Kako je lako nešto promijeniti, nešto učiniti
Kako je lako nešto promijeniti, nešto učiniti – pomislio sam, a Silvije nije bilo da joj to i kažem. Kako je lako, kao dlanom o dlan, ostaviti nešto, početi nešto drugo, zakoračiti, evo, mogu sada da zažmurim, i cap, evo, mrak, mrak, ali, u tome je stvar, ubrzo se pojavljuju boje i shvatiš, pomisliš, da mrak ne postoji, da ga nema. Kako je lako nešto uraditi, toliko lako da je fantastično, toliko lako da plaši. Stojim pored zatvorenog prozora. Koliko je lako da ga otvorim! U svakom momentu mogu to da učinim. Koliko je lako otvoriti prozor, samo ako hoću to. Nije bilo Silvije da joj kažem da sam sve riješio i da problemi ne postoje i da je svejedno. Otvorio sam prozor. Saobraćaj se čuo i činilo mi se, kao da neko zvecka posuđem. Ili ono: kašikom lupka u ivicu tanjira, kao: kad će više taj ručak. Ali, tek je devet sati, moguće da se tako lupka i čekajući doručak. Nečiji želudac je prazan, svi ti sokovi djeluju. Može prestati da lupka o tanjir, taj neko, ta neka, to..može ga baciti u zid, može ustati, doći do prozora i otvoriti ga. Tačno iznad mene. A ne vidimo se. A neko u zgradi prekoputa dok kuca neke, kako se može reći, izvještaje, na kompjuteru, slučajno pogleda i vidi: dvije osobe jedna ispod druge, ili iznad, dobro, stoje u okviru prozora, polako se penju na sims i skaču na začuđenu ulicu, jedan za drugim, bešumno. Kako je lako otvoriti prozor. Otvorio sam ga. Vidio čovjeka u kancelariji zgrade prekoputa. Mislio, okrenuće se, pogledati me. Nije se okrenuo. Nije me pogledao. Kucao je izvještaj. Kako je lako! Udaljio sam se. Prozor je bio otvoren, kao neka usta, ili rana, ili izlaz. Prozor se smanjivao. Udaljio sam se, otišao u predsoblje, stavio kapu, obuo cipele, obukao jaknu, navukao rukavice, pogledao se u ogledalo, otvorio ulazna vrata, izašao, zatvorio ih i – zaključao. Kako je lako, Silvija! Sišao sam niz stepenice i izašao na ulicu. Kako je bila mirna, kako je odzvanjala!
