Psihologija političkog nasilja

| October 1, 2019 | 0 Comments

Analizirati psihologiju političkoga nasilja nije samo krajnje teško, nego i vrlo opasno. Ako netko za takve čine pokaže razumijevanje, odmah ga optuže da ih veliča. Ako, pak, s druge strane izrazi ljudsku sućut za Attentätera(8), izlaže se opasnosti da ga smatraju mogućim sukrivcem. A ipak nas samo mudrost i sućut mogu približiti izvoru ljudske patnje i naučiti nas konačnom izlazu iz nje.

Primitivan čovjek, neupućen u prirodne sile, strahuje od njihova približavanja, krije se od opasnosti kojima prijete. Kad je čovjek naučio razumjeti prirodne pojave, shvatio je da one, premda mogu uništiti život i uzrokovati velike gubitke, donose i olakšanje. Ozbiljnome proučavatelju mora biti jasno da su akumulirane snage u našem društvenom i gospodarskom životu, koje kulminiraju u političkom činu nasilja, slične strahu od atmosfere koji se očituje za oluje i sijevanja.

Da bi potpuno procijeniio istinu toga gledišta, čovjek mora intenzivno osjetiti nedostojnost naših društvenih nepravdi; čovjekovo biće mora sâmo pulsirati bolom, tugom, očajem što ga milijuni ljudi svakodnevno moraju podnijeti. Doista, ako ne postanemo dio čovječanstva, ne možemo čak ni nejasno razumjeti ispravnu ogorčenost što se nakupila u ljudskoj duši, vatrenu, uzburkanu strast koja oluju čini neizbježnom.

Neuka masa gleda na čovjeka koji nasilno prosvjeduje protiv naših društvenih i ekonomskih nepravdi kao na podivljalu zvijer, okrutno, bezdušno čudovište, koje uživa uništavati život i kupati se u krvi; ili, u najboljem slučaju, kao na neodgovornoga umobolnika. A opet ništa nije dalje od istine. Zapravo se oni koji su proučavali značaj i osobnost tih ljudi, ili su dospjeli s njima u bliži dodir, slažu da ih upravo njihova iznimna osjetljivost na zlo i nepravdu što ih okružuje sili da plate danak našim društvenim zločinima. Najpoznatiji su im pisci i pjesnici, raspravljajući o psihologiji političkih grešnika, odali najveću počast. Može li itko pomisliti da su ti ljudi savjetovali nasilje ili čak odobravali nasilne čine? Posve sigurno, ne. Njihovo je stajalište, stajalište društvenoga istraživača, čovjeka koji zna da se iza svakog nasilnoga čina krije životni razlog.

Björnstjerne Björnson, u drugom dijelu svoje knjige, Onkraj ljudske moći, ističe činjenicu da među anarhistima moramo potražiti moderne mučenike koji krvlju plaćaju svoju vjeru, i koji smrt pozdravljaju smiješkom, jer vjeruju, iskreno poput Krista, da će njihovo mučeništvo iskupiti ljudski rod.

François Coppé, francuski romanopisac, ovako se izražava o psihologiji Attentätera: “Čitanje pojedinosti o Vaillantovu pogubljenju navelo me na razmišljanje. Zamislio sam ga kako nadima svoja prsa pod užetima, korača čvrstim korakom, jača svoju volju, koncentrira svu svoju energiju, i, očiju uprtih u nož, napokon zavitla na društvo svoj krik prokletstva. I, u inat meni, odjednom se preda mnom pojavljuje drugi prizor. Vidim skupinu muškaraca i žena, koji se zbijaju jedni uz druge sred pravokutne cirkuske arene, pod upiljenim pogledom tisuća očiju, dok se sa svih stepenica golemog amfiteatra u zrak podiže strašan krik, Ad leones!, a ispod se otvaraju kavezi sa zvijerima. Nisam vjerovao da će do pogubljenja doći. U prvome redu, ni jedna žrtva nije pala, a i već je odavno običaj da se neuspio zločin ne kazni najstrožom kaznom. Osim toga, taj zločin, ma kako strašan u svojoj namjeri, nije bio počinjen iz koristoljublja, nego je bio plod apstraktne ideje. Prošlost toga čovjeka, njegovo zapušteno djetinjstvo, težak život, također su govorili u njegovu korist. U njegovo su se ime podignuli plemeniti glasovi u neovisnome tisku, vrlo glasno i rječito. ‘Knjiške misli’, rekoše neki, s ne malo prezira. Baš je naprotiv, čast za umjetnike i misaone ljude što su još jedanput izrazili svoje gađenje nad stratištem.”

