Da li bi voljela da imaš ferari
– Da li bi voljela da imaš ferari? – pitao sam Silviju.
Nasmijala se, zna me, poznaje me dobro, moje igre, moje pokušaje, moje trikove, to me ponekad nervira, jer bih volio da sam, ponekad, za nju nepoznat, nepoznat, potpuno, ali nekad volim što me poznaje, ah, kao otvorenu knjigu, razumijevanje i sve to, zna Silvija zašto pitam da li bi voljela da ima ferari, tako da se samo nasmije, nasmije, a ja ne kažem ništa, ništa više, a htio sam da kažem da sam zamislio čovjeka koji ima ferari i spava i budi se u svom krevetu, pored žene, djeca spavaju u drugoj sobi, i čovjek ima puno posla i tog dana i narednog, i tako leži, gleda u plafon, leži, ima obaveze, koje, ah, ne mogu da čekaju, i tako leži, gleda u plafon, i ko zna zbog čega je tužan, i pomisli na ferari, parkiran ispred kuće, pomisli na ferari i postidi se i začudi se što se postidio, šta nije u redu.
Šetam gradom i zagledam lica vozača. U skupim kolima, u manje skupim, pogledajte ta lica, koliko sjutra, pogledajte, zamislite ih kako se bude, kako se bude, kako leže u krevetu, kako znaju, ah, kako samo znaju, sve, sve, u tom trenutku, kako u tom jednom, strašnom, trenutku, sve znaju, baš sve, o vlastitoj smrti.
Nekako, svi ti točkovi, to gvožđe, to habanje, to propadanje dok se brzo vozi, taj lom, ta eksplozija, ta pukotina koja se javlja, koja mora da se, kad tad, pojavi. Jednostavno, tako je. Pukotina se pojavi i onda počne. I nema. Mora da se završi. Kao i sve.
Sledeća priča: Priče o Silviji – Koliko je papir na kome pišem bitan
Umjesto YUtarnjeg deserta!
Samo tako! Zoblji skupe, i manje skupe, psihodelične mušmule prekrasne nam svakodnevice. Po mjeri Silvije i njenog raskrinkavajućeg osmjeha.
A za bateriju ferarija ne brini. Nju je teže zdipiti.