleovu skepsu prema dijagnozi na paralizu: 1. burno izbijanje bolesti koje bi nalagalo da se paraliza dijagnostikuje kao „galopirajuća“ ; 2. dugogodišnje trajanje bolesti.

Kod galopirajuće paralize trajanje bolesti većinom iznosi manje od dve godine, u pojedinim slučajevima četiri do pet godina. Prosečno tok svih oblika paralize iznosi dve do šest godina. Osim toga, neurološka dijagnoza kod Ničea se poglavito temelji na jednostranom poremećaju zenica; nedostaju poremećaji jezika i pisma.

Prema tome: „Ničeovu bolest bi trebalo posmatrati sa višedimenzionalnog ili strukturnoanalitičkog stanovišta, ali ona ne može više da bude deklarisana kao neka atipična forma progresivne paralize.” Moguće je da je uzrok delom bio lues, „ali ne može se više zastupati teza koja fazu najuzvišenijeg životnog osećanja sa dionizijskim samoprecenjivanjem, koja je prethodila slomu, određuje kao izraz galopirajuće, ekspanzivne, burne forme paralize”.

Koleova dijagnoza: Niče je u svojoj poslednjoj „zdravoj“ deceniji života patio od manično-depresivnih (ciklotimnih) kolebanja. „U toku manične faze verovatno je bio aktiviran neki moždani proces koji je, moguće – ali ni u kom slučaju ne sigurno! – bio prouzrokovan sifilističkim oboljenjem mozga.” (Napomena: Zbog nedostatka – tada još nepoznatih – internističkih nalaza, kao što su krvni pritisak, elektrokardiogram, u obzir bi moglo da se uzme i neko nesifilističko oboljenje krvnih sudova.)

Konačna reč o tome nije dopuštena jednom laiku. „Spasavanje Ničeove časti“ bilo bi utoliko besmislenije, zato što su njegove erotske fantazije verovatno prevazilazile sve užitke bordela. Njegov život, u meri u kojoj se nudi posmatranju, daje manje prostora za praksu posećivanja bordela: već i zato što je Niče bio ekstremno štedljiv, a njegovi snovi bi najbolje mogli da se zadovolje u veoma skupim javnim kućama.

Pregleda li se istorija njegove bolesti, začuđuje to što je psihoanaliza jedva primenjivana na taj slučaj. Sasvim jasna je u ludilu regresija na fazu detinjstva i mladosti: u fazi ludila veličine potpuno su izbrisani Dionis i Zaratustra. Nasuprot tome, ponovo se pomalja Fridrih Vilhelm IV, i kod majke navodi da je star 22 godine. Poslednje pismo Jakobu Burkhartu piše kao „student“ . Njegovi strahovi (svetla su noću morala ostati upaljena, vrata su se morala zatvarati) su rano dečji, isto kao i „čaranje crepom”. U jednom pozdravu na karti iz 1891. (reprodukovanoj u Karl Schlechta: Nietzsche-Chronik) pada u oči ne samo dečji rukopis, nego i pogrešan dativ, kojeg je on savladao tek kao učenik u Školskoj porti: „von Deinen Freund Nietszche” (umesto „deinem”). Isto tako pada u oči povratak na staru pobožnost i bojažljivo izbegavanje, čak zatiranje svega onoga što čini njegovu filozofiju.

Kao bolesnik on je čas poslušno, čas nesputano dete.

Kao kod Helderlina, preterana učtivost je odbrambeni gest, istovremeno i rekapitulacija starog drila („Daj lepo ruku!“). Na pitanja koja se odnose na znanja, on daje školske odgovore, nabrajajući ono što izvlači iz još uvek znatnog pamćenja. Povremeno on iskače iz te valjanosti, sve dok na kraju sasvim ne potone u apatiju.

Ni u toj poslednjoj epizodi njegovog života niko – osim majke – ne prolazi dobro. Jenski zavod, u to vreme poznat kao napredan, ništa nije znao da počne sa tim pacijentom: profesor Binsvanger je izjavio da za „takve spise ljubitelja umetnosti” kao što su Ničeovi nema vremena, ali je zato našao vremena da pacijenta izvodi pred svoje studente kao neku retku životinjsku vrstu i da ga pusti da maršira kao „stari vojnik“ . Elizabeta, koja se vratila iz Paragvaja, trebalo je da uradi nešto važnije nego što se razneživala nad svojim dragim Fricom. Majka, zaplašena, „ograničena” (tako je ocenjena u bazelskoj klinici), najpre je cicijašila, iako je i dalje postojala Ničeova penzija. Malograđanski, kakva je bila, smestila ga je u drugu klasu – za dve i po marke umesto za pet u prvoj – jer je hrana i u drugoj bila dobra. Kasnije bi rado izbegla gubitak zakupnine u naumburškoj kući i uopšte interesovanje koje je u Naumburgu izazivao bolesnik.

Ali kad je njen Fric bio kod nje ona se starala za njega s majčinskom ljubavlju, štitila ga, negovala. Sada je ponovo bio ono što je po njenom mišljenju uvek trebalo da ostane: njeno dete.

[Werner Ross, Der angstliche Adler – Friedrich Nietzsches Leben, Štutgart, 1980, 3. 789-796]

Preveo sa nemačkog

Saša Radojčić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.