Ptica na spomeniku

| July 24, 2016 | 0 Comments

Vespa_crabro_germana_with_prey_Richard_Bartz_Crop

Vespa crabro

Ubod stršljena može da bude opasan po čovjeka. Njihova gnijezda mogu se naći u šupljim deblima, ali i pod gredama kuća. Gnijezda su sačinjena od materijala koji podsjeća na karton. Zajednica osa obuhvata jednu ženku – kraljicu, koja je osnivač društva, zatim brojne sterilne ženke koje obavljaju zadatke radilica i, obično, krajem ljeta, nekoliko mužjaka i ženki sposobnih za oplodnju. Radilice i mužjaci uginu kada nastupi zima, a oplođene ženke se raziđu u potrazi za pogodnim skloništem u kojem bi mogle da provedu zimu i da se ponovo pojave na proljeće i zasnuju novu koloniju.

 

  • Moram da ti kažem. Ne pitam se ja. Ipak postoji neko iznad mene.

  • Rekao sam ti, upozorio te, da se ne petljaš previše oko toga. Nekoliko puta sam ti rekao.

  • Razgovarao sam i rekli su mi – ne može. Neće ići u štampu. Znali smo to i prije.

Šta je mogao da odgovori? Ipak je pokušao:

  • Znaš li da su htjeli prvo da me potplate – kaže jedan – nemoj, pa će se učiniti vješti! Zamisli tog izraza: učiniće se vješti! A onda, kada im nije uspjelo, pokušali su da me ucijene!

  • I moraš ovaj tekst objaviti, inače nijesi novinar!

  • Sjeti se samo prije par godina, o svemu si pisao, tako si i nas učio!

  • Drugačiji su sada uslovi.

  • Drugačiji jer čuvaš svoju guzicu! Jer imaš mladu ljubavnicu koju treba izdržavati!

  • Dobro. Evo. Nemoj se žestiti. Ne volim svađe. Ne volim grube riječi.

  • Vidjeću šta još mogu da uradim, zvaću još jednom.

Kada je izašao iz zgrade bilo je već kasno popodne. Nije morao da prisluškuje urednika, nije morao da viri kroz prozor ili špijunira pored vrata. Znao je. Zvaće on još jednom. Ali nikada neće priznati kako je stvarno tekao razgovor. Koliko laži. Zapalio je cigaretu. Nije mu se išlo na prvi rođendan kumčeta, ali je morao. Bilo bi mu zamjereno, ne toliko od kuma koliko od kume.

  • Evo – ovdje je napozitivniji primjer – da novinarstvo može da bude profesionalno – on piše o svemu i piše hrabro!

Već su svi popili, uglavnom profesori, sijedi profesor ga hvali, drugi ga gledaju sumnjičavo, posebno nekoliko njih koje ne poznaje.

  • Zašto se ne priključite pokretu protiv vlasti? Ima dosta novinara u njemu. Stanje je toliko loše da je bukvalno pitanje dana kada će početi i da hapse. A već tuku po ulazima naše aktiviste.

Ne odgovara. Promrmlja nešto kao novinarska profesija ipak ne dozvoljava bilo kakav politički angažman. Bar ne bi trebalo – tako kaže. Pije crno vino. Osjeća mučninu.

  • Znate li koja je vijest danas bila udarna u TV dnevniku?

  • Koja?

  • Predsjednika je ujeo stršljen, malo je nedostajalo da umre!

  • Ne vjerujem!

  • Stvarno jeste, samo što to nijesu u dnevniku rekli…Da se narod ne uplaši…Jer zdravlje našeg vođe ne smije biti narušeno. Ozbiljno vam pričam. Imam djevojku koja radi u Urgentnom centru. Bila je tamo. Izgleda da je alergičan na te ujede..

  • Zar tvoja djevojka ne radi u školi?

  • Šta? – muziku je neko pojačao, nijesu svi za stolom čuli.

  • Zar tvoja djevojka ne radi u školi?

  • Radi, ali ovo je druga djevojka, nije moja. Samo sam rekao djevojka, kao žensko, znaš.

  • Šta li je bilo sa stršljenom?

  • Uginuo.

  • Nije, samo pčela umire kada ubode nekog – ostali – ose, stršljeni, onda..ko ima još u toj grupi..

  • Bumbari.

  • Isto je bumbar i stršljen.

  • Nije.

  • Znači strši je ostao živ!

