Profit, raskoš, porok, to je civilizacija. Običan i čestit narod ne razlikuje se od biljaka [Tema: Sioran]

| July 1, 2015 | 0 Comments

bacchanalia2

Iz Brevijara poraženih

41

Narodi bez ponosa ne žive i ne umiru. Njihovo je postojanje bljutavo i nikakvo jer troše jedino ništavnost vlastite poniznosti. Jedino bi ih strasti mogle izvući iz jednolična usuda. No oni ih ne posjeduju.

Kad bacim pogled na prošla zbivanja, uzbudljivima mi se učine jedino razdoblja čudovišna ponosa, neizmjerne provokacije, trijumfalne nesreće, kada je nadmoćan duh tu svoju nadmoć liječio grabeći još veću moć. Može li itko zamisliti što se zbivalo u glavi nekoga rimskog senatora?

Dakako, neobuzdana glad za moći i bogatstvom vrtoglavom bi brzinom iscrpila narod. No ma kako kratko živio, taj je narod snagom nadjačao vječnost bezimenih naroda. Profit, raskoš, porok, to je civilizacija. Običan i čestit narod ne razlikuje se od biljaka. Silujući prirodu, ideš onkraj vlastitih prirodnih zakona i uistinu postojiš, iako posrćeš. Sve što kreće od ponosa kratko traje, ali neizmjerna jačina tad iskupljuje vremensku kratkoću.

Za rimski je Senat Rim bio više od svijeta. Stoga je njime zagospodario, ponizio ga, pokorio. Svaki narod – a pogotovo svaki pojedinac – stvara jedino odbacujući ono što nije on, imajući razumijevanja samo za sebe.

Imati razumijevanja za druge znači pretvoriti se u mudru i poslušnu želatinu. No onda se više ništa ne njedri.

Razumijevanje je grob za pojedinca i kolektiv, koji mogu ići naprijed jedino zavezanih očiju i užarenih osjetila.

Rimljani su živjeli u posvemašnjem skladu sa svojim zakonima, koji se nisu uspoređivali s drugim zakonima jer takvih nije ni moglo biti. Kao što nije moglo biti drukčije humanosti od njihove. Republika i cezarizam, dva oblika istoga ponosa, dva načina vladanja: u prvome se sa svijetom poistovjećuješ pravno, u drugome subjektivno. Zakon i hir u istoj mjeri odlučuju o ljudskim sudbinama.

Rumunjskog seljaka od rimskog senatora dijeli isto što i prirodu od čovjeka.

Rimsko je propadanje počelo kad iscrpljeni pojedinci više nisu imali snage nadomještati cijeli svijet, kada je taj svijet postao stvamost, a Rimljani ostali izvan sebe. Dekadencija je rezultat razumijevanja, pretjerane perspektive.

Izgubila se luda sklonost – beskrajno tijesna, ali i beskrajno plodna – prema isključivom bivanju Ja. Čim postoji svijet, više nema nas. Istočne su religije prodrle u Rim jer on samomu sebi više nije bio dovoljan.

Najmanje elegantnom od svih vjerovanja – kršćanstvu – put je utrla odbojnost prema raskoši, modi, mirođijama i profinjenim zastranjenjima. Da Rim nije živio s tolikim intenzitetom i da se nije tako brzo trošio, do urušavanja njegove ponosne veličine došlo bi kasnije, a kršćanski bi zakon ostao nezavidna povlastica sekte.

Tako smo mogli dobiti priliku da upoznamo neku drugu vjeru, puteniju, poetičniju, umjetnički okrutnu i utješno ispraznu. Upravo činjenica da je Rim tako nisko pao, da se tako žestoko zanijekao prihvaćajući istočni virus, negacijom dokazuje njegovu nekadašnju veličinu! Jer ona nije iščeznula, ona se urušila! Samo se civilizacije bez ponosa gase polako. One kojima sudbina daje iznimnu snagu po svojoj su biti bolesti prirode i samim time hrle u propast.

Kršćanstvo je dalo krila žudnji Rimljana za propašću. U estetskom nas smislu Rim ipak i dalje može zanimati.

Kad ti demon tjeskobe otupi instinkte, od Rimljana iz vremena imperijalnog sumraka nauči što znači biti dekadentan borac. Beznadno se boriti, mamurno voljeti slavu, biti lukavo naivan. . Jedino je takvo junaštvo u skladu s duhom, jedino takvo postojanje ne zavarava um. Neka ti krv vri, a oči vide. A ti znaš što vide…

… Često sam zamišljao da na forumima i u hramovima melankolično i zamišljeno prolazim ispred bista ironičnih božanstava bez očiju. Kršćana tada još nije bilo, a šuplja građanska srca nisu više drhtala pred božanskim hirovima.

