Anatomija Fenomena

Portugal, zelena zemlja [Tema: Andrić]

(Odlomak putopisa)

Buđenje na samoj portugalskoj granici. Čudno buđenje, svježinom i zelenilom, liči na jutra iz djetinjstva, kad nas je budio južni vetar i huk vode i snijega koji se topi od miline. Španija je za nama kao nešto sanjano i teško. Portugal (opet talas sjećanja odnekud iz najdaljeg djetinjstva u kome je ime te zemlje vezano za oblik i ukus pomorandži), Portugal otvara zelenu kapiju kao za praznično jutro.

Pogranična stanica i neke vile. Prvi i slabi primjeri portugalske arhitekture koja se pri vrhovima rascvjetava u nezdrave oblike tropskog cvijeća, sa tipičnim keramikama koje će nas pratiti s kraja na kraj zemlje.

Slaba kafa, topla mineralna voda, nesporazumi kod plaćanja i mijenjanja novca. Ali neobično mirni i učtivi carinski činovnici, koji navuku bijele rukavice dok vrše pregled putničkog prtljaga.

Počinje talasasta ravnica s pastelno blijedim zelenilom. Zemlja izgleđa mršava, površno obrađena. Počinju da privlače pažnju drveta koja se nižu uz prugu i konačno pretvaraju u čitave šume, rijetke i prostrane. Ta drveta liče izdaleka na masline, ali su znatno veća. Stablo im je u cjelini ili djelomično prevučeno nekom crvenom zemljom. To je cortica, drvo sa koga se dobiva pluto. Kad stablo poodraste, guli mu se jedan dio kore, a oguljeni dio premaže se crvenom zemljom. Dogodine se guli onaj drugi, pošteđeni dio, dok drvo ne baci na se novu koru koja se opet guli na isti način.

Satima prolazimo kroz jednolične šume ovih drveta koja ljudi strižu kao ovce.

Oko podne osjeća se vrućina. Sve češće bivaju vile uz prugu. Ispod luka jednog visokog akvedukta ukaza se modra ploča mora.

Lisabon. Nemirna varoš na vulkanskom tlu. Nigdje na svijetu nisu ljudi mirniji i učtiviji kad govorite s njima pojedinačno, a svi ti mirni i učtivi Ijudi zajedno stvaraju nepodnošljivu buku od koje ne možete da spavate.

Lisabonski đaci nose neke staromodne ali dopadIjive pelerine. Bez okovratnika, pripijene uz ramena i dugačke do zemlje, one su mnogo Ijepše od poznate španske kape. Ta originalna nošnja daje mladićima sasvim nesavremen, ali neobično simpatičan izgled, i podsjeća na romantiku i opjevani čar đakovanja iz Brankovih vremena. Gledajući te mladiće mrke masti, sa zamišljenim izrazom na licu, koji daje nemir i tuga tih godina, čovjeku se čini da je to Mladost sama što prolazi, a nit je mogućno zaustaviti je ni sporazumjeti se s njom.

Ko rano rani — biće u Lisabonu nagrađen jedinstvenim prizorom: ribarske žene koje nose ribu u širokim pletenim korpama sa pristaništa u varoš. Savršena ravnoteža njihovih tijela i tereta koji nose, nasmijano lice, raspjevana usta, toj povorci žena koje rade daju izgled ne neke nužde i rabote, nego nečeg bahantskog i svečanog. U grupama, one ćeretaju putem i nose svoj teret na glavi kao neki ukras, i podržavaju ga grudima, kukovima i bosim preplanulim nogama. Jedna je išla osamljena — ko zna kakva je i njena muka! — i pjevala sredinom ulice, zaneseno. Pratio sam je dugo očima. Od pjesme sam razabrao samo dvije riječi iz refrena i zapretao ih kao čobanin vatru, od straha da ih ne zaboravim. I sad čuvam te dvije riječi. I kad god ih izazovem u sjećanju, kao da sastavim suprotne krajeve električne žice, plane u meni melodija tuđe zemlje, ljeta, mora i prostog veselja.

Ali nije Lisabon ono što čini u mom sjećanju ovu prazničnu zemlju onim što jest. Na dvadesetak kilometara od prestolnice, leđima prislonjena uz mrke bregove a Iicem okrenuta ka ravnici koja se završava morem, stoji mala varošica, selo gotovo. Sintra, sa bivšim kraljevskim dvorcem i kastelom Penja, koji po svom položaju prevazilaze ljepotu svega što se može izmisliti i ispričati.

Kralja više nema odavno. Pokazuju vam dvorac sa preostalim namještajem, malo dvorište sa šedrvanom i klupom na kojoj je Kamoens čitao svoje stihove kralju Sebastijanu, a svaki prozor, svaka terasa, otvara pred vama, pod novim uglom, jedinstven vidik od dvadeset kilometara zelene ravnice porubljene neodređenom prugom mora koje blješti i izgleda, u daljini, kruto i nepomično kao da je De piedra, de metal, de cosa dura (od kamena, od metala, od krute tvari), kao duša Kamoensove nimfe.

Pred dvorom trg sa česmom, opkoljen kućama i baštama. Mali hotel, čist i prijatan. Jedan od onih hotela u kojima se vrata na sobama ne zaključavaju, u kojima se svako osjeća već prvog dana kao kod kuće.

Terasa sva u zelenilu. Drveta po strmim obroncima brijega, po ulicama, između kuća; sa svih terasa i samih zidova rastu drveta, vitka, bujna, uvijek zelena. Na trgu romori voda.

Turci su govorili za najljepšu pokrajinu svoga velikog carstva: »Savršena zemlja. Gdje zakopaš, poteče pitka voda, a gdje padne sjeme, tu nikne drvo.« Ovo je takva zemlja.

Na trgu ispod terase, mršave djevojčice prodaju neke kolače. Svladajte odvratnost od onoga što se prodaje na ulici i kupite te kolače koji se zovu kezada. Pažljivo umotani u dvostruki papir, oni su čisti, ukusni i kao dobra poezija: slatki su, a nisu otužni.

Sa nevidljivog tornja iskucavaju neki sati. NajIjepša popodnevna muzika za putnikove uši. Njihov zvuk je tako prijatan da slušajući ih zaboravite da ih brojite.

Srećni ste i mirni: u Portugalu ste. Pred vratima čekaju kola koja će vas odvesti iz njega.

 

Ivo Andrić

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.