Proljeće dolazi i trava raste sama od sebe [Tema: Zen]

| February 3, 2018 | 0 Comments

Piše: Allan Watts

Je li zen nelogičan? Nelogičan nije prava riječ, jer ono što se u zenu često doima kao paradoks jesu izjave koje su savršeno ispravne u nekom drugom sustavu logike, koji je različit od onog na koji smo navikli. Na Zapadu smo se navikli na logičko razmišljanje koje se temelji na isključivosti – “ili— ili”. Kineska logika, s druge strane, temelji se na “i-i”.

U našem svijetu postoji ili “crno” ili “bijelo”, ili “jest” ili “nije”, ili je “tako” ili “nije tako”. Ta je logika u temeljima našeg rasuđivanja, pa mi ističemo međusobno isključiv karakter logičkih kategorija: “Jesi li ili nisi?”

Je li u kutiji ili izvan kutije?

Mnogi naši testovi funkcioniraju prema načelu “istinito” ili “lažno”, “da” ili “ne”, a dane su nam samo te mogućnosti izbora. Zanimljivo je da kada bacamo novčić da odlučimo hoćemo li nešto učiniti ili ne, imamo samo dvostranu kovanicu. Kinezi mogu bacati šezdesetčetverostrani novčić koristeći Knjigu promjena u istim situacijama u kojima bismo i mi bacali novčić. Zgodna je to ideja, kad malo o njoj razmislite, a iako je Knjiga promjena utemeljena na yinu i yangu, crnom i bijelom, iz njih možete sve izvući ako se pobrinete za sve moguće permutacije – baš kao što u binarnom sustavu iz nule i jedinice možete dobiti sve brojeve. Dok mi smatramo da je nešto ili/ili – ili crno ili bijelo – i indijska i kineska logika vide crno i bijelo kao dva neodvojiva entiteta, oni zapravo trebaju jedno drugo, pa tako nije riječ o izboru između njih.

“Biti ili ne biti” nije pitanje – jer jedno ne može postojati bez drugog! Nebitak implicira bitak; isto kao što bitak implicira nebitak.

Egzistencijalist na Zapadu – koji još uvijek drhti pri izboru između bitka i nebitka i stoga tvrdi da je tjeskoba ontološka – još uvijek to nije shvatio. Kada egzistencijalist koji drhti od tjeskobe pred ovim izborom iznenada jednog dana shvati da nebitak implicira bitak, drhtavica tjeskobe pretvara se u drhtavicu smijeha.

Ništa se nije promijenilo do percepcije. Isto tako, možete imati isti pogled na život – ono na što sada gledate i vidite sve što sad vidite – no, taj pogled može ostavljati posve drugačiji dojam, imati posve drugačije značenje.

To je zato što su u nečijem uobičajenom osjetilnom poimanju svijeta diferencijacije – ono opipljivo – naglašene, a prostor je zanemaren.

Međutim, kada prakticirate zen meditaciju, imate nešto što se zove “pojmovna preinaka”, pa odjednom fizički svijet – sve što sada vidite – promatrate drugim očima. Shvaćate da se sve slaže; sve je u potpunom skladu.

Shvaćate da svaka unutrašnjost implicira svoju vanjštinu, a svaka vanjština implicira svoju unutrašnjost. Možete sad pomisliti, mi smo obično uvjetovani da razmišljamo, da “ja – ja sam – postojim jedino unutar svoje kože”. Međutim, kada iskusite ovaj perceptivni preokret, otkrit ćete da vas vaša vanjština čini u jednakoj mjeri kao i vaša unutrašnjost. Ne možete imati vanjštinu bez unutrašnjosti, pa, ako je unutrašnjost vaša, onda je i vanjština vaša!

Konačno, morate priznati da je svijet izvan vaše kože jednako vaš kao i svijet unutar vaše kože. Iako nam se svačija vanjština čini drugačijom, u biti je svaka vanjština ista! Shvaćate li?

Na ovaj smo način svi jedno.

Vaša se duša ne nalazi u vašem tijelu; vaše je tijelo u vašoj duši!

