Prijateljstvo

| December 19, 2017 | 0 Comments

© Sabine Weiss/Kolekcija – Galerija Stephen Daiter

Sa puno ljudi sam prijatelj.

Još od djetinjstva sam se mučio da razumijem onaj stav koji ljudi iznose uz grč prisluškivanog, ozbiljan izraz lica i značajno mrdanje glave: “Budi srećan da imaš jednog pravog prijatelja! Dva su već blago!”

Onda mi je život polako dešifrovao njegovo značenje: Tu prijatelj znači da to ljudsko biće nema pravo na grešku. Makar ne na onu koja neće biti naplaćena. To je odnos bez praštanja i razumijevanja. Odnos u kojem ćeš sto puta izdati srce i prirodan osjećaj da bi ostao vjeran zamišljenom standardu prijateljstva. U kojem ćeš se radije odreći čovjeka nego svog stava, svoje presude o nekome.

U svijetu takvih prijateljstava, neki profili ljudskih bića su unaprijed osuđeni na gubitništvo: On ima saosjećajno srce ali sa njim i lijenost… jebi ga, slab motivacioni sistem… bi bolje ali nikako ne uspijeva…i onda zakasni i svi ga čekaju i ne skoči požrtvovano da pomogne kada se dokazuje prijateljstvo… Jednostavno, u ovom životu je tu da bi, između ostalog, naučio i to.

Nije prijatelj tu da bude nepogrešiv. Tu je da bude voljen. Tu smo da cvjetamo i uz nježnost i razumijevanje otvaramo uplašene djelove sebe…

Kako je sočan odnos sa istorijom praštanja, razumijevanja, kompromisa, otvorenih slabosti i prevaziđenih kriza! I kako je mrtav onaj što leži na strogosti principa, strahu od promjenjivosti života, strahu od bura razvoja, strahu od nestalnosti ljudi i stvari oko nas…Život zasnovan na čekanju trijumfalističkih prilika za suđenje. Na čekanju dokaza za opravdanost dubokog osjećaja nesigurnosti. Na zamjeni ljubavi za ličnu važnost.

Svi moji prijatelji su me nešto “zeznuli”, mnogi više puta, vjerovatno i ja njih – iako sam u jednom periodu imao ego pretenziju herojske bezgrešnosti. Učili smo iz slabosti i rezultata nedovoljne saosjećajnosti pretvarajući ih u snagu iskustva i iskustvo snage. Stvorili smo prostor i stvaramo ga i dalje. Kristališemo i prepoznajemo vrijednosti uz koje nam srca pulsiraju slobodom.

Naravno, granice postoje. Postoji trenutak kad odnos bude previše izranavljen da ožiljci ne mogu nikad zarasti jer stalno pristižu novi ili kad jednostavno osjetimo da nam se putevi razilaze. Ali i tada, najbolje što možemo uraditi je gradnja oproštaja punog vjere u čovjeka sa kojim se rastajemo.

I naravno, prihvatanje nesavršenosti ne znači da svaki dan ne težimo boljem. Težimo snazi iskrenog ljudskog ponašanja zasnovanog na poštovanju života – oslonjenog na osjećaj, autentičnog, živog i nestandardizovanog. Plešemo avanturu prijateljstva – kao u tangu, padove i greške pretvaramo u nove pokrete.

Prijatelji smo jer prijamo jedni drugima. Sama riječ sve objašnjava. Prijanje je kao grijanje, prijanje nije prijanjanje. Standard je da srca zrače sve toplije, a to mogu samo ona otvorena što sijaju ljubavlju koja prihvata nesavršenost. Sa ljubavlju koja prašta, podržava, primjećuje dobro, razumije težinu pada našeg prijatelja i nas samih.

Volim sebe, ne očekujem od sebe savršenstvo.

Volim tebe, uživaj u plesu života.

Prijatelju dragi.

Tags: , ,

Category: Notes

About the Author ()

Biće

Leave a Reply

Prijateljstvo

by Darko Dožić time to read: 2 min
0