I Zola, u Germinalu i u Parizu, opisuje nježnost i dobrotu, duboku sućut za ljudsku patnju tih ljudi koji završavaju poglavlje svojih života nasilnim čimom protiv našega sistema. Na kraju, ali ne manje važno, čovjek koji je vjerojatno bolje nego itko drugi razumio psihologiju Attentätera, jest M. Hamon, autor sjajnog djela Une Psychologie du Militaire Professionnel (Psihologija profesionalne vojske), i došao je do ovih važnih zaključaka: “Pozitivna metoda koju je potvrdila racionalna metoda omogućava nam da uspostavimo idealan tip anarhista, čiji je mentalitet skup zajedničkih psihičkih značajki. Svaki anarchist ima dovoljno velik udio u tom idealnom tipu da ga je moguće razlikovati od drugih ljudi.

Tipični bi se anarhist, dakle, mogao ovako definirati: čovjek zamjetljiv po duhu pobune u jednom ili u više njegovih oblika – oporbenosti, propitivanju, kritici, inovaciji – obdaren snažnom ljubavi za slobodu, egoističnu ili individualističku, i opsjednut velikom znatiželjom, iskrenom željom da zna. Te su crte dopunjene moralnom osjetljivošću, dubokim osjećajem za pravdu i prožete su misionarskim žarom.”

Tim se navedenim značajkama mora, kaže Alvin F. Sanborn, dodati ove čestite osobine: rijetku ljubav prema životinjama, što nadilazi ljubaznost u svim običnim životnim odnosima, iznimnu razboritost u ponašanju, umjerenost i točnost, ozbiljnost, čak i u životu, i neusporedivu hrabrost.

“Očevidno je da čovjek s ulice, čini se, uvijek zaboravlja, kad napada anarhiste, ili koju god već stranku koja je slučajno njegova bete noire toga trenutka, razlog upravo počinjenoga nasilja. Neosporna je činjenica da je nasilje koje završi ubojstvom, od pamtivijeka, bilo odgovor izrabljivanih i očajničkih klasa, i izrabljivanih i očajnih pojedinaca, na zla koja su im počinili njihovi bližnji, zla koja su za njih postala nepodnošljiva. Takvi su činovi nasilan odgovor na nasilje, bilo agresivno bilo represivno nasilje; oni su posljednja očajnička borba zlostavljane i ogorčene ljudske naravi za životni prostor. A njihov uzrok nije u nekom posebnom uvjerenju, nego u dubinama te ljudske naravi. Cijeli je put povijesti, političke i društvene, posut dokazima te činjenice. Proslijedimo dalje, i uzmimo tri najočitija primjera političkih stranaka koje su bile natjerane na nasilje tijekom posljednjih pedeset godina:

“Mlada Italija” (Mazzinijevi sljedbenici) u Italiji, fenijanci u Irskoj i teroristi u Rusiji. Jesu li ti ljudi bili anarhisti? Ne. Jesu li oni imali ista politička mišljenja? Ne. Mazzinijevi su sljedbenici bili republikanci, fenijanci politički separatisti, a Rusi su bili socijaldemokrati ili konstitucionalisti. Ali sve su ih očajničke okolnosti vodile u taj strašan oblik pobune. A kad sa stranaka prijeđemo na pojedince koji su slično postupili, zaprepašćuje nas broj ljudskih bića koje je čisti očaj natjerao na ponašanje koje se očito silno protivi njihovim društvenim nagonima.