Zato su stari djelomice imali pravo sa svojom astrologijom. Kad bi crtali “kartu” ljudske duše, nacrtali bi grubu kartu svemira i prikazali ga onakvim kakav je bio u trenutku nečijeg rođenja, iz perspektive tog mjesta i vremena. Ta se karta, taj horoskop, smatrao “slikom” duše te osobe – vaš um, naime, nije u vašoj glavi, vaša je glava u vašem umu. A vaš je um ukupan sustav svemirskih međuodnosa u njihovoj usredotočenosti na točku, koji nazivate “sada i ovdje”.

Pitanje glasi: Može li nam ovo postati jasno? Može li nam biti jasno kao što nam je jasan osjećaj, kao kad kušamo vodu i sami znamo da je hladna? Za to je potrebno malo meditacije, a ovisi i o intelektualnom procesu.

Intelektualni nas proces uvali u nevolje, a pomoću intelektualnog procesa iz istih tih nevolja ćemo se i izvući. S intelektualnoga gledišta, proces kojim se uvalimo u nevolje mogao bi se nazvati “dodajućim”, dok bi se process kojim se izvlačimo iz poteškoća mogao nazvati “oduzimajućim”. Kao što je rekao Lao-Tzu: “Učenjak dobiva svakim danom; taoist gubi svakim danom.”

Znanstvenik stječe pojmove, a intelektualna se djelatnost u zenu svodi na to da se riješimo pojmova – na to da uvidimo kako su sve ideje projekcije koje se temelje na svemirskoj Rorschachovoj mrlji.

Svijet je jedna Rorschachova mrlja, puna pokreta i migoljenja. Tek kad vidimo ravne crte i pravilne uzorke znamo da su ljudi negdje u blizini. Ljudi uvijek pokušavaju ispraviti stvari, pa tako i stvaramo ravne crte!

Pogledajte kako su zvijezde raspršene nebeskim svodom. Da bismo “dali smisao” zvijezdama, možemo nabaviti zvjezdane karte i vidjeti ravne crte koje ih spajaju i tvore razne uzorke te stvaraju konstelacije. No, sve su te linije, naravno, projekcije kojima zvijezde pokušavamo “dovesti u red i dati im smisao”.

Jednako tako projiciramo i na površinu prirode radi raspravljanja s drugima – a onda je neizbježno da neka osoba jake volje i snažne i iznimne osobnosti opisuje svijet na određen način, a svi se ostali s tom osobom slože. To je jednostavno tako. A onda se to prenosi s koljena na koljeno.

Vratimo se mišljenju da je svijet jedna prvobitna Rorscharhova mrlja. Krivulje svijeta, ujedinite se, nemate što izgubiti, do vlastitih imena!

Kada prihvatite pokrete i krivulje onakvima kakve jesu, kada shvatite da smo mi stvorili svijet našim vlastitim projekcijama, vidjet ćete da je razlika između unutra (vaš ego, vaše ja) i van (subjekt-promatrač i object-promatrač) umjetna.

Ovu vam spoznaju može potvrditi neurologija. Naime, neurolozi tvrde da takozvani “vanjski svijet” koji vidite, doživljavate jedino kao stanje vlastitog živčanog sustava.

Ono što vidite pred sobom samo je osjet u živčanim čvorovima na stražnjem dijelu glave, a vanjskog svijeta ne možete biti svjesni ni na koji drugi način do uz pomoć vlastitog tijela.

Mogli biste zaključiti da je vaše tijelo nešto “u” vanjskom svijetu, no to znate jedino u spoju s njim. Vi se nalazite u vanjskom svijetu, a i znanstvenik i mistik će vam reći da ste vi neodvojiv dio tog vanjskog svijeta.

Ipak, “dio” ovdje nije dobra riječ, jer svijet se ne sastoji od “dijelova” kao automobilski motor – on nije navijen niti pričvršćen. Svijet je poput tijela: kada se vaše tijelo rodi, ono ne raste tako što mu se dodaju “komadići”, nego raste organskim procesom u kojem najednom dolazi do konstelacije cjelokupnog bića. Ono postaje sve veće i veće, raste iznutra prema van.

