Prazan frižider i pun sef

| September 10, 2019 | 0 Comments

Bio jednom jedan prazni frižider. Sakrivao je sopstvenu prazninu polovinom lubenice, flašom „jelen” piva, kutijicom senfa i polupraznim kornetom jaja. Taman dovoljno da ne budem potpuno prazan: tako je tolkovao dobri, stari prazni frižider…

Bio jednom i jedan puni sef. Bio je pun-punan evrića i dolarčića, a iz njegove nabijene utrobe svitkalo je i pravo-pravcato zlato. Nekolike državne poluge i nešto pokradenog porodičnog nakita. Može da stane još: dumao je pun-punani sef i u nezadovoljstvu su mu prolazili dani…

Prazni dobri, stari frižider marke „Obodin” vjerovatno je pamtio i bolje dane, ali nije očajavao jer je znao da se ne živi od uspomena. Dobro je da su lubenice zamašne i da je čak i polovina dovoljna da sakrije moju prazninu: tako nekako je mislio dobri, stari prazni frižider i po navici je veselo zviždukao…

Pun punani sef, zagrcnut šuškama i zlatom, proizveden je negdje u Švajcarskoj, zemlji najsigurnijih sefova, i stigao je u naše krajeve još onih davnih dana kad je onaj davni dugački džemperaš zbacio sa sebe stare prnje i uskočio u skupocjene ‘aljine. Nikada nije bio zadovoljan i uvijek je strepio od sopstvene praznine i sopstvene šifre…

Prazni, stari dobri frižider je znao da nikada neće biti pun, da će biti još stariji i da će uskoro, kao i sve dobre i stare stvari u ludom carstvu praznih frižidera i punih sefova, završiti na nekoj deponiji. Samo da ne bude divlja deponija-mislio je dobri prazni stari frižider, jer nije htio da svojom dobrotom i starinom, suvišan i mrtav, naruži ovu mladu lijepu despotiju u kojoj je sve što je staro nepoželjno, a sve što je dobro-zabranjeno…

Pun-punani sef je padao u očaj što nije veći i puniji, i što mu šifra nije sigurnija nego što jeste. Koliko god je gospodar uturao u njegovu gladnu utrobicu, bilo je malo. Koliko god je prebrojavao, malo je prebrojio, koliko god da je čuvao, slabo je sačuvao. Tako je to sa nama sefovima- mislio je pun-punani sef-nikada nijesmo puni koliko bismo željeli da budemo…

Stari, dobri prazni frižider živio je u nekadašnjem radničkom naselju koje je pamtilo i bolje dane. Otkada su radnici postali roblje, a neradnici postali gospodari, traje moja praznina, sjećao se dobri stari prazni frižider, mada, kao što rekosmo, i nije volio da se sjeća. Od sjećanja mu je pripadala muka, a od tuge su mu crkavale lampice. Bolje je, davno je kobajagi zaključio, pomiriti se sa prazninom nego crknuti od praznine. Deponija mu ni ovako ni onako ne gine, pa je želio da makar još malo zvižduće, škripucka i treperi dotrajalom lampicom…

Pun-punani sef nikada nije bio puniji. Gospodar je samo unosio, a gotovo nikada nije iznosio. Ali džaba- što je bio puniji, bio je prazniji i ta pun-punana praznina bila je njegovo strašno prokletstvo. Kada je meni koji sam jedan obični pun-punani sef ovako teško i prazno, kako li je mom gospodaru-pitao se u svojoj strašnoj praznini pun-punani sef…

Prazni, dobri stari frižider zujkao je i zviždukao hladeći svoju punu prazninu. Bio je gotovo zadovoljan, mada je znao da se i ovo ljeto, kao i svako, mora uskoro završiti. A kad se ljeto završi, kao da je postajao suvišan u malom svijetlom stanu. Ipak, vrijedno je hladio i radovao se svaki put kad se lampica upali…

Pun-punani sef nije razmišljao ni o ljetu, ni o prolaznosti. On je vječito bio opsjednut svojom mukom i svojom prazninom. Kao svaki pun-punani sef, želio je da živi vječno i da svakog dana bude puniji i sigurniji. I moj gospodar sigurno želi da bude vječan i pun, ispravno je zaključivao pun-punani sef i bilo mu je lakše što makar neko u ovoj ludoj despotiji dijeli njegovu sudbinu…

Stari, prazni dobri frižider i pun-punani sef nikada se nijesu sreli, mada su živjeli u istoj varoši, u istoj ulici…

Dobri, stari prazni frižider je ponekad u dokolici razmišljao o pun-punanom sefu i tada je bio istinski tužan.

Pun-punani sef, kao što rekosmo, nikada ni o čemu nije razmišljao sem o svojoj praznini…

Mora da je strašno biti pun, pomislio je stari dobri prazni frižider dok su ga nosili ka deponiji… Pun-punani sef je i dalje drhtao od praznine…

 

Tags: ,

Category: Notes

Boris Jovanović

About the Author ()

Boris Jovanović, rođen u Nikšiću. U rodnom gradu voli miris lipa (koje su posjekli) na glavnoj ulici i pivo u samačkom (status nepoznat). Zbog ljubavi prema srpskom jeziku kao mlađi Čarnojević odgegao na mali sjever. Zbog ljubavi prema Nataši nastanio se u Vrnjačkoj Banji ni kriv ni dužan. Vrlo je rijetko otac, a mnogo češće tata Matije i Bogdana. Ponosni je stric. Objavio četiri-pet knjiga. Ima malo više čitalaca nego napisanih knjiga. Nagrađivan (malo ga je sramota, ali mu je to ponekad važno). Navijač Sut(j)eske i Zvijezde. Osobeni znaci: umjetničko-razbojnička fizionomija. Piće: sve manje crnogorskog vina. Država: Srbija i Crna Gora (ili obrnuto). Ima najboljeg druga. I puno knjiga. I malo stripova. I još ponešto...Eto.

Leave a Reply

Prazan frižider i pun sef

by Boris Jovanović time to read: 3 min
0