  • Čisto sumnjam. Sigurno ga je obezbjeđenje odmah ubilo. Da neko ujede našeg predsjednika…

Pio je brzo. Neprijatno mu je. Pokušava da se nasmije. Pored njega sijedi profesor se smije i svi govore protiv vlasti i tjeraju ga da ostane, kažu, popio si, nemoj takav da voziš, ali on neće, odlazi, i dok vozi, na jednom spomeniku iz rata, pored puta, vrana ili neka druga velika ptica, vidi je krajičkom oka, prvo je pomislio da je dio spomenika i začudio se, bilo je tako neobično, ali toliko toga čudnog se dešavalo, zašto ne i vrana, ili neka druga, veća ptica, sigurno ne lasta ili vrabac, i sjeća se dok okreće glavu, kako mu je neko rekao da laste nikada ne jedu mrvice već samo crve, kako su laste mesožderi, iako onako lijepe, iako ih svi u proljeće čekaju, i dok je vozio pored spomenika, okrenuo se i utvrdio nepobitno da je ptica živa, pomjerila je glavu, dok se okretao, u trenutku nije vidio da su iz tunela koji se iza krivine pomaljao izletjela dva vozila, jedno u preticanju, tako da je stigao samo da okrene volan u desno i izbjegne čeoni sudar, i auto udara u brdo pored puta i prevrće se na krov i dok klizi na krovu po asfaltu, vezan je i kasnije kažu da mu je pojas spasio život, vidi da ptice na spomeniku nema.

Svi su došli u bolnicu da ga posjete. Sijedi profesor se sagnuo i prošaputao:

  • Možda si nekom zasmetao.

Urednik je sjedio na krevetu, prenosio pozdrave iz redakcije.

  • Svi jedva čekaju da se vratiš.

Urednik nije pominjao tekst.

Djevojka ga je ljubila kada je drugi bolesnik otišao u kupatilo.

  • Moraš da miruješ.

Zamolio je djevojku za uslugu. Gledala ga je velikim očima. Rekla:

  • Jesi li siguran da to želiš da uradiš?

  • Da – rekao je.

  • Hej – pozvao je, okrenula se – Znaš da sam alergičan na ubod pčele. Ako me pčela ili osa ili stršljen ubodu, a bolnica nije blizu, umrijeću.

  • Bićemo uvijek blizu bolnice – rekla je djevojka – Nikada na planinu, ili džunglu, ili, ne daj bože, mjesec, mars i tako…Važi?

  • Važi.

Sestra je rekla:

  • Pacijent mora da se odmara.

  • Izlazim za dva minuta – rekla je novinarka i zatim isključila diktafon.

  • Mislim da će biti dovoljno. Samo još jednom da te pitam: jesi li siguran da želiš da se ovo objavi? Podići će se dosta prašine. Napašće te da si uzeo novac čim blatiš svoje novine. Ko zna šta će o tebi izmisliti.

  • Ništa ti ne brini. Samo vidi sa svojim urednikom.

  • Posjete su završene – sestra je ušla u sobu.

Leži i gleda krošnje. Čuje ptice. Zatvara oči. Ne vidi stršljena koji se pojavljuje u otvorenom prozoru. Ne vidi stršljena, ali ga čuje. Ne otvara oči.

 

Iz knjige priča Heroji

Tags: , ,

Category: Art

Slobodan Šabeljić

About the Author ()

Slobodan Šabeljić rođen je u Nikšiću. U vrijeme istorije, žestokih tuča i demonstracija u Beogradu završio Filološki fakultet, te godine nijesu pojeli skakavci. Nikada nije pisao za djecu i odrasle. Piše za one koji čitaju. Knjigu pripovijedne proze „Heroji“ objavio je 2009. godine. Knjiga „Priče o Silviji“ objavljena 2010. godine bila je predložena za regionalnu nagradu Meša Selimović. Knjigu priča "52 kratke priče o evropskom fudbalu" objavio je 2012. godine. Roman pod nazivom "Ovo nije roman" objavljen je 2013. godine. Izdavačka kuća Rende iz Beograda 2014. godine je objavila novo izdanje knjige "Priče o Silviji". Knjigu "Barselona jedna priča" objavio je 2015. godine a zbirku priča "Berač pamuka" 2016. godine. U međuvremenu, piše i diše. Punim plućima.

Leave a Reply

Art

Ptica na spomeniku

by Slobodan Šabeljić time to read: 5 min
0