To se zbilo u polju zvanom maternica. A maternica je to mogla obaviti samo u polju zvanom žensko tijelo. A žensko je tijelo to moglo učiniti jedino u polju ljudskog društva, u polju zvanom biosfera planeta Zemlje. Ako tijelo izvadite iz njegova polja, ono ne može rasti.

Krv u epruveti nije sposobna obavljati iste funkcije kao krv u venama, jer svi tjelesni uvjeti moraju biti ponovljeni, a to u epruveti nije moguće, jer se radi o drugačijoj okolini.

Kao što riječi mijenjaju značenje ovisno o rečeničnom kontekstu, tako i organizmi mijenjaju svoju prirodu ovisno o okolini. Čak i s tog strogo znanstvenog stajališta, naš tjelesni um – suprotno onome što obično mislimo – nije odvojen od ostalih umova i od vanjskog svijeta. Sve je to jedan proces. Ako to ne osjećamo, to je zbog toga što smo indoktrinirani pojmovima koji proturječe činjenicama. Pojam onog što bismo mogli nazvati “kršćanskim egom” jednostavno nije u skladu s činjenicama života; on je postao zastarjela društvena institucija.

Pri spomenu pojma “društvena institucija” ljudi obično misle na bolnice, sabor, policijske snage, vatrogasce i tako dalje. Međutim, brak je društvena institucija, obitelj je društvena institucija, sat i kalendar su društvene institucije, zemljopisna širina i dužina su društvene institucije. I vlastito ja je društvena institucija, ono je, drugim riječima, “konvencija” (od latinske riječi convenire, približiti se); konsenzus, sporazum. Uz pomoć njega pristajemo na niz pravila kako bismo igrali igru.

Međutim, događa se da često pobrkamo pravila naše društvene igre sa zakonima prirode – s načinom na koji stvari jesu. Čak su i “prirodni zakoni” društvene konvencije. Priroda se ne pokorava zakonodavcu koji određuje, prvenstveno, način kako stvari funkcioniraju, a onda bi svi kukci, svi leptiri, sve stijene, i tako dalje trebali slijediti njegove upute. Prirodni zakoni naš su način da se opiše ono za što držimo da je “pravilno ponašanje” u prirodi.

No, što je pravilno, regularno? Zanimljivo je da latinska riječ regulus znači pravilo. A što je pravilo? Ono je ravnalo – označeno je centimetrima, ravno je i njime mjerite stvari. No, ravnala ne nalazite na stablima! Priroda je dosljedna, i sve je u njoj u skladu sa svime, sve je u vječnom plesu. Ali mi je sjeckamo na komade da bismo mogli raspravljati o njoj i čak da bismo pokušali vladati njome.

Tako su prirodni zakoni oruđe, poput sjekire, čekića i pile; njima se koristimo da bismo nadzirali pojave. Da biste ostali u toku s onim što se sada zbiva, uvijek imajte na pameti ovu razliku između pravila igre za ljudske igre i ponašanja samog svijeta. Istina je da samo ponašanje svijeta u sebi sadrži ljudske igre, a sve je to dio prirode.

Ali, ne pokušavajte repom mahati psa.

Sva je mudrost zena u tome da ukine pravila koja smo postavili nad stvari i da vidi svijet onakvim kakav jest – kao sve od jednog dijela. To se mora provesti u posebnom okruženju, jer ne možete samo tako išetati veselo na ulicu i ukinuti sva pravila. A ako to i učinite, izazvat ćete prometni kaos neviđenih razmjera! No, možemo uspostaviti posebnu okolinu u kojoj smo se sporazumjeli o ukidanju pravila – a to znači meditirati, prestati razmišljati na neko vrijeme, prestati stvarati formulacije.

Ovo u biti znači prestati razgovarati sa samim sobom. To je značenje riječi na japanskom – munen – a obično se prevodi kao “bez misli”. Meditirati znači prestati razgovarati sa samim sobom!