Danas, kad je anarhizam postao živa sila društva, takva djela su počinili ponekad anarhisti, baš kao i drugi. Jer još ni jednu novu vjeru, čak i u svojoj biti najmirotvorniju i najhumaniju nije ljudski um prihvatio, a da nije u svojem prvom koraku na zemlju donijela mač, a ne mir; i to ne zbog nečega nasilnoga ili protudruštvenoga u samome nauku; jednostavno zbog previranja što ga svaka nova i kreativna ideja pobuđuje u ljudskome umu, bilo da je prihvaćaju ili odbijaju. A poimanje anarhizma koje, s jedne strane, ugrožava svaki utvrđeni interes, a s druge, nudi viziju slobodnoga i dostojanstvenoga života koji se može ostvariti borbom protiv postojećih zala, sigurno će podignuti na noge najokrutniju oporbu i dovesti cijelu represivnu silu drevnoga zla u nasilni dodir s divljim izljevima nove nade.

U bijednim uvjetima života, svaka vizija o mogućnosti boljih stvari čini trenutačnu bijedu podnošljivijom, i potiče one koji pate na najenergičniju borbu da poboljšaju svoj usud, a ako ta borba rezultira tek još većom bijedom, ishod je čisti očaj. U našem današnjem društvu, primjerice, izrabljivani najamni radnik, koji nazire što bi rad i život mogli i trebali biti, nalazi tegobnu rutinu i nečistoću svojega postojanja gotovo nepodnošljivima; a čak i kad je odlučan i hrabar da nastavi svoj stalni posao što bolje može, te čeka da nove ideje prožmu toliko društvo da utru put boljim vremenima, puka ga činjenica da ima takve ideje i da ih pokušava širiti, dovodi u poteškoće s njegovim poslodavcima. Koliko je tisuća socijalista, a ponajviše anarhista, izgubilo posao pa čak i šansu da rade, samo zbog svojega mišljenja. Samo se osobito nadaren majstor, ako je revni propagandist, može nadati da trajno zadrži posao. I što se događa čovjeku kad aktivno radi na novim idejama, i pred očima ima viziju nove nade kako sviće za izmučene i kinjene ljude, te zna da njegovu patnju i patnju njegovih bližnjih što je trpe u bijedi nije uzrokovala okrutnost sudbine, nego nepravda drugih ljudskih bića – što se događa takvom čovjeku kad vidi kako oni koji su mu dragi gladuju, kad on sam gladuje?

Neke će ćudi u takvom jadnom stanju, a posebice oni koji su iznimno društveni ili osjetljivi, postati nasilni pa će čak osjećati da je njihovo nasilje društveno, a ne protudruštveno, da dok štrajkaju, kad i kako mogu, ne štrajkaju zbog sebe, nego zbog ljudske naravi, zlostavljane i porobljene u njihovim osobama i u osobama njihovih supatnika. A trebamo li mi, koji sami nismo u takvoj strašnoj nevolji, stajati po strani i hladno osuđivati te uboge žrtve Furija i Parki? Trebamo li ozloglasiti kao nitkove ta ljudska bića koja djeluju junačkom samopredanošću, žrtvuju svoje živote iz protesta, dok bi manje društvene i manje energične naravi ponizno prihvatile nepravdu i zlo te ponizno puzale kukavno im se pokorivši?

Trebamo li se pridružiti neupućenom i okrutnom poviku koji stigmatizira takve ljude kao čudovišta pokvarenosti što bezrazložno bjesne u skladnom i nevino spokojnom društvu? Ne! Mi mrzimo ubojicu mržnjom koja bi se mogla učiniti apsurdno pretjeranom braniteljima masakra u Matabeli, bešćutnim pristašama vješanja i bombaških napada, ali mi odbacujemo u takvim slučajevima ubojstava, ili pokušajima ubojstva, kao što su ta o kojima govorimo, biti krivi za okrutnu nepravdu da se odgovornost za ta djela prebacuje samo na počinitelja.