Apsolut se stopio s umjetnošću. Slobodan poput njih, oslobođen sebe i svojih vjerovanja, uživao sam u dosadi i utapao se u dokolici razbaštinjenih bogova. Sudbina me je smještala izvan vremena. Bio sam građanin svijeta, građanin ništavila. Moji su bezbožni koraci muklo odjekivali kamenim pločama; prostor je postajao prevelik, grad više nije imao zidina, kuće su se njihale. Što sam činio s tolikim prostranstvima, zašto se toliko carstvo smjestilo u srcu koje je prema budućnosti kucalo samo uz iluzije grada? Neukorijenjen u ovozemaljskoj pustoši, pogled mi je bio prikovan za slijepe očne šupljine bogova, crpeći iz njih jednu drugu pustoš.

42

U tebi klija gubavo sjeme. U tijelu koje ti izjeda nesanica ključa smrad što iz pupoljaka izvlači sladak sok rasta, pretvarajuči ga u ustajao cerek. Prisloni sljepoočnicu na užeglu ženu i uzdahni za rajevima smrti, utopi drhtaje bez broja u uvelim ružama, rasutim po umirućem tijelu.

Zar ne vidiš da ti smrt svečano pruža ruke ne bi li ti spokojem zamijenila bezizlaznu muku? Život je lukavstvo ludila, a tko upadne u zamku, kroči putom što mu ga utire vlastita krv.

Htio sam živjeti i živio sam, iako sam predosjećao da ne moram nužno biti. Kako živjeti trenutke kad sam rođenjem osuđen biti krvnik vremena?

Volio sam i volio sam se. No moje su ljubavi bile mrtvorođenčad, pljesnivi bljesci, ekstaze u gnojnoj utrobi, osjećaj tople zmije.

Moj Bože, na uzglavlju mi ostavi znakove smrti. Ne želim zavaravati ni tebe ni sebe. Pogledaj me, tu sam. Jesi li imao sina čija bi zloća bila blaža? Zar bih se u naručju tvojih kćeri trebao prepustiti zaboravu? Neka zazeleni smrt nad mojim minulim Ijetima! Jer trenuci koje si mi podario crni su čirevi čiji plodovi pomračuju svijet Postanka i nadu ljudskoga bića. Kroz njih te gledam, njihovim tamnim očima. Htio bi da te volim? Tvoje ću zvijezde zamijeniti ranama na duši. Zašto ne bismo nebom posijali gubu, pa da tomu neukom plavetnilu damo drugo obličje? Volio bih da s neba padne otrovna kiša jer mi srce žudi za zvjezdanim boleštinama. Neizlječive zvijezde, oduprite se svakodnevici i sameljite svoje zlo u gubavost mojih osjetila, crijeva puna neba ispraznite u ovozemaljski pakao! Zar vas nikada nije obuzela tajanstvena potreba za nesrećom?

43

Budale grade svijet, pametni ga ruše. Da bi pokrpao dronjke stvarnosti i sklepao neki jad i bijedu, moraš ignorirati sumnju duha punu krivnje, a obrazi ti moraju biti rumeni poput jabuka prije iskušenja. Čim se probudiš, bogatiš se na račun prirode. Nje je sve manje, jer tako uhvaćen u mrežu pronicjiva komadanja uma nemaš više što krpati. Priroda je oduvijek bila sirotica. Možemo joj pomoći jedino neznanjem. Njezinu početnu jadu ono stavlja zakrpe iluzija koje mjestimice skrivaju rupe. Postojanje je plod neiscrpne dobre volje neznanja.

Kad proniknemo u tajnu bivanja, nitko ne pati koliko sama priroda. Ta probudili smo je, prizvali u vlastitu ništavnost.

Ona tada pati jer izlazi iz sebe. Ne pristajemo s njom biti u dosluhu, što je nužan uvjet disanja.

Glupost? Biti svijetu ortak.

… Kad je pak riječ o nama koji lutamo nepreglednom Nigdinom, preostaje nam još samo pasti ničice pred oltarom velebna Ništavila. Budući da smo mrtvi, ne možemo biti. Um nam je prosijavao život. On je prošao i ostavio nam Strast. Sve bez jest. Zato smo živi i rugamo se vjerovanjima. Neustrašivi i lepršavi, zli i puni razumijevanja, gorimo i kad se već svaki plamen ugasi. U neposrednosti tjelesne ništavnosti otkrivamo smisao bila. Jer razum nam dopušta da živimo samo dok traje čarolija krvava ništavila.

Kad bismo se mogli izležavati na suncu gluposti! Kako bi bila topla stvarnost kojom bismo zračili u fiktivnome svijetu! Jer slatka i blaga glupost izvor je bitka koji se napaja na Stvoriteljevim zdencima. Svijet je potomak neznanja.

Emil Sioran

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Profit, raskoš, porok, to je civilizacija. Običan i čestit narod ne razlikuje se od biljaka [Tema: Sioran]

by admin time to read: 5 min
0