Kažemo da je razgovaranje sa samim sobom prvi znak ludila, ali ne držimo se toga. Većinu vremena razgovaramo sa sobom – a ako sve vrijeme pričate, nemate o čemu drugom govoriti do o vlastitom govoru! Nikad ne slušate što drugi žele reći, a da to ne popratite svojim primjedbama. A ako je sve što slušate samo razgovor – bilo vaš ili nečiji drugi – nemate o čemu pričati, do o pričanju.

Morate prestati govoriti da biste imali o čemu govoriti!

Jednako tako, morate prestati razmišljati da biste imali o čemu misliti. Inače sve o čemu razmišljate jesu misli – a to je učenost kakvu prakticiramo na današnjim sveučilištima gdje učimo pisati i pričati o knjigama i samo o knjigama!

Da biste bili u stanju simbolizirati, učinkovito razmišljati, morate povremeno prestati razmišljati i dovesti se u stanje koje bih nazvao “čistim osjetom”. Pijte vodu i sami otkrijte da je hladna. Sjedite, samo da biste sjedili.

Sjediti mirno i ništa ne raditi.

Proljeće dolazi i trava raste sama od sebe.

Možete to protumačiti doslovno ili simbolično. Ali, to je značenje munena.

Ponekad se koristi i riječ mushin – bez uma. Mushin podrazumijeva spremnost da se svijest iskusi osjetima, a da se pritom ne iskrive pojmovi, dok je namjera otkriti izvornu prirodu prije nego se rodi bilo koja misao.

Taj je način preživljavanja jednak onome u trenutku vašeg rođenja, prije nego ste počeli imalo mozgati o tome!

To se naziva “prvotnim umom” ili “temeljnim umom”.

Jedan od koana koji se proučava u Rinzai školi zena glasi: “Tko ste vi prije nego što su vas otac i majka začeli?”

Možemo to reći i ovako: “Tko ste vi bili prije nego su vas otac i majka nasamarili!” Riječ “začeli” upotrijebljena je u značenju “zamislili” vas, planirali.

Što je vaš prvotni um? Gdje ste doista bili prije nego je sve ovo počelo?

Da biste se vratili na to, trebate sagledati svijet na novi način. Morate mu prići bez predrasuda, besprijekorno čista uma, poput zrcala, neuprljanog raznim predodžbama o životu i njegovu značenju.

Ja vam, naravno, čak i sad nudim koncepcije o jedinstvu svijeta i o procesima meditiranja. A oni koji shvaćaju te riječi i dalje imaju poteškoća ako su samo dobili predodžbu. Možda će i doći do male promjene njihovih osjećaja, i osjeta, ali ni približno onoliko snažno kao kad bi na svijet gledali bez ikakvih predodžbi.

Mogli biste reći: “Pa, dobro, kako prestati? Stalno razmišljamo – uvijek razgovaramo sa sobom. To je navika!”

Postoji određena tehnička pomoć za taj problem:

Usredotočite se na disanje, ne mislite ni o čemu do o disanju – unutra-van, unutra van…

Jedan, dva, tri, četiri, pet…. Jedan, dva, tri, četiri, pet.

Ili promatrajte točku svjetla i mislite samo na nju – samo se usredotočite, usredotočite, na to svjetlo.

Obje vam ove metode pomažu da se riješite svih zamisli, osim onih na koje se usredotočujete. Sljedeći je korak osloboditi se i te točke na koju se koncentrirate.

Većina ljudi misli da se tu radi o “praznom umu”, ali to nije istina. Usredotočujete se na nešto da biste izazvali prestanak misaonog procesa, prestanak verbaliziranja. Kada odstranite i tu točku na koju ste se usredotočili, vi zapravo jednostavno promatrate svijet onakvim kakav jest, bez verbaliziranja.

Taj trik s koncentracijom zaustavlja naše verbaliziranje. Koncentracija je samo uvod. Ona nas vodi dublje, s one Strane koncentracije, dok ne dostignemo stanje zvano samadhi. Na sanskrtu je to dhyana – što je poslije u Kini postalo poznato pod nazivom c’han, odnosno zen u Japanu. Nije riječ o koncentraciji u uobičajenom smislu, kao što je zurenje u neku točku ili razmišljanje o samo jednoj stvari. To se zbiva nakon prestanka koncentracije, nakon što je točka na koju ste se usredotočili nestala, nakon što su vaše tijelo i um nestali, i kada ste se otvorili za svijet samo svojim osjetilima.

