Priče o Silviji – Ipak je do povratka došlo

| December 21, 2012 | 0 Comments

© Srđa Dragović

Ipak je do povratka došlo

Ipak je do povratka došlo. I Silvija je, iako nerado, pošla sa mnom nazad, nije mogla reći ne, ipak ne umire nekom otac svaki dan.

Spakovali smo samo najnužnije, Silvija je pitala da li ti je teško, nijesam znao šta da odgovorim, moja bliskost sa ocem i nije bila neka, ali, vidiš, ipak sam joj klimnuo glavom, a mislio da možda tek tamo, kada avion zarola pistom osjetim gubitak, osjetim neku prazninu ili nešto slično. Sigurno, sigurno ću osjetiti mislio sam dok sam potvrdno odmahivao glavom.

Stan će ostati prazan nekoliko dana. Silvija je bila tužna. Uplaših se da ne bude tužnija od mene.

Strahotu Silvijine promjene vidio sam kroz naš boravak tamo, tokom sahrane i poslije nje. To je bila druga Silvija, ozbiljna, koja razgovara, objašnjava, planira. Silvija koja mi ne namiguje. Silvija koja me ne štipne u prolazu.

To mi je izazivalo strašan bol.

Pokušao sam da je bar za sekund, kao nekad, odvučem u kupatilo, da joj gurnem ruku ispod suknje, ali nijesam, nijesam uspio, na samom startu me je prekinula, ah, kakav pogled, kao da me je, kao da sam. Ne znam. Silvija se promijenila i nijesam znao šta da radim.

Otišao sam u kupatilo, sam. I zaplakao. Nad Silvijom, nad sobom, nad našom tužnom sudbinom.

I kada smo se vratili, presvukao sam se, umio, i otišao do prozora. Napolju je padao mrak i bilo je lijepo. Htio sam da pitam Silviju, ali sam odustao, jer nije bila raspoložena, osjetio sam to, htio sam da je pitam: Gdje je sada moj otac?

Šta bi mi odgovorila? U grobu. Tu oko nas. U vazduhu. Gdje je? Kakvo tijelo, šta duh, četrdeset dana, reinkarnacija, šta.

Šta bi mi Silvija odgovorila, kako bi me pogledala. Kako stvaram ja svoj sviet, time što pitam, ili ne pitam, Silviju nešto. Jednom mi je rekla da treba o svemu razgovarati. Da, a mislila: ti trebaš o svemu da pričaš. Ah, Silvija, rekao sam joj, da bi se kuća u kojoj smo živjeli istog trena srušila, zidovi i knjige i slike bi se stropoštale na naša tijela, da samo pomislimo da jedno drugom sve pričamo, a ne da to uradimo. Zašto tako misliš, to je jedna vrsta povjerenja. To se ne smije, Silvija, rekao sam joj, to se ne smije. Mislim da je shvatila šta sam htio reći, shvatila je ona, Silvija nije nimalo naivna, bez obzira, možemo se ljubiti godinama, bez obzira, možemo se gledati i putovati i jesti zajedno i koristiti istu wc šolju, bez obzira, znala je da bi nam zidovi, kada bi stvarno progovorili, došli glave.

 

 

 

 

 

 

Tags: , , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Priče o Silviji – Ipak je do povratka došlo

by Slobodan Šabeljić time to read: 2 min
0