Pravi čo‘jek

| March 26, 2018 | 0 Comments

Konačno-opet pravo rješenje! I još konačnije-opet novo lice. Milo. Prvo i poslednje slovce crnogorskoga analfabeta. Alfabet je nešto drugo. Za neke druge ljude. Za nas-anal fabet. Kraj, već na početku, a na kraju-početak…
Možda mu je nekad, onako pikasovski, majka rekla: Ako ćeš da budeš vojnik-postani general. Ako ćeš da budeš sveštenik-postani papa. A on je bio samo političar. I postao Milo. Početak i kraj, pravi čo‘jek, čudo nad čudima…
Možda mu niko ništa nije rekao. Jednostavno, takav čo‘jek stvara samog sebe i postaje ono što je i prirođeno pravom čo‘jeku. Postaje marvelovsko-lovćenski superheroj. Postaje neko i nešto u crnoj državici u kojoj je svako neko i nešto. Biti neko i nešto među ljuđima koji su neko i nešto! To je herkulovski podvig, to je antička drama, to je beketovski strmoglav, kamijevski žaropek, to je tragedija sa komičnim krajem. Nešto što ne biva, a što je odavno počelo u državici u kojoj je sve odavno otišlo đavolu po blagoslov. Bolje i đavolu, nego Ristu, rekli bi dukljanski superheroji, jer vjerovatno misle da je srpskim antiherojima Risto-Bog…
Odahnuo je ustreptali i ušmrkani puk kada je čuo ono što je sudbonosno i istinito u državici-trafičici u kojoj su laž i koka jedina kurentna i potentna roba: Milo, a ko bi drugi. Odahnuo je nabildovani i najarcani puk, jer je sviknut na rođenog pobjednika. Rođeni pobjednici, katunski superheroji, pobjeđuju prije pobjede. Zato su pobjedničke proslave toliko dosadne i praznjikave. Zato se glasačka mjesta strave, kikota i užasa zatvaraju poslije otvaranja pobjedničkog šampanjca. Da li je neko nekada čuo da rođeni pobjednik može izgubiti u državici koju je rodio carskim rezom? Pa nije biračko tijelo sastavljeno od onih koji varaju, već od onih koji kradu i varaju. I još ponešto rade u vječnoj predizbornoj noći u slavu rođenog pobjednika koji ih je nanovo rodio u novom izbornom mrkalištu…
Ko bi rekao da je ovako mračno u dušama heroja, opet će andrićevski zavapiti neki uzaludnik koji se bavi psihološkom strukturom pravog čo‘jeka, rođenog pobjednika, katunskog superheroja koji nikada neće uzrasti do nikšićkog mangupa, a toga tamo, hvala Bogu, još uvijek ima. Uzaludnik koji se tješi činjenicom da ni Milu nije lako, da mu je možda i teže nego što iko sluti. Kao da može biti teško onome koji je uprtio crnogorsko kamenje i dukljanski šljunak, pa ga sasuo u debelo more… Tako se pravi raj na zemlji, tako se gradi i neimari. Tako se prosipa muka i nevolja. Šta će nam šljunak, kad nam ni kamen ne treba? Debela pučina će ionako doći po svoje. Zato se nikada ne pitajte ko je uprtio kameni teret i ko ga u debelu pučinu baca. I ko je suljnuo dukljanski šljunak u plitkoću našeg priobalja. Milo oslobađa. Milo neimari. Čo‘jek rasterećuje. Kamen je i stvoren da ga baš on u vodu baci. Šljunak je ionako resto od kamena. Kamenčić je kamenčina za šljunkasto kusurilo…
On, pravi čo‘jek, odista jeste novo lice. Ako sagledamo milenijumsku historiju kratkovjeke državice. Šta su njegove decenije naspram eona državnosti koja je toliko stara i pritvrđena da ozbiljno konkuriše svim odbačenim starudijama na povijesnom otpadu. Pretvori staro u novo, pravi čo‘ječe, uzvisi novo do staroga, rođeni pobjedniče, sijevni novom krasotom, stari junače, i povedi svoje krdo u najnoviji stampedo…
Konačno pravi čo‘jek, prituljeno su procijukali oni koji sve svoje duguju pravom čo‘jeku. Duguju mu isplative poraze, duguju mu poraznu uživanciju, duguju mu izglumatano političko arhi-neprijateljstvo koje je od njih napravilo nešto, a od pravog čo‘jeka-nekoga. Da nam vječno živi naša simbioza, prigušeno su zacvrkutali vječni gubitnici obradovani novim izvjesnim gubitništvom kojim svi dobijaju. Šta bi krivi ljuđi bez pravog čo‘jeka? Kako bi pravi čo‘jek dokazivao svoju krivu veličinu bez krivih ljuđi i njihove prave niskosti?
Svi su zaljubljeni u pravog čo‘jeka, u rođenog pobjednika, osobito oni koji ga mrze, jer on je najtvrđi garant njihove samobitnosti, njihove minijaturne veličine. Bez pravog čo‘jeka, ništa ne bi bilo pravo: ni pobjede, ni porazi, i ništa ne bi bilo isplativo kao što su pobjede. I porazi…
Čestitam pravom čo‘jeku još jednu lažnu pobjedu. Bolje je sad, bolje je na vrijeme. Jer poslije neću stići. Poslije dolazi vrijeme pobjednika koji slave. I poraženih koji likuju. A pravom čo‘jeku nije ni do jednih, ni do drugih. Pravi čo‘jek bi, vjerovatno, izabrao nešto treće. Ali ni tamo mu, vjerovatno, nije mjesto. Jer tamo, među malobrojnima, nije važno da li si prvi ili pravi. Da li si Kurta ili Murta. Čo‘jek ili ljudina. Važno je da li si čovjek, pobjedniče naš…

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Pravi čo‘jek

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0