Krivnja za ta ubojstva leži u svakom muškarcu i ženi koji su, namjerno ili hladnom ravnodušnošću, pomogli da se održi takvo socijalno stanje koje ljude dovodi do očaja. Čovjek koji ulaže cijeli svoj život u pokušaj, pod cijenu vlastita života, da prosvjeduje protiv nepravdi svojih bližnjih, svetac je u usporedbi s aktivnim i pasivnim braniteljima okrutnosti i nepravde, čak i ako njegov prosvjed uništava osim njegova i druge živote. Neka onaj koji je bez grijeha u društvu baci prvi kamen na takvoga čovjeka.”

Nimalo ne iznenađuje da se svaki čin političkoga nasilja danas može pripisati anarhistima. Ipak, gotovo je svakome tko je iole upoznat s anarhističkim pokretom poznata činjenica da je brojna takva djela, zbog kojih anarhisti moraju trpiti, ili pokrenuo kapitalistički tisak ili ih je potaknula, ako ne i izravno počinila, policija. Godinama su se nasilna djela počinjala u Španjolskoj, za koja su snosili odgovornost anarhisti, progonjeni poput divljih zvijeri i bacani u zatvor. Poslije su otkrili da počinitelji tih djela nisu bili anarhisti nego članovi policije. Taj je skandal postao tako raširen da su konzervativne španjolske novine tražile da se vođa družbe, Juan Rull, zatvori i kazni, koji je na kraju i bio osuđen na smrt i pogubljen. Senzacionalni je dokaz iznesen na svjetlo dana tijekom suđenja, kad je policijski inspektor Momento natjeran da posve oslobodi anarhiste bilo kakve povezanosti s djelima počinjenima tijekom toga razdoblja. To je rezultiralo otpuštanjem mnogih policijskih zaposlenika, a među njima i inspektora Tressolsa, koji je, iz osvete, otkrio činjenicu da su iza policijske grupe bacača bombi stajali viši policijski dužnosnici, koji su ih osiguravali novčano i štitili ih.

Jedan je to od mnogih očitih primjera kako su se proizvodile zavjere protiv anarhista. Da se američka policija može kleti istom lakoćom da su jednako nemilosrdni, jednako okrutni i prepredeni kao i njihovi europski kolege, već je u mnogim prilikama dokazano. Trebamo se samo prisjetiti tragedije što se dogodila 11. studenoga godine 1887., poznate kao pobuna na Haymarketu.

Nitko, tko imalo poznaje događaj, ne može dvojiti da su anarhisti, sudskom odlukom pogubljeni u Chicagu, umrli kao žrtve lažljivog, krvožednog tiska i okrutne policijske zavjere. Nije li i sam sudac Gary izjavio: “Sudi vam se ne zato što se postavili bombu na Haymarketu, nego zato što se anarhisti.”

Nepristrana i temeljita analiza guverenera Altgelda te ljage na američkoj časti potvrdila je okrutnu iskrenost suca Garyja. Upravo je to potaknulo Altgelda da pomiluje trojicu anarhista te time zavrijedi trajno poštovanje svakog muškarca i svake žene na svijetu koji vole slobodu.

Kad pristupamo tragediji što se dogodila 6. rujna 1901., suočavamo se jednim od najočitijih primjera koliko su malo društvene teorije odgovorne za čin političkoga nasilja. “Leona Czolgosza, anarhista, na čin je potaknula Emma Goldman.” Da budemo sigurni, nije li ona poticala na nasilje i prije nego što se rodila i neće li to činiti i poslije svoje smrti? anarhistima je sve moguće.