Vidite to.

To je temeljno iskustvo.

Nakon što to shvatite, na temelju tog shvaćanja, možete se, naravno, vratiti pojmovima i izgraditi ma koju predodžbu svijeta.

Iz tog razloga zen zapravo ne zahtijeva nikakva vjerovanja u bilo koju teoriju ili učenje. U tom smislu, on nije religija – ako pod religijom podrazumijevate nešto što uključuje sustav vjerovanja. On je u svom pristupu eksperimentalan i empiričan, i omogućuje da se riješimo vjerovanja – da odbacimo svu našu ovisnost o riječima i idejama. Razlog tomu nije taj što su riječi i ideje “zle”, niti što su one nužno zbunjujuće; jednostavno je to zato što nas one u ovoj fazi evolucije katkad doista zbunjuju.

Ovo je uistinu bitna narav cijelog procesa meditacije: prekid razgovora sa samim sobom, bilo riječima bilo nekim drugim pojmovnim predodžbama.

Značajno je da su riječi oblik notacije – one su notacija života. Kao što je glazbena notacija način bilježenja glazbe da bismo je zapamtili, tako su i riječi bitan instrument pamćenja: ponavljamo ih, zapisujemo i tako pamtimo. To nam daje nevjerojatan osjećaj nadzora, ali plaćamo i cijenu toga jer smo prikovani za te notacije. Glazbena notacija ograničava mogućnost varijacija i ostalih glazbenih oblika. Hindus, međutim, nije prikovan za note, i zato cijeni vrstu glazbe u kojoj neko glazbalo – bilo da se radi o bubnjevima, flauti ili gitari – odmah reagira i na najistančaniji pokret ljudskog tijela. Oni sviraju takve dionice – neobičnih četvrtinki i čudnih ritmova – koje u našoj notaciji nije moguće izvesti.

Hindus uživa u krajnjoj finoći flaute, koja tako izvrsno reagira na dah; to je organska pojava. Naša im se glazba doima vrlo strukturiranom i strogom, poput vojne koračnice, a razlog su pravilan ritam i skladni intervali.

Jednako tako, kada odbacite određene krute koncepcije o svijetu, otkrit ćete da je mnogo suptilniji i mnogo čudesniji nego što ste mislili. Vidjet ćete da su odnosi medu ljudima i razne situacije veoma profinjeni. A onda ih s lakoćom počnete razumijevati, ne pomoću apstraktnog mišljenja nego pitajući vlastiti mozak kako bi se on ponio u tim situacijama.

Vaš je mozak organ poput srca i može rješavati probleme, a da ne mora o njima razmišljati! Mozak nije samo organ za razmišljanje – to je samo jedna njegova funkcija. Mozak čini još štošta, on omogućuje vašem tijelu i umu da shvaćaju i djeluju na nove, neponovljive, sjajne načine.

U vašoj se lubanji nalazi sjajno računalo – a ono što zovemo “mišljenje” samo je petnaest posto, ili čak manje, aktivnosti mozga. Mozak ima značajnu ulogu u kontroliranju svih naših organskih procesa – nadzire rad žlijezda, probavu, cirkulaciju i sve ostalo. Mozak nadzire čitav autonomni živčani sustav. Uz pomoć zena možete naučiti vladati svojim živčanim sustavom na mnogo čudesniji način nego što ste ikad mislili da biste mogli!

Kroz praksu zena otkrivate da možete dopustiti svom živčanom sustavu da odgovara na pitanja i svladava probleme ne uplićući svjestan misaoni proces. Naši svjesni misaoni procesi ne mogu složiti puzzle zen koana ili situacija na koje nailazimo u životu – ali mozak to može! A praksa zena pokazuje nam kako je to moguće.

 

 

Tags: , ,

Category: Anatomija Fenomena

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Proljeće dolazi i trava raste sama od sebe [Tema: Zen]

by admin time to read: 13 min
0