Danas se, čak i devet godina nakon tragedije, nakon što je stotinu puta dokazano da Emma Goldman nema nikakve veze s tim događajem, da ne postoji ni jedan dokaz koji bi pokazao da je Czolgosz ikad sebe zvao anarhistom, suočavamo s istom laži, koju je izmislila policija, a tisak je ponavljao. Ni jedna živa duša nije nikad čula da je Czologsz to izjavio, niti ima i jedne napisane riječi koja bi dokazala da je sam takvo što izustio. Ništa, samo neznanje i luda histerija, što nikad nisu bili u stanju riješiti najjednostavniji problem uzroka i posljedice.

Ubijen je predsjednik slobodne republike! Što bi drugo moglo biti uzrok nego da Attentäter mora biti umobolan ili da ga je netko nahuškao na taj čin. Slobodna republika! I mit će održavati, nastavit će i dalje zavaravati, čak i razmjerno pametnu osobu i vezati joj oči za svoje monstruozne apsurde. Slobodna republika! A ipak, u tek nešto više od trideset godina mala je skupina parazita uspješno pokrala američki narod i pogazila temeljna načela, što su ih postavili očevi ove zemlje, načela koja su jamčila svakom muškarcu, svakoj ženi, svakome djetetu “život, slobodu i sreću”. Trideset godina oni povećavaju svoje bogatstvo i svoju moć na račun beskrajnih masa radnika, čime uvećavaju vojsku nezaposlenoga, gladnoga, beskućničkoga dijela čovječanstva, lišenoga prijatelja, koji se potuca zemljom s istoka na zapad, sa sjevera na jug, u uzaludnoj potrazi za poslom.

Godinama je dom prepuštan na skrb malenima, dok su roditelji trošili svoj život i svoju snagu tek za dnevni obrok. Trideset su godina jedri sinovi Amerike bili žrtvovani na bojnim poljima industrijskoga rata, kćeri su zlostavljane u pokvarenom tvorničkom okruženju. Mnoge je tegobne godine trajao taj proces podrivanja nacionalnoga zdravlja, snage i ponosa, a da izvlašteni i tlačeni i nisu mnogo protiv njega prosvjedovali. Poludjeli od uspjeha i pobjede, novčari, moćnici te “naše slobodne zemlje” postali su sve smioniji u svojim bezdušnim, okrutnim naporima da se natječu s pokvarenim i propalim europskim tiranijama za nadmoć.

Uzalud je lažljivi tisak odbacivao Leona Czolgosza kao stranca. Mladić je bio plod našeg američkoga tla, koje ga je uspavljivalo uspavankom, O, domovino moja, sloboda je zemlja tvoja.

Tko zna koliko je puta taj američki dječak slavio praznik 4. srpnja ili 30. svibnja, kad se vjerno pohode grobovi palih u građanskome ratu? Tko zna nije li se i on htio “boriti za svoju zemlju i umrijeti za njezinu slobodu”, dok mu nije sinulo da oni kojima on pripada nemaju zemlju, jer im je pokradeno sve što su stvorili; dok nije shvatio da su sloboda i neovisnost iz njegovih mladenačkih snova samo farsa. Siroti Leon Czolgosz, tvoj je zločin u tome što si odveć osjetljive društvene svijesti. Za razliku od tvoje glupe američke braće bez ideala, tvoji su se ideali vinuli iznad trbuha i bankovnog računa. Ne čudi da si ostavio dojam na jedno ljudsko biće među svom tom razjarenom gomilom na suđenju – novinarku – kao vizionar, koji posve zaboravlja na svoje okruženje. Bit će da su tvoje velike, sanjarske oči gledale novu i veličanstvenu zoru.

Ema Goldman

Nastaviće se

 

Tags: , ,

Category: Hronike Otpora

About the Author ()

Voli da briše članke...

Leave a Reply

Psihologija političkog nasilja

by admin time to read: 11 min
0